Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (22)

VRIJEME ŠAPATA

Ustaške vlasti su stigla u Tešanj na krilima Pavelićevog prvog doglavnika močnog Ademage Mešića i odmah preuzeli najvažnije institucije u gradu. U mahalama su se osjećale vidne promjene, nesigurnost i ratna psihoza; pod krovove kuća u Tabacima zebnja i strah, postali su dominantni u svakodnevnom porodičnom životu.
„Dragi Latifaga, na što će ovo izači…“- pitao je zabrinuto Nazoraga, prenoseći babi strahove Tešnjaka, koji su se svako jutro okupljali u njegovoj brijačkoj radnji.
Babo je otezao očima, slijgao ramenima, obarao pogledi i plašio se svake izgovorene riječi. Imao je povjerenje u Nazoragu, ali nije imao povjerenje u vremena koja dolaze.
U gradu je uveden policijski sat, počeli su pretresi i hapšenja, a moj babo, kao šef financija u Srezu, morao je predati sve knjige i sravniti račune sreske kase, pa je do kasno uveče ostajao u Srezu.

Istovremen, među tešanjskim jevrejima, koji su imali svoje dućane u Gornjoj i Donjoj čaršiji, sve se češće šaputalo da im dolazak ustaške vlasti nece donijeti ništa dobro.
„U Zagrebu plijene jevrejsku imovinu, pljačkaju i hapse jevreje!…Niko ne zna gdje ih odvode!…“- govorili su međusobno i u strahu se noću iskradali iz grada i zauvijek nestajali.

No, šapat i strahovi nisu dugo potrajali. Na vrata bogatih jevrejskih kuća zalupala je ustaška policija i uz psovke i nasilje, potrpala u kamione sirote ljude i odvezla iz grada. Tek kasnije se saznalo da su svi završili u Jasenovcu odakle se nisu vratili.

Nespokoj se osjetio i u srpskoj mahali, a jedno jutro iz grada je tokom noći nestalo osamnaest naprednih tešanjskih mladića i djevojka. Svi iz dobrih i poštovanih porodica. Sljedećih dana se pričalo da ih je u šumu, što je bio sinonim za odlazak u partizane, odveo niko drugi do Fikret Korajlić, sin našeg komšije Hakiefendije. Sa sobom je poveo jednog Hodžića, jednog Subašića, koji je ostavio ženu i dvoje djece, jednog Kotorića, jednog Hadžibegovića, jednog Sarića, jednog Ćatića od čijeg je oca naš babo uvijek kupovao kruške i voće, jednog od trojice braće Alčehajića i tri pastorke Ahmeta Ćatića – Almasu, Vasvu i Habibu. Možda ih je bilo i više, ali su naše komšinice u Tabacima pričalo da ih je u grupi bilo osamnaest.

Istovremeno, tokom godina ustaške vlasti u Tešnju, u partizane su otišli ili se kasnije pridružili partizanskim jedinicama i brojni tešanjski jevreji: David Avrama Albahari, David Morica Albahari, Estera Šabataja Albahari, Hajim-Tedi Abrahama Albahari, Jakob Šabetaja Albahari, Nisim Avrama Albahari, Šabetaj Grubora Albahari, Sara Cevia Atijas, Jozef Sarafa Albahari , Fred Filipa Novačić – Najfeld i drugi.

Posebna priča je vezana za doktora Ivu Herlingera, koji je u ljeto 1941. zajedno s grupom židovskih liječnika iz Hrvatske, poslan u tešanjski kraj da liječe endemski sifilis. Službujući u Jelahu on se ilegalno povezao sa partizanima i slao im lijekove i sanitetski materijal. Kada je bio otkriven sa grupom od deset Jelašana uspio se krajem 1942. godine, nakon kratkog hapšenja, pridružiti partizanima zajedno sa svojom suprugom Zlatom i kčerkama Jordanom i Mirom. Bio je učesnik dramatične bitke za ranjenike na Sutjesci sa Prvom proleterskom divizijom u kojoj je vodio bolnice III. Korpusa, šef hiruške ekipe XVI. divizije, šef hiruške ekipe III. korpusa, vojni delegat u Zavodu za transfuziju krvi Beograd do kraja oktobra 1944. godine. (Izvor: Subašić S. Hasan – Priče iz mahale)

Mnogi su jevrejski mladići i djevojke poginuli s puškom u ruci a neki su poslije rata obnašali značajne političke funkcije.

