Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (28)

DOMCI

Ponekad sanjam kako se spustam niz Tabake prema Donjoj čaršiji i usput srecem drage osobe iz ranog djetinjstva: cijela jedna galerija razigrane djece i odraslih koji nisu izgubili ništa od svog davnasnjeg identiteta. I kada pokušam da s njima komuniciram, da ih pozdravima ili da im se obratim s neki m pitanjem, njihovi likovi blijede i nestaju, kao da su dio mog fatamorganičnog sna. Čudno!

Te godine 1957. najveći snjegovi su zapadali u vrijeme školskog raspusta pa smo mogli da uživamo do mile volje. U Pribiniću kod Teslića se organizovao susret izviđačkih odreda dobojskog sreza. Bili su tu djevojcice i dječaci iz svih opština – iz Doboja, Teslića, Modriće, Odžaka, Maaglaja i Tešnja. Cini mi se da je na tim susretima ucestvovao i jedan izviđacki odred iz Hrvatske, možda iz Osijeka.

Bilo mi je četrnaestak godina i već je četire godine prošlo otkako sam se iz Tešnja preslio u Maglaj. U meni su još uvijek bile žive uspomena na rano djetinjstvo i grad u kome sam se rodio i doživio naljepše godine. Obnašao sam neku nevažnu funkciju u maglajskom odredu izviđača, pa sam se radovao da ću se u Pribinić sresti sa svojim vršnjacima iz Tešnja s kojima sam nekada bio blizak.

Potrežio sam ih u osnovnoj školi, gdje smo svi bili smješteni. I imao sam sreće – sreo sam dvojicu, koje sam dobro poznavao – Bahrudina Srkalovića i Fehima Adžamića, dragi i prijatni ljudi, ispostaviće se kasnije, kratkog životnog vijeka.

Sa Babetom, kako su Tešnjaci po starom gradskom običaju da svaka osoba pored imena ima i nadimak, Bahrudinu dali ime, viđao sam se često i poslije te zime u Pribiniću, za vrijeme pozorišnih igara i pozorišnih festivala u Tešnju. Bio je po duši pjesnik, tih, srdačan, prijatan, znatiželjan i obrazovan. Završio je za bibliotekara i radio je u tešanjskoj biblioteci o kojoj mi je pričao sa strašcu jednog poete.

S druge strane, Fehim Adžamić, zvali su ga Adeš bio je sušta suprotnost Babetu. Korpulentan, dinamičan, poduzetan, društven, komunikativan, glumio je u amaterskom pozoristu, svirao u tamburaškom orkestru, igrao rukomet, bio načelnik izviđača, jednom rječju Adeš je bio svestran. Čini mi se da sam s njim možda isao u mekteb ali nikada nismo bili posebno bliski prijatelji. Nekako mi je, za razliku od Babeta, uvijek bio prilično dalek.

Adeš je bio ratno siroče i u Tešanj je stigao iz istočne Bosne, sa mnoštvom djece koja su u vrtlogu rata ostala bez roditelja. Stigao je u vojnom kamionu, možda 1943/44. godine i ostao zauvijek u Tešnju. Moglo bi se reči da su se tešanjske porodice gotovo natjecale u usvajanju te tragične djece koja su stigla u grad i iskreno su se trudile da im pokušaju vratiti toplinu roditeljskih domova i djetinjstva učiniti što sretnijim. Posljednji kontigent mališana koji su u ratu ostali bez roditelja smješteni su u Dom ratne siročadi, koji je formiran u Tešnju. O toj djeci želim pripovjedati…

Kada se u Tabacima pročula vijest da su u Tešanj stigla nova skupin ratne siročadi i da će se za njih formirati dom, u mnogim porodicama, bez obzira na broj djece koje su imale, poveli su se ozbiljni razgovori o usvajanju sirotih jetima. Svako je želio da pomogne toj nesretnoj djeci i da ih smjesti u svoj dom. Čak se o tome raspravljalo i u mojoj kući, a tetka Fiza i tetak Ibro, bili su spremni da prihvate jedno dijete. No, vlasti su odlucili da sva djeca odrastaju zajedno u novoformiranom Domu. Tako je i bilo.

Iz tih za mnoge bolnih i gladnih vremena sjecam se nekih neveselih detalja. Uvijek kada bi sa majkom ili ocem prolazio pored te sive zgrade u koju su djeca bila smještena, uvijek, bas uvijek, čuo bi se dirljivi dječiji plač.

– Što plaču?! – pitao bih uvijek majku.

Umjesto odgovora, ona bi me uzimala u naramak i čvrsto stiskala uza se. Tako smo prolazili pored zgrade.

Jednom mi je kratko odgovorila na moje pitanje:

– Oni nemaju majku ni babu – i teško uzdahnula.

Dugo sam se naivno pitao kako to da nemaju ni majku ni babu. Zašto? Gdje su im majka i babo? Zašto su ih ostavili?

Od tada sam strahovao za svoje roditelje. Ti strahovi su se povečali kada su preko noći u Tešnju pohapšeni mnogi očevi, koji su proglašeni da su bili članovi ilegalne organizacije Mladih muslimana.

Bila su to teška i neizvjesna vremena.

Ratna siročad odrastala su s brojnim trauma ma. Bez obzira koliko su se Tešnjaci trudili da im djetinjstva učine sadržajnijim, prirodnijim i ljepšim, ipak su oni živjeli sa svojim tragičnim sudbinama, poprilično izolovani od svojih vršnjaka u gradskim mahalama.

“Domci”, kako smo ih nazivali, pravili najbolje lopte krpenjake, koje su nam sluzile za nogometnu igru, kada bismo se s njima igrali. Obično smo za voće ili bilo kakvu hranu, od njih kupovali i lopte i klikere koje su savršeno pravili od kamenih oblutaka iz Tešanjke. Bila su to dobra djeca, potištena, tužna, ranjiva i neutješna, koja su u sebi nosila duboke ratne ožiljke. Bez obzira na pažnju njegovateljica koje su im pokušavale zamjeniti roditelje, nikada se do kraja nisu adaptirali na normalan život.

U tim davnim vremenima upoznao sa jednim o dnjih. Zvao se Dragoljub Čikić. Bio je najsitniji među domcima – blijedolik, sitne tjelesne konstrukcije, crne kose, ispijenog lica, uvijek se držao po strani i djelovao je baš kao siroće. Sreli smo se na Gornjoj čaršiji iako smo se i ranije viđali.

– Hoćes li kupiti jedan kameni kliker?! – pitao me nesigurnim glasom. Pokazivao mi je nekoliko klikera, držeći čvrsto u rici, ali mi ih nije dao da ih uzmem u svoje ruke i da vidim kako bi mi stajali među prstima. Plašio se da mu ih ne otmem i zbrišem, kao što se to često dešavalo.

– Pošto je?! – pitao sam nezainteresirano.

– Koliko mi daš! – odgovorio je slijegajući ramenima.

Imao sam nekoliko dinara u džepu, dao mu ih i tako smo se upoznali za sva vremena. Poslije smo se zbližili i dolazio je i do moje kuće, pa bi ga majka nahranila i on joj je uvijek bio jako zahvalan. Pričao nam je da je dijete sa Kozare i da se gotovo ne sjeća svojih roditelja, koje su ubile ustaše. Bar tako su mu rekli oni koji su ga našli pored neke šume. Obično kada bi odlazio od nas, ponio bi pregršt žireva s kojima smo hranili naše koze. Ne bi nam ništa objašnjavao zašto ih uzima ali sam poslije, u nekolko prilika, opazio da Dragoljub jede te žireve i to me jako rastužilo pa sam ga sve češće dovodio kuci kako bi kod nas ručavao i hranio se.

Igrom slučaja, nakon sto smo se odselili iz Tešnja i preselili u Maglaj, Dragoljub se sa nekoliko Tešnjaka, među kojima su bili Smail Terzić Penjak, Duško Mitrović i Ibrica Ćehajić, upisao u Srednju poljoprivrednu školu koja se otvorila u Maglaju. Tako smo nastavili da se družimo i često nas je posjećivao u našoj kući. Tih godina zajedno sa mnom i Penjkom počeo se baviti novinarstvom i uskoro u Sarajevu upisao fakultet i počeo profesionalno da radi u dnevnom listu “Oslobodjenju”. Bio je korektan novinar. Pratio je sport i jedno vrijeme je bio sportski dopisnik iz Beograda

Davno sam shvatio da su djeca bez roditelja, bez tog najvažnijeg oslonca u životu, tragično ranjiva i da im život najčešće ne donosi mnogo radosti. I Čikić je bio takav, nesiguran u životu, pa je tu nesigurnost nerjetko gasio alkoholom. Desilo se da je nekim slučajem, kao zreo čovjek, saznao da mu je živa rođena sestra i da je zaposlena u Sudu u Foči. O njoj mi je pričao sa puno emocija i želja da se s njom konačno sretne.

Kada je odlučio da je posjeti, pričao mi je kako će špokušati da je ubjedi da se preseli u Sarajevo. Čak je poduzeo neke aktivnosti da dobije odgovarajuće zaposlenje u sarajevskom sudu. Danima mi je pričao koliko se tom susretu raduje. Međutim, kada je kupio autobusnu kartu i spremao se da krene, neko mu je iz Foče javio da je zbog nesretne ljubavi tog dana njegova sestra izvrsila samoubistvo. Strašno!

Morao sam ispričati ovu tragičnu priču o mom prijatelju i kolegi, s kojim sam se družio od ranog djetinjstva. Dječaci iz tešanjskog Doma za ratnu siročad bila su zaista dobra djeca. Kada su odrasla rasula su se po svijeta i sretao sam ih u različitim okolnostima, i svi su se sa velikim ushićenjem i radošću prisjećali godina provedenih u Tesnju. Mnogi su smatrali da su im to bile – kao i meni – najljepše u životu.

NASTAVAK SLIJEDI

TEŠANJ: Rad Hasana Mehinovića


O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši