TESANJ.NET stranica grada
ŠKOLOVANJE
Nikada nisam volio školu, ali kada su me roditelji upisali sa šest godina, nisam je mogao smisliti.
Prvi skolski dani padali su u prelijepo “miholjsko ljeto”. Dani su od ranog jutra bili sunčani, prozračni i ugodni a tešanjska periferija prepuna raznoraznog voća i izazova kave je samo moja mašta mogla da izmašta. Svi moji vršnjaci iz Tabaka bili su dobra i poslušna djeca. Jedino me je moj jaran Safet Prčo, koji je bio dijete siromaštvom i glađu ugrožene porodice, mogao pratiti u znatiželjama i nemirima, kojim sam kao dijete bio ispunjen.
Naravno, kako sam mogao školu ozbiljno shvatati, kada ni mekteb nisam smatrao posebno važnim. Osim oga u školi me nije čekao dobri moj Hakiefendija, rahmet mu duši bilo, već Natalija, mlada, lijepa i ambiciozna uciteljica, upravo pristigla iz Srbije, koja je svoju ulogu doživljavala kao da je suditeljica prijekog suda a ne pedagog i vaspitač. Opasna žena!
Prvi školski dana, majka me je okupala, obukla u novu tek sašivenu odjeću, lijepo začešljala, sašila mi torbicu od nekog starog babinog kaputa, u nju stavila grafitnu tablu sa obješenom spužvicom i kredom, poljubila me u vrh čela i kada sam izašao iz kuće, za mnom prosula bokal vode i rekla:
– Hajde, sine, hajde… Sretnom koracio!
To je bio stari narodni običaj kada bi se iz kuce kretalo na neko vazno putovanje a zapravo je značilo – neka mi škola ide glatko kao voda!
Dobra moja majka!
Čim sam izašao iz kuće, dočekala me Nazoraginca sa kockom šečera u ruci i blagim osmjehom koji bi mi uvijek dušu razgaljivao. Bila je to žena kakve se više ne rađaju u našim komšilucima:
– Ahmedice, jesi li nam to krenuo u školu, blago nama?! – divila se mom ispeglanom i dotjeranom izgledu. – Eto te, ko pravi školarac. Bićeš ti, ako bog da, kada odrasteš doktor, pa ćeš na sve liječiti!
Sve majke u Tešnju su svoju djecu bodrile na isti način i istim riječima: bićeš ti meni doktor, ako bog da! Samo je naša tetka Fiza, kad bismo je posjetili ili kada bi došla nama na sijelo, govorila – što niste kao Sabitov Hamza! Sabit je bio brat tetka Ibre, brico koji me ponekad šišao tupom mašinom koja mi je čupala dlake iza ušiju i izazivala bol, a Hamza je bio njegov sin, uistinu drugačiji i po svemu bolji od nas. To će na kraju i vrijeme pokazati!
– Jesam, evo krenuo sam – odgovorio sam Nazoraginci, prateći njenu ruku u kojoj je držala kocku šečera.
– Uzmi – rekla je – pa neka ti škola bude slatka kao ovaj šečer.
Uzeo sam i kocku odmah stavio u usta, a dobra moja Nazoraginca je otpasala dimije i izvukla ‘banku’, deset dinara, i šapatom mi poručila:
– Ovo potroši dole, u slastičarni i nikome nemoj ništa reći!
Poljubio sam Nazoragincu u ruku i prinio je k čelu, kao što sam uvijek radio kada mi je davala bajramluke.
Ispod razgranate šljive na kojoj sam vječno visio i na kojoj mi se veliki trn zabio u glavu, čekala me Đulsa sa velikom jabukom u ruci:
– Ahmiću, je si li to krenuo u školu? – pitala me nježno majčinski.
– Jesam! – odgovorio sam.
– Ponesi ovu jabuku pa je pojedi na velikom odmoru!
Nisam znao šta znači veliki odmor, ali sam uzeo jabuku i učtivo se zahvalio našoj komšinici.
To su bile naše komšinice. Naši Tabaci!
Bože, gdje nestade to vrijeme?!
Vec na sokaku, odmah iza kuće Zije Korajlića, čekao me je Safet Prčo, kojeg su djeca iz Tabaka još nazivala i Bašom, jer je poticao iz muhadžerske porodice Bašića. Safet je bio dobro dijete, dobar i odan prijatelj, svjestan ponižavajućeg i ubogog siromaštva u kome je odrastao, bosonog, u kratkim gačama na učkur, volio me je više nego svoju stariju braću. I on je meni bio drag i sve sam dijelio s njim – od kriške kruha do gumenih čizama.
Sišli smo niz Kapu u Donju čaršiju, zatim smo prešli most i prošli pored osnovne škole ispred koje su učiteljice prozivale svoje učenike da ih uvedu u učionice na prvi školski čas. Pokazao sam diskretno Safetu učiteljicu Nataliju, dotjeranu i lijepu, s dugom anduliranom kosom, u pripijenom kostimu od nekog sivog štofa. Sva je blistala.
Nismo se zadržavali ispred škole već smo nastivili put i skrenuli prema Limanu, pregazili Tešaanjku i ušli u greblje Šegačku, koje je moj babo te godine od Islamske zajednice zakupio da bismo tamo koze napasali. Safetu sam rekao da nabere puna njedra karamutova, jabuka i oraha, a ja sam produžio uz brdo obraslo raznoraznim grmljem i niskim drvećem. Polako sam se uvukao pod jedan razgranati drenjak (Cornus mas), okićen nebrojnim crvenim plodovima, i legao na leđa ispod njega.
Volio sam odozdo gledati stotine crvenih, sočnih i ukusnih polodova drenjka tako da sunce bude u pozadini. Drenjci su mi djelovali kao tek upaljeni lampioni, koji – gle čudnog li čuda (!) – u sunčevoj svjetlosti mijenjaju intenzitet boje, pa djeluju poput iskričavih zvijezdanih dijadema, stvarajući čaroliju koja je uvijek u meni izazivala fascinanciju i rasplamsavala mi maštu, tako da bi u tim trenucima potpuno zaboravljao na hod vremena i lične obaveze, i prepuštao se dalekim svjetovima za kojima sam od rođenja čeznuo.
Nešto slično mi se dešavalo i na dalekim putovanjima po svijetu. U Amazoniji sam jedne prilike sa svojom ekspedicijom zanočio na nekoj vještačkoj drvenoj platformi, podignutoj neposredno uz obalu rijeke Rio Negro. Platforma je pravljena da se na nju ne bi mogli popeti kajmani, vrsta amazonskih krokodila, koja naraste do tri metra, ali je jako agresivna ako se na njih naiđe dok polažu ili čuvaju jaja. Daleko najopasniji su Crni kajmani, koji narastu i do četiri-pet metara i nerjetko, kada se osjete ugroženim, znaju da prevrnu čamac i napraviti pravi masakr. O tome smo u Manausu i Porto Velju (Porto Velho) čuli bezbroj istinitih svjedočanstava.
Razapeo sam te noći mrežu za spavanje na toj visokoj platformi, preko konopca iznad glave i tijela razvukao baldahin od neke vrste čvršće medicinske gaze, da bi se zaštitio od nasrtljivih komaraca i noćnih insekata i legao na leđa s pogledom na beskrajno zvjezdano nebo.
Tog dana, plovili smo kroz teritorijalne vode nekog amazonskog plemena, čiji su pripadnici, s vremena na vrijeme, pokazivali otvoreno neprijateljstvo prema onima koji bi se drznuli da uđu u njhov prostor. Zbog toga nas je napustio vodić kojeg smo unajmili na peruanskoj obali, u Ikitosu (Iquitos), pa smo se nekako orijentisali prema dosta detaljnoj mapi koju smo nosili sa sobom i predveče stigli do nekog usamljenog katoličkog misionara, koji je uz improviziranu kolibu sa opremom i odjećom, imao podignutu drvenu platformu do koje nisu mogli doći kajmani kojih je na ovim obalama bilo mnogo.
Bili smo već dvadesetak dan u Amazoniji i već smo iz Perua ušli na teritorij Brazila i prošli mnoga uzbudljiva iskušenja o kojima ću vam možda nekada opširnije kazivati. Ali te nesvakidašnje noci, dok sam otvorenih očiju ležao u mreži za spavanje na visokoj drvenoj platformi ispod prozirnog baldahina, i dok sam gledao u zvjezdano nebo, iznad najveće i najtajanstvenije prašume na svijetu, u moje misli su se vratile slike mojih sanjarenja dok sam kao dijete od šest godina ležao ispod grma drenjka okićenog bezbrojnim plodovima, koje je sunce pretvaralo u čudesni ples lampiona, koje nikad neću zaboraiti.
Tragajući za neobičnim doživljajima i sljedecih nekoliko dana sam sa školskom torbicom prolazio pored škole ne osvrčući se na moje drugove koji su me pozivali, ulazeći u školsku zgradu. Ta praksa bi se ko zna do kada nastavljala da učiteljica Zlata, iz našeg komšiluka, nije zakucala na vrata naše kuće i upitala moju majku zašto ne dolazim u školu. Majka se prenerazila:
– Kako ne dolazi?!… – pitala je u čudu. – Pa svaki dan ga ispratim iz kuce!…
– Boga mi, Efendince, on ne dolazi!… Danas me je učiteljica Natalija zamolila da navratim kod vas i da vidim šta se to dešava s Ahmedom.
Učiteljica Zlata nije bila ni zla, ni pakosna žena. Stanovala je nekoliko kuća iznad nas, u Tabacima, i ja sam se družio sa njenim sinom Emirom. Bila je poštovana i sjećam se da se pričalo da je predhodne zime, negdje iznad Raduše, poslije posjete nekim prijateljima, doživjela strašnu dramu, koja ju je mogla koštati života. Kada se vraćala u Tešanj, napalo ju je desetak bijesnih vukova i da u obližnjim kućama nisu čuli njeno zapomaganje i da joj seljani sa fenjerima i vikom nisu priletili u pomoć i rastjerali čopor gladnih zvijeri, moj drug Emir bi ostao siroče.
Tog dana sam, kao i obično, kući došao sa djecom koja su izašla iz škole. Dočekala me majka više zbunjena nego ljutita:
– Gdje si do sada?!… – upitala me.
– U školi – odgovorio sam odlažući torbu sa grafitnom tablicom.
– U kakvoj školi, pojela te bola!… – izgovorila je ljutito svoju uobičajnu kletvu, čiji smisao nikad nismo odgonetnuli. – Sad mi je na vratima bila učiteljica Zlata i pitala me zašto vec danima ne ideš u školu. Gdje se po cijeli dan skitaš?!…
Odjednom mi je sve bilo jasno. Nisam imao razloga da lažem.
– Hodao sam po Hrvatinićima – odgovorio sam skrušeno.
– Šta ima tamo?!… Što si tamo išao?!…
Zašutio sam jer uistinu ni sâm nisam znam zašto sam lutao po Hrvatinićima. U tom trenutku uključio se i moj otac.
– Pusti, Đula, dijete!… Iznesi mu nešto da jede!… Sve će on u školi nadoknditi!
U mojoj kući postovala se babina riječ i mama me je samo malo povukla za uho i ljutito zaključila:
– Sutra ću te ja odvesti u školu!
Tako je i bilo. Poslije maminog dugog razgovora sa Natalijom, stajao sam sutradan pred učiteljicom i pred dječacima i djevojčicama s kojima sam bio u istom razredu. Nisam ništa odgovarao na njena brojna pitanja, pa je poslije svakog pitanja pljusnula mi šamarčinu. Glava mi je letala, tamo–amo, ali sam i dalje pokunjeno šutio.
Pamtim i danas te tanke njegovane prste i njen ljutiti izraz na licu. Tek kada ju je zabolila ruka, rekla je pred cijelim razredom:
– Danas ce Ahmed sjediti u magarečoj klupi – i dok su se djeca gromoglasno smijala, odvela me do jedne klupe u čošku učionice. – Tu sjedi i da te nisam čula!
Time se nije okončala moja kazna. Kada se završio zadnji čas, odvela me do podvornika, ne znam kako se zvao, i rekla mu da me vodi i zatvori na tavanu škole. I onda mu je nešto šapnula, vjerovatno mu rekla kada da me iz tavana pusti kući.
Cijela školska djeca su brujala o tome da sam po kazni zatvoren na tavanu škole i taj glas brzo se pronio gradom i stigao i do mog Safeta Prče, koji je dotrčao do škole i počeo me glasno dozivati. Kada sam ga čuo, odmah sam mu se javio i rekao mu da dođe ispod krova s druge strane škole. Onda sam mu sa tavana počeo bacati sir u komadima i neke konzerve, koji je škola dobijala u američkim paketima pomoći. Ne znam koliko sam mu sireva izbacio, ali znam da je uskoro dotrčao podvornik, otvorio tavanska vrata i izbacio me napolje.
Tako se okončao moj prvi školski dan.
NASTAVAK SLIJEDI
ODNIJELO JE VRIJEME: Osnovna škola u koju sam išao
MOJA MAJKA: Svi je se sjećamo po dobroti i pravednosti
RODNA KUCA: Imala je posebnu energiju
SIMBOLI BOSNE: Rad tešanjskog slikara Ahmeta Hundura
