Između sna i jave: MOJ TEŠANJ (39)

MUČNE GODINE

Moj roditelji su tokom rata stekli mnogo prijatelja u Tešnju a u Tabacima su se osjećali kao da su tu rođeni. Bili su dobre osobe i u ljudima, koje su ponavali, nikada nisu tražili mane vec vrline. Tako su i nas odgajali i nikada nam nisu dozvoljavali da se hvalimo prošlošcu, nego su od nas tražili da se okrenemo budućnosti.

– Od prošlosti nema niko koristi – govorio bi mudro naš babo. – Budućnost je važna, ona nam vraća nadu da mozemo ostvariti ono što su ostvarili naši preci!

I kada bi se, ponekad, na sijelima u našoj kući zametnula priča o bogatstvima i begovatima, moji roditelji bi šutili i njihovo duševno raspoloženje samo bi ponekad otkrivao majčin duboki uzdah.

– Bilo, pa proslo! – to je bio jedini komentar moje majke.

Od te konstatacije nikada nisu išli dublje, niti su je ikada pokušavali objasniti. Nisu ni moja braća, ni moja sestra. Nisam ni ja. Evo, skoro smo proživili život a da nikada nigdje, nikome, ni u kakvoj prilici nismo isticali činjenicu da se grb naše porodice čuva u Fojničkom grbovniku (Rodoslovje Bosanskoga, aliti Iliričkoga i Serpskoga vladania), među najznamenitijim grbovima srednjovjekovnog bosanskog plemstva. Ovo kazujem prvi puta i to znaju svi koji me poznaju!

To što smo oduvijek drugčije od drugih razumjevali vrijeme u kojem živimo i što nikada se nismo razmetali s onim što naše ruke i naš um nisu stvorili, u velikoj je mjeri odredilo i naše zivote i naše sudbine. Takvo ponašanje učinilo je da za kratko vrijeme, za nekoliko ratnih godina, i onog i ovog rata, steknemo nebrojne prijatelje i postanemo ne samo Tešnjaci, poželjni i u svemu ravnopravni građani ovog dragog grada, već i građani svijeta.

– Tamo gdje saviješ gnijezdo moraš biti oprezan ali iskren, dosljedan i otvoren prema ljudima – savjetovao nas je otac. – Nema laži, nema praznih obečanja i foliranja. Život to ne prašta!

Ipak, kako god da okreneš, rod je rod, pa smo tetka Ibru i tetku Fizu, voljeli više nego bilo koga izvan kuće i doživljavali ih kao najrodjenije, a Zeira Radaslića, starog predratnog ilegalca, parizanskog aktivistu i skojevca, koji je živio u Raduši kao upravnik Šumarije, smatrali smo osobom pred kojom se, kako je majka znala slikovito da kaze, mogu “pokazati i krvave ruke”!… Bili smo veoma prisni i često bi na jesen kod njega pekli pekmez.

A onda su se u Tešanj doselili Milka i Fikret Mandžukić!

Fikret je bio majčin rođak. Mlad, visok, lijep, plave kose, srdačan, poletan, dugogodišnji borac, prošao Sutjesku (gdje je poginuo naš dajđa!) i Neretvu, odani član Partije. Sve je bilo pri njemu, činilo se.

Bio je porijeklom sa ljutog Kupresa, odakle su bili i nanini roditelji.

Našu majku je doživljavao kao rođenu sestru i tako se i ponašao. Ali Fikret je, po babinim kriterijima, imao jednu veliku i neoprostivu manu – u Tešanj je stigao onim istim starim autobusom i nosio je prepoznatljivi kožni šinjel i duboke kožne čizme.

Radio je u OZNI!

Ta činjenica nije vidno uticala na naše rodbinske odnose, ali je babo bio podozriv i oprezan. Tako ga život i godine službe naučile. Bio je financijski službenik u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, musliman iz Bosne, i službovao u Skoplju, Bogradu, Ljubljani, Splitu… Prošao životne škole i navikao da bude oprezan!

– Dragi rođo – znao je da posavjetuje Fikreta – budi oprezan i nemoj ni u čemu nagliti, ovo je miran grad u kome žive dobri ljudi i divno su nas primili. Imaj to uvijek na umu!

I imao je sve to na umu. Nikada se nikome nije zamjerio iako je radio težak i odgovoran represivni posao.

Fikret se sa svojom ženom Milkom, živahnom, srdačnom i dragom osobom koju je upoznao i zavolio u partizanima, i dvojicom sinova, Slobodanom i Zoranom, smjestio ispod Gradine, u porodičnoj kući bogatih i uglednih Mujčića, koji su ga jako prijateljski prihvatili.

Kako je bio elokventan, srdačan i drag uskoro je uspostavio prijateljske odnose sa mladim tešanjskim skojevcima i članovina napredne narodne omladine, među kojima su bile sve poznate osobe, koje će u poslijeratnom vremenu dati veliki doprinos u privrednom, kulturnom i političkom životu i razvoju Tešnja.

Sve su to bili mladi aktivisti, ugledni ljudi, omiljeni u Tešnju: Muhidin Alićehajić, Sulejman Hodžić, Meho Bajraktarević, Alija Galijašević, Haso Ajanović, Sead Smailbegović, Esad Mašnić, i drugi. Oni, nešto stariji, bili su već afirmirani, organizatori i nosioci aktivnosti u otporu i borbi protiv fašizma i domaćih izdajnika. Među njima su bili Huso Hodžić, Edhem i Osman Pobrić, Ćazim Golalić, Raza Hadžismajlović, Kemal Alićehajić, Sabira Mulabećirović i drugi.

U to vrijeme omladinska organizacija je brojala 53 aktivna člana, od kojih su 24 bile žene.Tešanj je dočekao oslobođenje kao sreski centar i u vremenu dok su se okolo vodile borbe, formirao je organe vlasti i započeo sa razvojnim planovima u kojima su školstvo i poljoprivreda bili najvažniji.

U izgradnji Doma kulture sa kino-dvoranom, moglo bi se reci da je učestvovalo i veliko i malo – cijeli Tešanj. To je bila dobrovoljna radna akcija puna entuzijazma koja je ko zna po koji put u historiji, ujedinila grad i nagovjestila nove značajne projekte i akcije.

Iz tih vremena gotovo ramantičarskih dana, grad se sjeća agilnog bravara Mahmuta Redžovića, čovjeka koji nije bio visoko obrazovan, ali je bio praktičar i izuzetno kreativan. Mahmut se prihvatio posla čiju smo realizaciju pratili iz dana u dan. Odlučio se na inastaliranja gasnog generatora. Tešanjska djeca a i odrasli, na licu mjesta, pratili su svaku fazu njegovog rada i to je bila glavna tema u gradu. I zaista, zahvaljujući njegovom pregalaštvu i upornosti u Tešnju su zasijale prve električne sijalice. Razvedena je struja po uličnim banderama i mahale su odjednom zablistale.

Mene su podsjćale kao da su se probudile iz stoljetnog sna.

Uskoro, zahvaljujući novom duhu i strogim partiskim kodeksima i naredbama, Tešanj šalje omladinsku brigadu na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. U brigadi su buile i mlade omladinke što je bilo nepojmljivo prije rata, u vrijeme kada su roditelji zabranjivali djevojcicama da idu u školu, smatrajući to neoprostivom porodičnom sramotom.

– Djecu će nam iskvariti! – šaputalo se po tešanjskim mahalama.

Ali, bez obzira na prigušene otpore novo partizansko vrijeme je činilo svoje. U gradu se osnivaju zanatske zadruge, čiji su nositelji privatne zanatlije, trgovci, ugostitelji, među kojima su najagilniji skojevci Muharem Abduzaimović, Suljo Mehinagić, Halid Smailbegović, Mahmut Galijašević, Rifat Hadžismajlović, Hasan Ahmetagić, Omer Deljkić, Esad Mašnić, Hasan Agić, Salih Galijašević, Mahmut Bajramović, Tomo Šljivić, Adem Dizdarević, Milan Blagojević i drugi. Istovremeno, zanatlije su se organizirali u Zanatskoj komori. Ali, intimno govoreći, niko nije bio ni sretan ni zadovoljan, a moj tetak Ibro je znao reči:

– Nece ovo nikako biti dobro!

U sjenci novog omladinskog zanosa, nove vlasti su, po uzoru na Sovjetski Savez, sprovodile nacionalizaciju imovine i zemljišta, oduzimajuć vlasnicima sve što su imali više od onoga što je predviđalaj narodna agrarna reforma. To je izazivalo dosta nezadovoljstva i otpora na selu, među ionako ratom opljačkanim i osiromašenim ljudima, pa su operativci OZNA-e imali pune ruke posla i po cijeli dan provodili “na terenu”. Ko nije pristajao milom, morao je pristajati silom. Nema izuzetaka!

– Ovo je, dragi Latkane, težak period za sve nas – govorio bi Fikret kada bi nas posjetio. Pri tome bi sumnjičavo vrtio glavom i dodavao: – Razumjem ljude, ali mi nemamo izbora, moramo ostvariti partijske planove. Tako od nas traže oni odozgo!…

Nas otac nije ništa odgovarao niti proturječio ali mu se na licu vidjelo da se ne slaže sa nacionalizacijom i oduzimanjem privatne imovine. Taj vid državne represije naša porodica je već osjetila u Glamoču 1938. godine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenca. Za svoje imanje, šume i zemlju, dobili smo, kobajagi, nekakve vrednosne papire (obveznice), koji se nikada nisu mogli naplatiti, a zemlja i šuma pripala je našim kmetovima.

– Čuvaj se, dragi Fikrete. – samo gaa je posavjetovao moj otac. – Ja ti ništa pametnije nemam reći. Vodi računa, jer ti imaš ženu i djecu i najpotrebniji si njima…

Otprilike, tako se završavao svaki razgovor između babe i našeg rođaka Fikreta Mandžukića. Volili smo i želili dobro tom mladom čovjeku širokog osmjeha, koji nam je kupovao slatkiše, a kad-kad donosio i knjige.

Nekako baš u to vrijeme 1947. godine, u sklopu nacionalizacije, tesanjskom knjižaru Muhamedu Ibrahimpašiću oduzeta je prodavnica u koju sam sa babom često ulazio. Knjižara je bila u prizemlju njegove porodične kuće, koju je pred rat kupio od jevreja Eje. Bila je u samom centru grada, idealno mjesto za svaki obrt. Moj otac i Muhamed su se dugo poznavali, nisu bili bliski ali su postovali jedan drugog.

Tog dana, kada smo u ušli u knjižaru, za pultom smo zatekli nepoznatog mladog čovjeka. Babo je pitao gdje je Muhamed, a ovaj mu je rukom odmahnuo kao da je zauvijek odlepršao.

– Ovo je sada narodno vlasništvo! – rekao je mladić, ne krijući svoje zadovoljstvo.

Babo se smračio, ali ništa nije odgovorio. Zagledao se u rafove sa knjigama i kancelarijskim materijalima, kao da je za nešto bio zainteresiran, ali ništa nije kupio. Ni tada, ni kasnije. Šutke smo izašli iz knjižare i zadugo nismo u nju ulazili.

Muhamed Ibrahimpašić je bio plemenitog roda, pošten i milostiv, strog ali pravedan čovjek. Voljen u gradu. Kada su iz istočne Bosne u Tešanj dovezli ratnu siročad među prvima se javio i usvojio djevojčicu Šemsu, koju je pazio kao svoju djecu. Bio je predratni sportista, prednjak u “Sokolu”, društven i omiljen među Tešnjacima.

Imao je dvoje djece, Zuhru i Ibrahima, ali su zajedno s njim u istom domaćinstvu živjeli i njegova sestra Raza i tetka Hatidža. Kasnije je dobio jos jednog sina, Izudina, i još jednu kćerku, Almu.

Sjećam se da je znao djeci posuđivati nove knjige iz knjižare, s redovnom napomenom da ih čuvaju i vrate čiste i neoštećene. Tako je moja sestra Subha, čim bi dobila novu knjigu uredno je obmotavala listom “Borbe” i očuvanu vraćala u knjižaru.

Onaj mladi čovjek kojeg smo babo i ja zatekli u Muhamed-begovoj knjižari zvao se Đoko Tešić i bio je sin narodnog heroja Milenka Tešića.

Tako se u Tešnju sprovodila nacionalizacija.

A onda se dogodilo nešto što niko u Tešnju nije očekivao. Objavljena je Rezolucija Informbiroa, koja je preko noći progutala možda najodanije sinove nove Jugoslavije. Među njima i našeg rođaka Fikreta Mandžukica!

Pod krovove tešanjskih mahala uvukla se nesnosna šutnja i strah. Niko ništa nije pitao niti komentarisao, sokaci su opustili, a komšijska prijateljstva su bila u velikim iskušenjima. Naša dobra Nazaraginca, doletila je rano ujutru i gotova s vrata zavapila.

– Efendince draga, cijelu noć hapse i odvode!…

– Koga, bona?!… – pitala je majka u čudu. – Koga odvode?!…

– Sve… Hamdiju, Hamzaliju… Kasima – odgovorila je Nazaraginca, mislileći na Hamdiju Ajanovića, Hamzaliju Galijaševića i Kasima Korajlića. – I mnoge druge. Sve ih nekudaa odvodše…

Sljedećih dana smo saznali za još neka imena mladih Tešnjaka, ali pojedinosti i puni spisak žrtava Informbiro saznali smo mnogo godina kasnije kada su se izmučeni i šutljivi bivši skojevci vratili u grad sa Golog otoka. Da se ne bi zaboravilo to užasno vrijeme u kome se stvarala nova Jugoslavija, dugo sam tragao za tim mračnim spiskovima u kojima su zabilježena imena svih tešanjskih uhapšenika. Našao sam ga na kraju u knjizi Smaila Galijaševića “Svi tešanjski informbirovci”, objavljen po abecednom redu:

Ahmić Salih, Ahmić Suljo, Ajanović Hamdija, Bogadanović Vasilije, Branković Muharem, Branković Sabit, Čikojević Rade, Festa Halid, Galijašević Hamzalija, Hodžić Mehmed, Ilinčić Stojan – Stojko, Kajganić Đorđo, Kalbić Milan, Karahodžić Avdo, Korajlić Kasim, Kurtić Ahmet, Kvržić Arsenije, Mehinagić Sulejman – Suljo, Mešić Smail – Smajo, Mulabdić Osman, Mulabečirović Hakija, Pobrić Edhem, Radić Ljubo Gedžo, Ruštić Hamza, Saračević Muhamed, Sejdinović Salih, Subašić Salih, Širbegović Hamza, Turalić Mujo i Zelenković Vasilije.

Zajedno sa svim ovim Tešnjacima, tu noc su uhapšeni i mnogi skojevci koji su u Tešanj stigli po partijskoj direkivi. Medju njima i naš rođak Fikret Mandžukić. No, ono što je bilo strašnije od samih hapšenja i odvođenja mladih ljudi bez ikakvih obrazloženje, bilo je dodatno maltretiranje njihovih najbližih članova porodica. Mnoge supruge su se morale odreći svojih muževa i o tome se po mahalama te 1948. godine pripovjedale mučne priće.

Milka, supruga našeg rođaka se nije odreka Fikreta i uskoro je sa sinovima odselila u Doboj, gdje se zaposlila i dočekala njegov povratak sa Golog otoka.

NASTAVAK SLIJEDI

^

IZ FOFNIČKOG GRBOVNIKA: Grb porodice Bosnić



IBRAHIMPAŠIĆ: Rad tešanjskog umjetnika Ahmeta Hundura

O Ahmed Bosnic

Ahmed Bosnić (Tešanj, BiH, 17. lipnja 1943.) bosanskohercegovački novinar, publicist, istraživač i amater arheolog. Rodio se u Tešnju 1943. godine, ali živi u Sarajevu i Splitu. Napisao je više popularnih knjiga iz rubnih područja znanosti.

Poznat je po svojim novinarsko-istraživačkim ekspedicijama u nepoznate krajeve svijeta, koje je organizirao proteklih desetljeća, te istraživanjima zagonetnih kamenih kugli na području BiH. Pobornik je kontroverzne teorije o postojanju piramida u srednjoj Bosni, koju je 2004. godine objavio Semir Osmanagić.

Bosnić u knjizi Dan kada su učenjaci umirali govori o mnogim znanstvenicima koji su navodno tajanstveno umrli dok su istraživali mnoge tajne zemlje i svemira. Posebno ističe one koji su umrli iz potpuno nejasnih razloga nekoliko minuta prije nego što su trebali objaviti neko veliko znanstveno otkriće.

U knjizi Sve misterije svijeta raspravlja o mnogim tajnama planeta Zemlje. Kao primjer Bosnić uzima često tzv. UFO, leteće tanjure za koji mnogi svjedoci tvrde da su ih vidjeli.

Tajanstvenom moru Bosnić raspravlja o tajnama mora. Kao najnejasniju točku na Zemlji navodi tkz. Bermudski trokut, na kojem su mnogi brodovi misteriozno bez traga nestali.

Tajne iščezlih civilizacija govore o starim civilizacijama kao što su Maje ili stari Egipćani, i o svim tajnama koje su oni krili.

(izvor: Wikipedia)

Komentariši