Tih dana je naša majka nerado primala u posjetu Đulsahanumu, privlačnu mladu ženu koja je bila neudata i živjela je sama. Njena je kuća sa vočnjakom je bila do samog tabačkog sokaka i gledala je na prelijepu vilu Ademage Mešića. Dok nije zaratilo, Đulsahanuma je bila jedna od domaćica u toj vili i pričalo se da se ljubakala sa starim jarcem, kako su žene iz mahale u tajnosti nazivale Ademagu. Priča je išla i mnogo dalje, pa se šaputalo da je u tajnosti s njim rodila i muško dijete ali niko nije znao kazati šta je bilo sa tim djetetom – gdje je i kome je povjereno. U Tešnju nije ostalo.

Sve te mahalske priče mogle su biti tačne, a mogle su biti i izmišljene i zlonamjerne, ali se pouzdano znalo da je Đulsahanuma uživala njegovo veliko povjerenje i da je u tom predratnom vremenu od Ademage dobila kucu u našem komšiluku u kojoj je stanovala. Naša majka je bila naočita i diskretna žena i komšinice su o svemu voljele da čuju njeno mišljenje. Tako je i saznala i za priče koje su se plele oko Đulsahanume.

„Narod priča svašta…“ – komentarisala bi Efendinca izbjegavajući dati svoje mišljenje. – „Ne treba svemu vjerovati… Izmišljaju… Zavide Đulsihanumi što je plaha i što je privlačna…“

Nikad nijedne grube riječi naša majka nije izgovorila protiv Đulsahanume, ali je dolaskom ustaške vlasti primjetno razrijedila posjete, prijeme i susrete s njom. Doduše, razgovarala je ponekad s njom s prozora, kada bi je vidjela da radi u bašći, pitajući je za zdravlje, šta radi i čime se zanima, ali je nije pozivala da dođe na uobičajnu kahvu. Ipak, su se ponekad i viđale i pile su zajedničku kahvu, kada je jednostavno nije mogla odbiti. No, ja sam se i dalje verao po njenom voću, a kadkad me je mahnula s prozora i pozivala u kucu da dođem na kolače, što mi majka nije zabranjivala.

U njenu skromnu dnevnu sobu u kojoj je dominirala velika glinena peć sa raznobojnim lakirnim lončićima koji su akumulirali toplotu, penjalo se uz visoke drvene stepenice koje su bile toliko čiste da bi se s njih mogao lizati pekmez, kako bi to slikovito govorila moja tetka Fiza, inače, poznata robinja čistoče, koja je čak i svog ljubimca mačka Burhu naučila redu – da briše šapice od mokru krpu, prije nego što bi se odlučio da krene uz bezprijekorno čiste drvene basamke.

I naše komšije i prijatelji u Tabacima vodili su računa o svojim ponašanjima i izjavama od trenutka kada je u Tešnju zasjela ustaška vlast i zavela mnoge zabrane, a naš dobri Nazoraga preko svoje mlađahne žene Nazoragince, često nas je obavještavao o bitnim novostima i ratnim dešavanjima, koje je dobijao iz dobro obavještenih čaršijskih izvora.

Tako su prošle prve godine.

Moji roditelji su često išli u Radušu. Tamo je sa svojom porodicom živio Zeir Radaslić iz Glamoča, koji je bio u srodstvu i sa babine i sa majčine strane. Zeir je bio vrijedan, obrazovan, napredan, povjrljiv i pronicljiv čovjek. Uživao je veliki ugled kod ustaških vlasti pa su ga postavili za šefa Šumarske uprave. Njegova supruga Safija bila jesušta suprotnost, površna, razmažena, bez radnih navika. Poticala je iz bogate glamočke porodice Gasal. Rasla je u svili i kadifi i nikada se nije mogla navići na ratno siromaštvo i život bez kućne posluge. Njeni roditelji su bili toliko razočarani njenom udajom za Zeira, pa su prekinuli svaki kontak i sa njom i sa zetom. Uskoro su, srećom, iz Glamoča doveli Rukiju, poslušnu i vrijednu ženicu slomljene kičme, koja je u velikoj mjeri pomagala Safiji u održavanju domaćinstva.
Zeir i Safija su imali tri djevojčice – Muneveru, Enveru i Zekiju, koje je u prvim mjesecima poslije rađanja, dojila moja majka, jer Safija nije imala dovoljno mlijeka. Zbog toga smo ih doživljavali kao polusestre.

Zeir je godinma u sebi skrivao veliku tajnu za koju ni razmažena Safija nije znala. Bio je predrtni skojevac i od početka rata povezan sa partizanskim pokretom i redovno je s njima održavao kontakte, snabdjevajući ih raznim materijalima. Tu tajnu je povjerio jedino mojim roditeljima. Zbog toga su oni često i odlazili u Radušu da bi prenijeli novosti iz grada, šta se u Tešnju priča i dešava. U isto vrijeme, Zeir je babu redovno obavještavao o situaciji na terenu, o borbama i partizanskim pobjedama, a kada je procijenio da je vrijeme da se i moj otac uključi u borbe, povezao ga je sa partizanskim jedinicama koje su se borile na prnjavorskom ratištu, ali ni tada ustaška vlast u Tešnju nije sumnjala u Zeira i njegovu odanost.

Mali gradovi sa dugom slobodarskom tradicijom, poput Tešnja, u dramatičnim vremenima steknu nešto što bi se kolekvijalno moglo nazvati gradskim očima i ušima. Odjednom, na neki neobjšnjiv način, grad počinje živjeti i disati na drugačije, a njegova dobrohotna i slobodarska energija počinje se uvlačiti pod krovove svih gradskih kuća, čak i onih čiji su vlasnici svoju sudbinu vezali za okupatorsku vlast, za vlast koja gradu nije željela nikakvo dobro. Tako je bilo i u Tešnju, pa je ustaška vlast s vremenom postajala sve osjetljivija i nervoznija.

Jednog predvečerja 1943. godine na naša vrata je pokucao babin bliži rođak Ešref Bosnić, predratni sarajevski student agronomije. Bio je visok i lijep mladić, dugogodišnji ilegalac, član Komunističke partije od 1941. godine i učesnik u prvim partizanskim operacijama. U Sarajevu je upoznao lijepu Tešanjku Šemsu Đonlagić i zavolio je.

Zbog nje je i navratio u Tešanj, pa je sa Zeirom navratili i kod nas.

Nama djeci je svaki gost koji bi dolazio u našu kucu predstavljao je veliku radost. Okupili smo se oko Ešrefa i nijemo slušali njegove priče iz partizanskog života, o krvavim borbama sa domćim izdajnicima i njemačkim formacijama koje su se povlačile preko naših krajeva. Kasno uveče, Zeir i Ešref su se vratili u Radušu. Ešrefa više nikada nismo vidjeli. Saznali smo da je poginuo u borbama oko Odžaka.
Sutradan se desilo nešto što je moglo promjeniti sudbinu naše porodice. Govorljiva Subha, koja nikad nije znala čuvati kućne tajne, igrom slučaja se našla u kući plemenite Zikhanume Mehmedagić, supruge šefa ustaške žandarmerije u gradu. Zikhanuma je bila jako dobra sa našom majkom i često nam je navraćala. Stanovali su u kući Arifagince Čehajić, odmah u našem komšiluku. Subha se pohvalila kako je kod nas dolazio babin rođak Ešref, koji je partizan i koji nam je pričao da će partizani uskoro osloboditi Tešanj. To je ženu prenerazilo pa je Subhu uzela za ruku i preko bašće brzebolje došla u našu kuću da upozori našu majku:
„Zamisli, Efendince“- govorula je sva uzbuđena – „da se u kući zatekao moj Ziko, morao bi vas sve pohapsiti i poslati u Jasenovac!… Zatvori Subhu u kuću, dobro je išibaj i ne daj joj da okolo hoda i priča te strašne stvari, koje vas mogu koštati života!…“
Majka je bila šokirana, ali je uporno nijekala i zaklinjala se da nam niko nije dolazio u kuću i da je to Subha sve izmislila. Pametna i dobra Zikhanuma nije ulazila u suštinu priče – da li je Subha govorila istinu ili nije – samo je još jednom upozorila našu majku i vratila se preko bašće u svoju kuću.

Život se uskoro vratio u svakodnevne tokove. Dobra Zikhanuma nam je i dalje dolazila na kahvu, pretvarajući se da joj Subha nikada ništa nije pričala o Ešrefovoj i Zeirovoj noćnoj posjeti.

U Tešnju su ljudi postajali bolji i plemenitiji, čak i oni koji u grad nisu došli sa dobrim namjerama.

NASTAVAK SLIJEDI

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *