TESANJ.NET stranica grada
ZLATKA I SJANKA
Sretne me neki nevisok, punačan čovjek mojih godina u Titovoj ulici u Sarajevo i pita me:
– Ahmede, ma jesi li to ti, boga ti?!…
Gledam ga, lice popunjeno, još uvijek zategnuto, plave žive oči, tanana kosa više plava nego smeđa, ima je još, smješka se i u mojoj memoriji počinje da se odvija cijela drama. U životu sam sreo hiljade i hiljade dragih ljudi, sa mnogima sam razgovarao kao novinar, sa nekima putovao po svijetu, sa drugima sjedio u kafani, avionu, vozu ili autobusu, sreo ih na nekim sastancima, igrao karata ili ih upoznao u prolazu… Ali iz memorije primam informaciju da mi je čovjek poznatiji od onih koje sam slučajno u životu sreto, dobro poznat, samo što njegov lik ne mogu odmaah da smjestim u vrijeme i na mjesto gdje smo se sreli. I onda:
– Velid! – preduhitri me on. – Velid Smailbegović!…
Dobri moj Bože. Tešanj! Naravno, poznavali smo se kao djece, igrali klikera, klisa i pale, kupali se u Limanu i Zvečaju…
– Oh, dragi Velidu! – kažem još uvijek zbunjen i iznenađen. –
Prošlo je toliko godina… Pa uz to i rat i svašta nešto…
Velid Smailbegović je dugo već u Sarajevu, možda koliko i ja i prije prošlog rata sretali smo se činio mi je neke prijateljske usluge, dok je radio u Stambenom preduzeću. Pita me gdje sam i kako sam, putujem li, odem li kada u Tešanj. I on i ja vezani smo za naš rodni grad, pa se odmah prisjecamo naših bosonogih djetinjih dana.
– Sjećaš smo da smo jedne jesni na Crnom vrhu brali žireve za tvoje koze – prisjeca se Velid dok se u nama bude stare emocije. – Ih, koliko smo ih samo nabrali…
– Da, sjećam se, dobri moj – ponavljam ja, a gotovo da sam zaboravio na to.
Uistinu, svake jeseni smo Safet Prčo ili Sedžad Sedžo Šeremet ili neko trći od djece iz Tabaka ili Donje čaršije sa kojima sam se družio, odlazili smo u hrastove šume na Crnom vrhu i po cijeli dan podbirali i u vreće kupili žireve. Žirevi su bili prava zimska poslastica za naše dvije koze – Zlatku i Sjanku. Bilo je to gladno poslijeratno vrijeme i gotovo svaka porodica u mahali imala je kravicu ili dvije, zavisno od broja gladne dječijih usta u kuci. Mi smo imali koze i one su nas odhranile.
Zlatka je po svemu bila posebna i uvijek je išla prva i imala incijativu. Na neki cudan i neshvatljiv način bila je vezana za našeg babu, kao da je znala da je on glavni i najvažniji u porodici. On bi ih ponekad nedjeljom vodio na Grič ili prema Hrvatinićima gdje bi im lomio grane od bagrema i hranio ih iz svojih ruku. Uvijek sam išao s njim i pratio sve što bi on radio. A on bi sve vrijeme s njima razgovarati i tepao im. Govorio bi “Dođi mila, dođi dragonja…”, “Vidi ovu granu kako je sočna, tebi sam je ubrao…”, “Samo se sladite vas dvije, moje djevojčice, pa ćete mom Ahmiću dati puno mlijeka…”, “Hajte, samo jedite… jedite!…” Nikad kraju nježnim razgovorima, kao da nama tepa.
Zlatka je bila pametnija i poslušnija koza. Ona bi, na babine riječi, uvijek načulila uši, zavrtala glavu tamo-amu i potvrdno je klimala i pretvarala se da razumje svaku babinu riječ. Čudo od koze – bezbroj puta sam pomislio da je uistinu sve razumjevala.
Ali, čak i da nije shvatala ni jednu njegovu riječ, između babe i Zlatke postojala je neka čudna mentalna veza. Jedne prilike, dok smo ih moj brat Mustafa i ja čuvali na Griču, desilo se da smo ih zapostavili, jer smo se bavili pravljenjem kučica za zmije, Zlatka je sišla sa Griča i za sobom povela Sjanku. Zatim su prešle most, pa prošle kroz park, pa skrenule sokakom pored kuće naših prijatelja Rušte i Omerice Pobrić, pa su se uputili iza zgrade Sreza i u nju ušle na sporedna ulaz.
Financijska služba Sreza bila je smještena na prvom spratu, pa su se Zlatka i Sjanka uputile uz stepenice, kao kakve dvije dame u štiklama, i na čuđenje službenika i onih koji su se zatekli u hodnicima došle su ravno do vrata kancelarije u kojoj je za radnim stolom sjedio naš babo. Tu su Zlatka i Sjanka zastala i neko vrijeme čekale, a kada se dugo vremena niko nije pojavljivao iz kancelarije, Zlatka se propela na zadnje noge i prvim nogama udarila po bravi. Na vrata je izašla Vahdeta Čehajić, mlada službenica i naša komšinica i začuđeno rekla:
– Latifaga, vidite ko vam je došao u posjetu!
Babo se digao sa stolice i kada je ispred vrata vidio Zlatku i Sjanku nije mogao sebi da dođe.
– Otkud vas dvije?! – upitao je spontano. – Gdje su vam Ahmić i Mustafa?!… Ko vas je doveo?!…
Zlatka, naravno, ništa nije znala odgovoriti, nego je napravila još nekoliko koraka i pribila se uz nogu našeg babe i samo upiljila u njegovo zaprepašteno lice.
Nas otac je bio ozbiljan čovjek, državni službenik sa manirima koje je ta sluzba nalagala. Bio je čovjek koji je poštovao zvanične službene protokole i nije bio ni šeret, a ni čovjek koji je imao sluha za šale, pa se sljedećih dana uporno ali diskretno raspitivao ko bi mogla biti ta osoba koja mu je u Srez, pred kancelariju, dovesti koze, želeći da ga time kompromitira. Nije mogao da vjeruje u nesvakidašnju intuiciju Zlatke, koja je po svemu bila posebna i, naravno, nije mogao povjerovati da je to bio potpuno spontan događaj.
Zlatka je obično jarila po troje jarića i u našoj kući uživala je izuzetnu pažnju.
Kako je vrijeme prolazilo, i gradska narodna vlast, postajala je sve mekša i tolerantnija. U gradu su se počele organizirati zadruge. Među prvima je planirana krojačka zadruga, a za rukovodioca je postavljen Sulejmanom Hodžić, koga su opštinske vlasti poslale u Zagreb na obuku.
Naš tetak Ibro mrmljao je buntovno kada bi nam došao na sijelo i protivio se da da uđe u zadrugu, ali ga je tetka Fiza, tješila riječima:
– Ne moze ti, Ibro, mimo svijeta… – govorila bi – a kažu da će svi koji budu radili u zadrugama imati penzije!…
– Ma, kakva njihova penzija – ljutio se tetak. – Ja više volim pogledati sa svog prozora na Čaršiju, nego njihovu penziju…
Ipak, završio je u zadruzi. Takvo je bilo vrijeme, što bi kazao Komitet, moralo se poštovati.
Gdje svi Turci, tu i mali Mujica!…
NASTAVAK SLIJEDI
NEKADAŠNJA ZGRADA SREZA U TEŠNJU
JOŠ ODOLIJEVA VREMENU: Moja rodna kuca u Tabacima
(Snimio Atif S. Hodžić)
