Ode Nurija na Švabu

April već dobrano uplovio u proljeće i kiti se beharom i ponekom kišicom i sve fino miriše i obećava rod i ugodbu, a meni naviru teška i požalosna vremena na sve aprilske dane.

Aprila 1985. razbolje mi se otac Nurija i preseli 07. 04. 1985. Zafali mu tri dana pa da navrši punih 80. godina života što ga proživi kojekako i svakako prema uslovima i vremenu.  Prisjećam se i dženaze od 09. 04. pa, bogme, poteško i srcu i duši, a i nešto fino mi kada se sjetim ispraćaja i dženaze. Vidjelo se po tome da bijaše čestit i viđen među ljudima, a ni nama, njegovoj prilično brojnoj djeci, nije plaho mahane. Od tog dana učim svoje sinove da treba, kada god stignu i ne budu nečim velikim ometeni da se pojave na dženazi. Brojnost ljudi na dženazi olakša porodici umrlog u šta sam se uvjerio, a i od mnogo drugih čuo da je tako. I vjerski službenici na to upućuju, ali tumače to sevapom, a nisu ni daleko od toga. Svako nastojanje da nekom olakšaš ili pomogneš može se nazvati sevapom.

No, neću ja moralisati niti dersiti već mi povodom aprila naviru i sjećanja i uspomene na porodičnu arhivu pa prevrćem fascikle i tražim već viđeno, a da njime sjećanje osvježim i da i sebe i druge podsjetim na nešto što je  bilo i što se zapisalo.

U fasciklama – registratorima označenim sa UMA i NURIJA nalazim jednu dopisnicu – dopisnu kartu što je napisa i posla Nurija iz Slavonskog Broda na dan 3/4 941. i posla je svome ocu Abdulahu, a piše mu:

            Dragi Otac ne mogu trpiti a da se ne javim. Ovde čekam voz, već su dva prošla a nisam mogao krenuti zbog trpanje. Našao sam se sa dosta mojih vojnika drugova iz Aktive i Rezerve koje sve  brojim to je smušeno. Sviju vas volim i selamim vaš Nurija, a tebi i Majki rukoljub.

            Šta je sa  Dedom, pisaću sa Mjesta ne brinite niša M. selam ko upita zame“

 

            Dopisnica pisana crnom olovkom, nervoznim i brzim rukopisom kakav i priliči mobilisanom rezervnom naredniku tadašnje Jugoslovenske vojske koji treba da stigne do Virovitice gdje mu je zborno mjesto pred odlazak na Švabu koji se i po drugi puta zaputio na Bosnu.

            Eto, tako je april mome rahmetli ocu bio predodređen: rođen je 10. aprila 1905. a i troje djece rodilo mu se u aprilu, u rat otišao trećeg aprila 1941. a već je 9. aprila bio zarobljen i kući se vratio krajem aprila, preselio sedmog aprila, dženaza mu bila devetog aprila 1985.

            Datuma povratka iz rata nije se mogao sjetiti posigurno, ali je pričao da je negdje oko Virovitice kao narednik po činu zadužio četu ili tako nešto i da im je naređeno da se zapute prema nekom mostu na Dravi i da ih 2-3 kilometra od mosta čekaju još neke jedinice.

            Međutim, nisu stigli ni blizu mostu, a već su naišli na neke jedinice koje su na njih otvorile vatru i ubrzo ih zarobili. Kazivao je da su ih zarobili neki koji nisu bili Švabe i da su ih predali Njemcima i da su ih držali u prihvatnom logoru u nekoj školi u Virovitici. Tu ga, kao komandira, neki oficir pitao odakle je pa kada je rekao da je iz Bosne iz Tešnja onda je uslijedlilo pitanje poznaje li Ademagu Mešića pa kako ga je poznavao i rekao da ga poznaje oficir mu je naredio da se izdvoji ustranu i tada su ubrzo odatle pustili kućama sve muslimane i katolike sa tešanjskog kraja.

            Uz puno napora ukrcali su se u nekakav voz i stigli do Doboja gdje je noćio kod sestre Atife udate Džananović i narednog dana pješice došao do Tešnja.

            Kazivao je da ga je na Gornjoj Čaršiji susreo „neki“ čovjek i tražio da se, po Ademaginom pozivu, upiše u ustaše.

            Nurija nije pristao na to rekavši da mora pitati oca, a kada je to ispričao svome ocu Abdulahu, on je tada, po Nurijinoj priči, izjavio: “Nek on jede govna zajedno sa Ademagom, mi nećemo nikud“.

            Nikada mi nije htio reći koji je to „čovjek“ kao što mi nije htio reći ni koji ga je čovjek 1948. susreo na Atmejdanu (između Raduše i Jevadžija) i pozivao ga da se upiše u Mlade muslimane.

            Međutim, naknadno sam od starije braće i iz nekih bilješki nesporno utvrdio koji je to „čovjek“ bio. Srećom ni on više nije među živima, jer je mnoge ojadio svojim ponašanjem i pričama.

            Inače, otac mi je bio takav običaj da nam nikada nije kazivao ko mu je činio ili pokušavao činiti šta loše, a uvijek bi nam opširno pričao ko mu je učinio šta dobro pa i kada bi to bio samo srdačniji pozdrav i merhabanje

            Bijaše dobar, rahmet mu duži.

            Blago njemu za ugodnu narav.

 

            Dok prelistavam po registratoru na um mi pade i da pregledam albume sa fotografijama jer sam se sjetio i jedne iz tog vremena i nađoh je pa je i prilažem.

            Naime, otac je u novembru 1940. bio pozvan u „rezervu“ i bio je na vojnim vježbama u mjestu Lukač kod Virovitice pa kako je imao narednički čin mogao je stanovati privatno, a ne u šatorima ili barakama. Nastanio se privremeno kod porodice Josipa Jaha (?) te sa grupom svojih vojnika i sa tom porodicom se i fotografisao „za uspomenu“.

Nurija je u sredini, a sa njime su i: Nešad Avdibegović iz Visokog, Ravnjak Marko, Đokanović Đorđe, Bogdan  Stanković, domaćin Josip Jaha (?) supruga mu Marika i kćeri Mara i Ana.

 Eh, mislim se što je život. Možda nema više ni Mare ni Ane koje su tada bile male djevojčice, a nema ni ovih sa slike, ali ima trag i sjećanje pa neka traje.

Treba čuvati porodične arhive.

Nađe se tamo svašta.

Selim Brkić
Aprila 2019.

About Selim Brkic