TESANJ.NET stranica grada
HOD VREMENA
Najviše volim kada moje riječi ožive, osamostale se i povedu me tamo gdje sam nekada bio, pa često ne znam, nisam siguran, da li pamtim ono što se dogodilo ili se dogodilo ono što ne pamtim!
Kada bi naša komšinica Fata Bajrektarević, rahmet joj plemenitoj duši, napravila halvu cijeli bi Tabaci zamirisali a mi, djeca iz mahale, penjali bi smo se kao omađijani do njene kuće i pozivali bi Rešku (Rešad) i Šuhru (Šuhreta) da ih pitamo je li to njihova majka opet pravi halvu. Dobra Fata bi se smijala našoj mudrosti i isforsiranoj znatiželji i pozivala nas da udjemo u kuću i da nas počasti halvom.
Niko nije imao komšiluk kao što je bio naš, a halva je u poratnom vremenu bila kultna poslastica, koja se nije pravila baš svaki dan. Pravila se, zapravo, samo za bajrame, ramazanske iftare, hatme i posebne svečane prilike. Fata i naša majka pravile su je češće, kad god ne bi znale u što da utroše biljnu mast koju smo dobijali u paketima pomoći za koje se pričalo da nam šalje američki predsjednik Harry S. Truman.
Iako je na limenim kutijama uredno pisalo da je riječ o BILJNOJ masti i mada su se navodili detaljni sastojci, u mnogim kućama u tešanjskim mahalama se šaputalo da je riječ o SVINJSKOJ masti i da nas Amerikanci žele da “povlaše”. No, bilo je to vrijeme nemaštine i gladi, u svemu smo oskudjevali, pa su žene tu mast najčešće koristile za pravljenje halve, jer nikad niko – kada je halva bila u pitaju – nije postavljao pitanje da li je pravljena na kravljem maslu, ulju ili na masti! Svi smo je jeli u slast!
U početku, mama je bila oprezna i pozivala bi Katicu, jednu ljupku i dobrohotnu ženicu iz tešanjskog predgrađa, koja nam je često navračala do naše kuće. Imala je dvije djevojčice kojima bi naša majka šila bluzice i haljinice, i ona bi dolazila i uzimala tu mast a nama bi donosila, kako kada, nekada voče, nekada pekmez, a nekada mliječne proizvode ili nešto masla, kojeg bi nakupila od jedne kravice koju je imala. Katicu smo svi voljeli, jer je bila razgovorna, poslušna i uvijek vedra i prijateljski raspoložena.
Fata Bajraktarević je od američke biljne masti najčešće pravila halvu i tabačka djeca su uvijek, kada bi mahala zamirisala halvom, znala da je stigla američka gibira (mjesečno sljedovanje) i trčali svojim kućama da vide je li u paketu došao i komad čokolade. Već sa sokaka bi dozivali sestre, braću i majke i pitali:
– Je li stigla gibira?!
Moglo bi se kazati da djeca Tabaka nisu osjećala poslijeratnu oskudicu u hrani, jer su se roditelji trudili da na razne načine prevaziđu taj neugodni period, pa su od kukuruznog brašna pravili razne đakonije, uključujući i pandur, neku vrstu halve od kukuruznog mliva kojoj su ponekad dodavali i tečni jabukov pekmez, pa je pandur bio prava poslastica. Jedino su siroti Bašići uvijek bili gladni i željni svega. Zbog toga sam dugo vremena sa Safetom Prčom dijelio sve što sam imao, a majka bi mu ponekada davala i mesne konzerve koje bismo dobijali u humanitarnim paketima.
Poslije mojih bježanja iz škole trebalo mi je poprilično vremena da bih zavolio školu i strogu učiteljicu Nataliju Mihailović. Desilo se to gotovo slučajno. Jedno popodne nam je u kuću navratila učiteljica Zlata Dedović i dok je s mamom ispijala kahvu, rekla je jednu rečenicu koja mi se odmah uvrtila u mozak i koja me dugo opterećivala.
– Draga Efendince – rekla je u povjerenju – Ahmićeva učiteljica Natalija je iz Kragujevca i Švabe su joj ubile mlađeg brata. Izveli su cijeli razred đaka i sve ih javno strijeljali!
– Alahu dragi, je li to moguće?! – čudila se moja majka.
– Jeste, ove mi kahve!…
Zatim je detaljno prepričala užasni ratni zločin koji je naveo Desanku Maksimović da napiše poznatu pjesmu “Krvava bajka”! Majka se naprosto šokirala i tu priču ispričala babi, tetki Fizi i Nazaraginci, ali se ona uskoro proširila gradom, tako da su svi svi znali za tragediju moje učiteljice Natalije Mihailović.
Od tada sam sasvim drugačijim očima gledao svoju učiteljicu i na neki naivni djetinji način saučestvao u njenoj porodičnoj tragediji. No, ona je još neko vrijeme prema meni bila stroga i znala me je povuči za uho kada bih bio nemiran i nepažljiv na času. Uskoro se udala i dobila sina, pa je iz Kragujevca dovela mladju sestru Kosu (Kosara), koja joj je pomagala u domaćinstvu. Bila je to djevojčica vedrih očiju i puna znatiželja.
Inače, nova politička vlast u Tešnju, kojoj se moglo naći stotine zamjerki, probudila je u gradu kolektivni entuzijazam i svojim konkretnim akcijama, obrazovnim tečajevima i dobrovoljnim aktivnostima, učinila da grad živne i da se i u tešanjskim mahalama osjeti dah novog vremena. Školska nastava se često odvijala u oštećenim i ratom devastiranim školskim zgradama bez grijanja, nerjetko u privatnim kućama i mektebima, bez pomagala i učila, neophodnih udžbenika i olovaka; bez grafitnih tablica za pisanje, kreda i svesaka. No, školske aktivnosti ništa nije moglo spriječiti.
Nije bilo ni dovoljno bukvara, ali se nastava održavala svakodnevno, a prosvjetni radnici su odlazili na česta pedagoška usavršavanja u Sarajevo, Mostar i Zagreb. Istovremeno, podizala se i zdravstvena svijest o higijeni u domaćinstvima, a u škole su sve češće dolazili priučeni zdravstveni radnici iz Doboja i na velikim školskim odmorima nam davali vakcine protv tuberkoloze, velikih boginja, protiv gušavosti…, ali nam je najteže padao dan kada bismo morali popiti po kašiku ribljeg ulja. Naš babo je znao reći:
– Vlast koja vodi računa o narodu dugo će ostati!
To je vrijeme u kome pored desetak osnovnih i zanatskih škola na posručju tešanjskog sreza, počinje da radi i Državna niža poljoprivredna škola koja je imala devet zaposlenih. Većina učenika je stanovala u internatu. Zbog velike nepismenosti u gradu i u tešanjskim selima su se organizirali brojni analfabetski tečajevi koje su po partijskoj zadaći vodile agilne učiteljice Zlata Dedović, Milena Davidović, Refija Širbegović, Minka Subašić i druge, a zvanične sredske statistika kažu da je tokom samo 1946. godine analfabetske tečajeve pohađalo 2.468 polaznika.
Tako je Tešanj ušao u novo vrijeme koje mu je donijelo polet i mnoga dobra, ali i nagovijestilo mnoge neizvjesnosti i strahove koji su dolazili sa Istoka.
Iz bratske Moskve!
NASTAVAK SLIJEDII
TEŠANJ: Fotografija iz predratnih vremena
ZNA LI NEKO IMENA OVIH LIJEPIH TEŠANJSKIH ŽENA?!
IZMEĐU VELELIJEPIH NOVOGRADNJA: Moja rodna kuca
KO SU OSOBE NA OVOJ FOTOGRAFIJI?
