Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (32)

PUTOVANJA

Kada sam postao svjestan da izvan porodice i rodne kuće postoji jedan ogromni bezgranično zanimljivi svijet u kome se svakog trenutka odvijaju nebrojna zbivanja na koja ne mogu uticati, postao sam još radoznaliji i odlučniji. Vec sam bio na Crnom vrhu na bučnim prvomajskim urancima, upoznao sam Jelah i vidio vozove koji žure prema nepoznatim odredištima, bio u Vukovu, Bukvi, Ošljaku, Dobrom Polju…, kupao se u Tešanjci i Usori i shvatio da je to samo dio moje životne tešanjske avlije.

A šta se nalazi dalje, još dalje, mnogo, mnogo dalje… e taj san, koji sam sanjao kao tabačko bosonogo dijete ostvario sam mnogo kasnije, ali ga još uvijek sanjam. Moram vam ispričati o jednom fascinantnom putovanju o kome sam maštao kao dijete. Evo…

Već sedmi dan kako nas prate blatnjave kiše, a još smo daleko od cilja. Pred nama je nepregledna prašuma, vlažna i sparna, puna neizvijesnosti i dramatičnih nagovještaja. Krećemo se sporo i oprezno, prateći smjer iscrtan nevještom rukom na karti koju smo dobili u Kusko (Cusco). Negdje tamo, u zelenom labirintu Amazonije, kroz koji krivuda amazonska rijeka Pinji -Pinji (Pini-Pini), smješteno je naše možebitno daleko odredište – legendarni grad Pantiakolo (Pantiacollo), navodno posljednji izgubljeni grad civilizacije Inka (Inca). Sve što smo čuli o njemu, potpuno je nepouzdano i neprovjereno. A ono što znamo djeluje mi poput kakve bajke o bogatoj tajnoj kulturno-povjesnoj ostavštini, o kojoj mi je u djetinjstvu pripovjedao moj dobri i plemeniti tetak Ibrahim Ibro Mujagić.

Prema mnogim peruanskim i svjetskim arheolozima, pogotovo onim koji su za njim tragali, Pantiakolo je – poput Maču Pikču (Machu Picchua) – bio posljednje utočište Inka. Pripadnici visoke svećeničke i kraljevske kaste, pod naletom okrutnog španjolskog pustolova Franciska Pizara (Francisco Pizarro) i njegovih bezdušnih konkvistadora, u ovaj grad su navodno sklonili svoje najvrednije religiozno i kulturno-historijsko blago – neprocjenjivo vrijedne rukotvorine, zlatna božanstva optočena draguljima i nakit basnoslovne vrijednosti. Zbog toga bi, prema mnogima, upravo Pantiakolo mogao biti prijestolnica mitske kraljevine zlata – u svijetu poznate pod imenom El Dorado!

Na osnovu brojnih prastarih peruanskih predanja i tradicija, zatim temeljem pripovijedanja amazonskih domorodaca iz plemena Mačiguanga (Machiguango) i drevnih svjedočanstava i kronika, koje su se prenosile s koljena na koljeno, nebrojene znanstveno-istraživačke i avanturističke ekspedicije odlazile su, prije nas, u zelenu neizvjesnost Amazonije s čežnjom da otkriju Pantiakolo i njegove zlatne riznice.

Na sreću ili žalost, nisu ga otkrili, a mnogi se nikad nisu ni vratili iz zelenog pakla Amazonije! Ostavili su kosti negdje u dolini rijeke Pinji-Pinji, u ovim nesnosno vlažnim i opakim prašumskim labirintima, kroz koje se danas i mi probijamo, dok na nas nasrću rojevi dosadnih komaraca i uznemirenih insekata, a iz mračnog gustiša na nas vreba opasno zvjerinje i pripadnici neprijateljskih amazonskih plemena.

Mnogi su nesretnici skončali od zmijskih ujeda, neki umrli od malarične groznice, dok su neke rastrgle zvijeri ili odveli pripadnici divljih i opakih Čuaja (Chuaia) i Huačipairia (Huachipairi), nevidljivih amazonskih ratnika, koji su prema starim legendama, bili posljednji čuvari Pantiakola. Prisjetimo se samo nekih zlosretnika koji su nestali tragajući za legendarnim gradom…

+ Godine 1925. godine, zajedno sa svojom ekspedicijom nestao je poznati britanski istraživač pukovnik Percy Fawcett. O njegovoj sudbini i sudbini njegovih ljudima nikada se ništa nije saznalo.

+ Godine 1970. nestala je francuski-američka ekspedicija predvođena Sergeom Debruom. Vjeruje se da su bili žrtve divljeg i neprijateljskog plemena Huačipairia.

