TESANJ.NET stranica grada
SESTRA I BRAĆA
Nema ništa ljepše nego imati stariju sestru i starijeg i mlađeg brata.
Mene je Allah nagradio i učinio sretnim i sa jednim i sa drugim – i sa starijom sestrom Subhom i sa starijim bratom Mustafom i sa mlađim bratom Mehmedom. Darovao mi i raširio krila, pa još uvijek zajedno s njima, letim i ne priznajući godine, niti hajem što više nisam mlad i poletan kao nekada kada su me u plemenitim tešanjskim mahalama znali po nadimku Beca (“Beca, Beca, govno ti od zeca!…”). I danas me tako zovu neki koji me vole a moj let iznad Tabaka i Tešnja čini me sretnim i ponosim što jos traje.
Sjećam se rodne kuce i brižnih roditelja u kojoj smo bili najsretniji i oni i mi. Igrali bismo se “ćora-bake” i nabrajali “enci-menci na kamenci…”, ponekad bismo se posvadjali, ljutili, prkosili, međusobno zadirkivali, pa i nježno potukli, ali među nama je odisala istinska ljubav i sreća istovremeno, briga i ovisnost, jednog od rugih – nedaj Bože da se neko usudio dignuti ruku na nekog od nas. Iskopali bi mu oči!
Subha je bila najstarija i pamtim je kao djevojcurkicu s pletenicama na glavi, pametnih i znatiželjnih živih zelenih očiju i pragmatičnog ponašanja. Imala je razvijenu intuiciju, uvijek se spretno prilagođavala životnim situacijama i nikada nije bila njihov rob. Naprotiv! Znala je i nevolje preokrenuti u svoje dobro, ali nikada nije bila ni prema kome od nas sebična i nepravedna. Nista nije shvatala bukvalno niti je uvijek prihvatala stvari kakve jesu, ali ih nažalost nije mogla uvijek ni kontrolisati i usmjeravati ih kako je željela. Nikada nije imala zla i pakosti u sebi i da nekim slučajem u životu ponekad nije bila brzopleta u životnim odlukama, mogla je danas pisati ovu kroniku umjesto mene. Uz sve to, bila je najljepša djevojčica u Tešnju!
Imala je prijateljice u Tešnju, kakve niko nije imao na ovom bijelom svijetu i cijeli život su živile u njenoj duši, kao da se od njih juce rastala. Njeno prijateljstvo sa Minom Turalić Koraklić, jednom spretnom, dragom i dobrohotnom ženom, koju nažalost život nije baš mazio, te Zuhrom Karabegović Ahmetašević trajalo je i kada smo odselili iz Tešnja, a svakodnevno se družila i sa mnogim drugim Tešanjkama, čijih se likova, prijateljevanja i imena još uvijek rado i živo sjeća: Rabija Kovačević, Ferida i Šuhreta Bajraktarević, Abida Hukić. Sabira i Mejra Smajlbegović, Halida Ćatć, Sabira i Abida Hukić, Taiba Turalić…
Moj stariji brat Mustafa pripada drugoj priči. Oduvijek je bio moj dobri duh. Plemenit, pravedan, principjelan, odan, nepodmitljiv, druželjubiv, moralan, strog, od riječi… sve vrline su u njemu, kao da ih je dragi Stvoritelj krojio baš po njegovim željama i kriterijima. Bdio je nad mojim postupcima, često brzopletim odlukama, začuđujućim planovima i namjerama, kroničnim nemirima koje nikad nisam zna ni mogao do kraja da iskontrolisem i prilagodim realnoj stvarnosti vremena u kojem smo živjeli. Zato je zbog mene i zbog sestre nerjetko plačao naše cehove!
Njegovu dobrotu i autoritet usuđujem se reči da su prepoznavale i životinje s kojima smo odrastali. Naše dvije koze – Zlatka i Sjanka, koje su voljeli i poznavali svi Tabakčani – drugčije su se ponašale kada bi im se ja obratio a sasvim drukcije kada bi im se obratio Mustafa. Mene bi samo onako ovlaš, kao uzgred ravnodušno pogledale ili me nevoljno poslušale, a kada bim se obratio Mustafa, odmah bi poskočile kao na vojnu komandu i postupale po njegovim naredbama. Ali, najčudnije je bilo to da su čak i zmije otrovnice postajale krotke i umiljate u njegovim rukama.
Jedno ljeto babo je zakupio Grič da bismo tamo napasali koze. Gradnja pravoslavne crkve na Griču bila je započeta prije rata i ostala je nedovršena, a njen kameni skelet djelovao je mistično i stalno u meni budio misao da ni rat još nije završen. Puštali bismo koze, i one su po cijeli dan brstile sočnu bagremovinu, mlado šipražje i pasle travu, a kada bi se zasitile, legle bi u hladovinu i preživale. Za to vrijeme mi bismo se s drugom gradskom djecom na jednoj ploči ispred ulaza u samu crkvu obično igrali klikera ili “čize-blize” sa metalnim novčićima iz vremena Kraljevine, koje smo nalazili oko crkve.
Ali kadkada, kada bismo se na Grič penjali samo moj stariji brat i ja, najčešće smo išli da tragamo za zmijama. Bilo ih je na onom kamenjaru gotovo ispod svakog većeg kamena i u ljetnim danima kad zvjezdan počne pržiti, izlazile su iz svojih mračnih skloništa da se sunčaju. Sa bjelouškama iz rijeke Tešanjke ja sam vec bio u prijateljskim odnosima, hvatao sam ih rukama, iz njihovih usta otimao žive ribe i nosao po obali, plašeći s njima mlađe od sebe, ali je cijeli grad izbjegavao Grič, jer su tamo carevale ljute šarke i otrovni poskoci, kojih sam se i ja iskreno plašio. No, Mustafa im je znao himnu. Čim bi ugledao neku zmiju prilazio bi joj ne vodeći računa da li se radi o poskoku ili šarki. Uzimao ih je njezno za vrat, ispod glave, vodeći računa da im nenanese bol i donosio ih na plato ispred crkve. Tu bismo im od kamenja pravili kučice, pa smo u nekim uspješnijim danima znali imati cijelo zmijsko naselje, po pet-šest useljenih kamenih kučica.
Začudo, nijedna se nije protivila niti je pokušavala da pobjegne iz Mustafinih ruku. Obično im je davao odgovarajuca ženska imena i tako im se tokom dana obračao – Bubica, Šarenka, Kamenka, Crnka…, ali se znao s njima sretati i druziti više dana zaredom. Uspostavljao je na neki način trajna prijateljstva! Najfascinantnije je bilo kada bismo ih ostavljali u njihovim novosagrađenim domovima i išli da im donesemo odgovarajuce hrane. Obično, to je značilo da ćemo se vratiti na Tabake i sa sobom za tu priliku ponijeti prazne kutije od šibica. Ja bih išao kući i po prozorskim staklima hvatao muhe, a brat je ostajao na Kapi, ispred Hundurove kovačnice gdje su se obično vezivali konji koje bi Hundurovi kovači tokom dana potkivali. Ispod konjskig repova, okupljale su se konjske mušice s kojima smo često u Zvečaju, ispod Gradine, lovili ribu ili na Griču hranili zmije.
Kada bismo se vratili na Grič sa šibicama napunjenim mrtvim muhama ono što me uvijek nanovo čudilo jeste da smo ih zaticli na mjestu gdje bismo ih ostavljali – nijedna zmija nikas nije napustila naše kamene kučice. Naprosto, kao da su bile opčinjene Mustafinim postupcima. Ja sam se ipak držao podalje od zmija, dok bi ih moj brat hranio i brižno s njima postupao. Na kraju dana, Mustafa ih je uzimao jednu po jednu i nosio ih na mjesto gdje ih je našao. Ta nevjerovatna ljubav trajala je cijelo jedno ljeto a kada bi u rijetkim prilikama sa svojim otrovnim miljenicama izlazio na tešanjske ulice, to je obično izazivalo strah i paniku medju Tešnjacima koje bismo sretali.
Jednom smo tako sreli Safeta Pobrića, oca naših dobrih prijatelja Rušte i Omerice, s kojima smo se često igrali i druzili. Jadni čovjek zamalo nije dobio “safru”, riječ koju su Tešnjaci pogrešno koristili za stanje stresa ili šoka, kada je Mustafa iz njedara izvadio zmiju dužu od jednog metra. Safet je bio duša od čovjeka, jako dobar i vrijedan čovjek. Imao je zlatne ruke. Jednom mi je u ranom djetinjstvu napravio skije od bagremovog drveta, koje su mi trajale i kada smo odselili iz Tešnja. Da bi ih zakrivio, držao je vrhove skija cijelu noc u vreloj vodi, a onda ih ukalufio da dobiju konačni izgled i tek tada me pozvao da ih uzmem. Babo mi je poslije pričao da za svoj rad dobri Safet nije htio da naplati ni dinara. “Neću Latife, neću tvoje pare, i ti imas djecu, ko i ja…”
Jedne prilike, poslije mnogo, mnogo godina, za vrijeme Festivala amaterskih pozorišta u Tešnju, kojeg sam pratio kao mlađahni novinar, na korzu u glavnoj ulici, sretnem Ruštu. Bio je još momak, lijep i stasit i šetao je sa svojim vršnjcima, zagledajući lijepe tešanjske djevojke. Jako smo se srdačno pozdravili, kao najrođeniji. Ostavio je društvo i posvetio mi se cijelu tu vece, a onda mi, poslije pozorišne predstave, nije dao da idem u Gornju čaršiju do tetke Fize da prenocim, nego me poveo svojoj kući, kod Sreza, da me vidi majka Zlata. Pamtim je sa velikim poštovanjem. Valjana, kučenica gostoprimljiva, brizna, spretna, dobra majka… Takve se žene rijetko rađaju.
Uvijek sam se dobro osjećao u Tešnju i rado sam se vraćao u grad svog rođenja. U ovom gradu dobri ljudi postaju još bolji, gostoprimljiviji, srdačniji i plemenitiji nego što ih je priroda nagradila samim činom rodjenja. Duboko vjerujem u to: ima nešto u energiji ili alkemiji mog rodnog grada što ga razlikuje od svih gradova na ovom svijetu. Nešto što ga sačuvalo od zla kroz stoljeća i milenije – od prvih kuća i naselja podignutih ispod Stare gradine i Griča!
Moj mlađi brat Mehmed, gotovo i da ne pamti moj Tešanj. Rodio se 1950. i kada mu je bilo nepune tri godine, odselili smo u Maglaj. Ali nikada nije zaboravio da je tamo udahnu život i napravio prve korake. Umjetnik, u duši, ćutljiv i samozatajan, neovisan i svoj, pravedan i realan, život prihvata s punom realnošću – niti ga hvali, niti ga kudi, kakav je – takav je. Spreman uvijek da pomogne i da se žrtvuje ako je potrebno, ali ima svoj životni tebijat, kako bi se reklo u Tešnju.
Uistinu, nema ništa ljepše nego imati stariju sestru i starijeg i mlađeg brata!
NASTAVAK SLIJEDI
TEŠANJ – PANORAMSKI SNIMAK
TEŠANJ U SRCU: Moja starija sestra Subha sa svojim kćerkama i sinovima
U SRCU TABAKA: Moja rodna kuća u kojoj sam udahnuo život i otisnuo se u svijet
SREĆA JE IMATI IH: Moja braća Mehmed i Mustafa