+ Godine 1997. ekspedicija koju je vodio norveški antropolog Larsen Hafksjold netragom je nestala u području Madidi rijeke, nedaleko od mjesta gdje bi se trebalo da nalazi Pantiakolo.

U vrijeme kada je španjolski osvajač Francisko Pizaro stigao u fascinantno kraljevstvo Inka, zemlja je – kako je poznato – bila uzdrmana nepomirljivim sukobom između potencijalnih prijestolonasljednika Atahualpe i njegovog polubrata Huaskara (Huascar). Ovakvo stanje iskoristio je lukavi Pizarro. Sarađujući čas s jednim, čas s drugim, ulazio je sve dublje u zemlju, a 16. novembra/studenog 1532. godine na prevaru je zarobio Atahualpu.

Sve što se dalje dešavalo, išlo je na ruku pohlepnim Španjolcima.

Shvativši da je tragično pogriješio, siroti kralj Inca pokušao je da spasi goli život pa je Španjolcima ponudio neprocjenjivo blago koje je, prema svjedočanstvima iz tog vremena, napunilo “prostoriju dugačku 20, a široku 18 stopa” s najljepšim dragocijenostima od zlata, srebra i dragulja. Ali Španjolci su ga još jednom prevarili – 29. augusta/kolovoza 1533. godine – posljednji suveren Inka Atahualpa, javno je udavljen u Kahamarci (Cajamarca)!

Čuvši za tragičnu smrt svog polubrata, uplašeni Huascar, koji je iz Kuska pratio kretanje osvajačkih hordi, naredio je da se pod hitno preostalo carsko blago prebaci u nepristupačnu oblast Antisuia (Antisuyu), u istočnom dijelu prostrane Inka imperije. U sljedećih nekoliko mjeseci naprosto su opustjeli gradovi Inca, a iz monumentalnih kamenih hramova, pramida i brojnih svetilišta sklonjeno je u nepoznata skrovišta sve što je imalo bilo kakvu materijalnu ili duhovnu vrijednost. Priča se da su se inkanski svećenici, sklanjajući neprocijenjivo blago, tješili ovim riječima: “Ne plačite i ne tugujte, jer ćemo naći grad Paikikin (Paicicin)‚joc llacta’ (Isti kao Drugi)”, misleći pri tome na bogati Kusko. Paikikin je tokom vremena preimenovan u Paititi i u pučkim predanjima postao jedan od simbola “obečane zemlje”, nešto kao legendarni El Dorado!

Paikikin se danas naziva neistražena divlja prašumska oblast između neistraženih rijeka Pinji-Pinji i Madre de Dios, što prema mnogim istraživačima svijeta, zapravo, predstavlja onu prastaru mitsku zemlju Antisuiu, u kojoj je – navodno – skriveno najveće blago Južne Amerike.

Drevne tradicije potomaka Inka – danas poprilično obespravljenih Kečua (Kechue), istinskih gospodara drevnih Anda, i mnogih plemena koja danas žive u nepristupačnim prašumskim područjima oko amazonskih rijeka Pinji-Pinji i Madre de Dios, govore da je Paititi zapravo Pantiakolo, prekrasni grad kojeg su podigli pripadnici nepoznatog naraoda, koji je predhodio kulturama Anda.

Vjeruje se da je stariji i od Tiahuanaka (Tiahuanaco) za kojeg danas neki istraživači i arheolozi smatraju da je podignut prije više od 17.000 godina.

Sa masivnim kamenim kućama, palaćama, piramidama, kristalnim hramovima i svetištima, termalnim vodama i kupkama, prostranim trgovima i širokim popločanim ulicama, osvjetljenim i danju i noću kristalnim kuglama iz kojih se širi hladna avetinjska svjetlost, Pantiacolo je stoljećima budio maštu bjelosvjetskim avanturistima i istraživačima.

Priča o kristalnim kuglama sa hladnom avetinjskom svjetlošću podsjetila me je na engleskog pisca i istraživača V. Rejmond Drejk (W. Raymond Drake, 1913.–1989.), s kojim sam sedamdesetih godina, za vrijeme održavanja Trećeg međunarodnom kongresu Drevnih astronauta u Crikvenici, Hrvatska, vodio dug i zanimljiv razgovor za sarajevski magazin ”Svijet” u kome sam u to vrijeme radio kao reporter.

”Znanstvenici legendarne zemlje Lemurije, inspirirani djelima misionara iz svemira”, tvrdio je Drake, ”proučavali su čak i vibratorske snage, koje su razvijale radionike bazirane na solarnoj i kosmičkoj energiji, donoseći svjetlost i toplotu njihovim savršenim gradovima. Baš zbog toga Lemurani su bili poznati po hladnoj svjetlosti koja je navodno stoljećima osvjetljivala ulice njihovih gradova i gorila u njihovim domovima!…”

Tako mi je pričao V. Rejmond Drejk.

Mora da su ova fascinantna prastara znanja o rasvjeti kasnije prihvaćena od naroda latinske Amerike, jer tamošnje drevne legende pune su priča o kristalnim kuglama i “kamenju koje svijetli”. Čak je i memoarista konkvistadora biskup Diego de Landa (1524. – 1579.) zabilježio da je bio sa španjolskim osvajačima kada je otkriven legendarni grad Grand Makso, blizu izvora rijeke Rio Paragvaj (Río Paraguay), u Mato Grosu (Mato Grosso), koji je na sredini jedinog kamenog stupa imao veliku kuglu koja je u svako doba dana i noći osvjetljavala usnuli grad zarastao u prašumsku vegetaciju.

Druga tvrdnja o nepoznatom izvoru svjetlosti potiče s početka prošlog stoljeća. Tada su urođenici koji žive u Mato Grosu ispričali istraživaču, pukovniku P. H. Fosteru da su vidjeli neku hladnu zagonetnu svjetlost u ruinama izgubljenih gradovima u amazonskoj prašumi. Pišući o tom neobičnom otkriću britanskom književniku Luis Spensu (Lewwis Spence) pukovnik Foster je napisao:

”…Ti ljudi imaju jedan izvor osvjetljenja koji je nama još uvijek nepoznat. U stvari, čini mi se da su oni preostali pripadnici neke civilizacije koja je nestala i koja je sačuvala svoja fantastična drevna znanja. Dugo sam tragao za ruševinama izgubljenih gradova te tajanstvene kulture izgubljene duboko u džungli i pronašao jedan avetinjski grad, kojeg je još uvijek noću osvjetljavala neka neobična hladna svjetlost. I pored pokušaja nisam otkrio odakle potiče ta avetinjska svjetlost…”

“Put koji vodi do Pantiakola vrlo je dug i gotovo neprohodan”, pričao nam je pred polazak u ovu neizvjesnu avanturu, italijanski istraživač Đankarlo Ligabue (Giancarlo Ligabue), koji je bio vođa tri znanstvene ekspedicije, što su potkraj prošlog stoljeća tragale za izgubljenom riznicom Inka. “Ulazi se u džunglu rijeke Madre de Dios, potom dolazi do takozvane Crne lagune, te do brda s pet karakterističnih vrhova i nastavlja prema Četvrtastoj laguni oko koje leže ruševine Pantiacola, a tu su, vjerovatno, negdje i tajne riznice s neprocjenjivim blagom!…”

U prošlosti su postojale precizne mape koje se pripisuju jezuitskim misionarima na kojima je bio ucrtan put do krajnjeg cilja, ali su se sve ekspedicije koje su se služile tim mapama, crtežima i dvosmislenim opisima, vratile razočarane, izmoždene i uplašene.

Niko nije uspio da otkrije El Dorado! Ipak, na osnovu kazivanja Mačiguanga, peruanski arheolog i istraživač Karlos Nojenšvander Landa (Carlos Neuenschwander Landa) uspio je 1958. godine doći do Crne lagune gdje je otkrio dugu popločanu stazu zaraslu u prašumsko korijenje. Prava je šteta što nije mogao dalje, jer je bio obhrvan malaričnim napadima, a i vrijeme i prašumsko rastinje su učinili svoje – progutali su svaki vidljivi trag i obeshrabreni istraživač se vratio neobavljenog posla.

Više od 20 godina kasnije, leteći sportskim avionom iznad te zone, Landa je fotografirao nešto nalik mitskoj Četvrtastoj laguni, ali su ga loše vrijeme i gusta vegetacija spriječili da snimi dovoljno jasne fotografije, koje bi definitivno mogle da potvrde njegovo otkriće. I italijanski istraživač Đankarlo Ligabue, s kojim smo se susreli u Kusku, tragao je u oblasti rijeka Pinji-Pinji i Madre de Dios. Bila je to dobro organizirana ekspedicija, kojoj je pošlo za rukom da otkrije fantomski “brijeg s pet vrhova”, kojeg je Italijan nazvao “Piramida Pantiakola”. Na obližnjim stijenama snimio je i neobične praistorijske grafite i petroglife, ali njihovo značenje još je nemoguće dešifrirati! Slično je i sa brojnim ruinama koje još uvijek prekriva zeleni baldahin amzanoske džungle.

Odnekud do nas doprješe prodorni krikovi. Nijemo se pogledasmo. Zatim se krikovi ponoviše, a muk što osta iza njih ispuni nas strahom i zebnjom. U ovom vlažnom danu, ispod Anda, duboko u njedrima Amazonije, osjećali smo se kao osvajači i uljezi, a ne kao dobronamjerni istraživači.

Sjetih se jedne zanimljive storije o nekom italijanskom istraživaču i arheologu po imenu Mario Poliu, koji je u Peruu godinama izučavao religije drevnih naroda. I do njega je odnekud stigla priča o bajoslovnom blagu legendarnog Pantiakola, pa je i on, kao i mi, bio oduševljen fantastičnim mitovima i legendama što su uvečavali famu o čudesnom nepoznatom kristalnom gradu izgubljenom u zelenom prašumskom košmaru.

Četiri je godine italijanski istraživač živio među amazonskim Indiosima kako bi zadobio njihovo povjerenje. Uspio je tek kada je u otkrio neku pećinu, čiji je ulaz bio zatrpan kamenjem. Kada je raskrčio ulaz, u njoj je Polio našao desetine ljudskih skeleta čije su lobanje bile razmrskane maljevima. Bili su to užasni ostaci drevnog masakra ili religioznog obreda i Polio je o tome odmah obavijestio svoje prijatelje Indiose što mu je pomoglo da konačno stekne njihovo povjerenje. U beznadežnom beskraju Amazonije iskrenost i povjerenje su jedine pouzdane prijateljske veze između ljudi.

Ukoliko ih nema, započinju nepredvidive nevolje i neprijateljstva.

U ovoj teško prohodnoj oblasti, koju smo nakon četrnaest dana morali napustiti u krajnje dramatičnim okolnostima, jer smo se našli u ratnoj zoni amazonskih plemena, bez vodića koji su nas iznenada ostavili na cjedilu, nismo imali nikakve šanse da bezbjedno nastavimo mukotrpno putovanje i ostvarimo svoje neobične ciljeve. Uz to, jedan katolički misionar, koji je organizirao malu vjersku zajednicu na obali rijeke Pinji-Pinji, savjetovao nas je da ne idemo dalje, jer bismo se našili u životnoj opasnosti.

Ipak, ekspedicija nije upotpunosti propala – uvjerili smo se u postojanje bezbrojnih graditeljskih ostataka iz vremena koja su predhodila kulturi Inka. To i ne treba čuditi kada se zna da su samo u jednoj godini (1982.) američki i peruanski arheolozi, istražujući jedan dosta uski pojas obrastao prašumskim rastinjem u području oko Maču Pikčua , otkrili dva sasvim nova kompleksa drevnih građevina – Kuilapatu (Quillapata) i Časkapatu (Chaskapata). Ovdje, u zelenim njedrima Amazonije, skrivaju se možda i najveće misterije prošlosti.

Prije nego što smo se uputili u uzbudljivu potragu za tajanstvenim gradom Pantiakolom, posljednjim utočištem i legendarnom riznicom Inka, saznali smo zanimljivu priču o ekspediciji, koju je financirao peruanski Institut za istoriju i kulturu i koja je početkom 1984. godine navodno stigla do ruševina Pantiakola u kojima je pronašla pet masivnih zlatnih statua. Ono što se dalje dešavalo sa članovima ekspedicije, djeluje kao u kakvom nesvakidašnjem avanturističkom filmu. Kada su svoje fantastično blago pokušali izvuči iz doline rijeke Pinji-Pinji, članove ekspedicije su napali pripadnici divljih amazonskih plemena. Ekspedicija je bila prisiljena da tek otkrivene zlatne statue ponovo povjeri tajnom prašumskom skrovištu. Zatim se povukla dublje u džunglu i tek nakon mukotrpnog putovanja, izbjegavajući opasne zasjede divljih ratnika, stigli u Kusko.

Svi kasniji pokušaji da se dođe do zlatnih statua ostali su bezuspješni, jer je prašumsko rastinje prekrilo sve ranije tragove. San o kristalnim gradom i legendarnoj tajnoj riznici posljednjih Inka, tako je ponovo ostao puka želja ili iskra nade, koja i dan-danas rasplamsava maštu odraslom djetetu rođenom u tešanjskim Tabacima.

NASTAVAK SLIJEDI


NA TRAGU DREVNIH TAJNI: Amazonija skriva mnoge fascinantne lokalitete (Snimio: Boris Kovačević)


NEZABORAVNO DJETINJATVO: Tešanj iz vremena mog djetinjstva



O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši