Homo homini Amicus

Svakako je teško čuti ovaj “homo homini amicus” i ne razmišljati o kontra-formuli
Thomasa Hobbesa: homo homini lupus. Nije čovjekov prijatelj čovjek, on je prije po
prirodi njegov sumnjičavi, isključivo sebični protivnik
Rupert M. Scheule

Evolutionary Ethics 2.0?
Evolutionary Anthropology's Findings about the Nature of Man

Duže vrijeme se dvoumim da li trebam obznaniti da sam ponovo razočaran spoznajom
koliko istine i mudrosti ima u značenju latinske izreke Homo homini lupus est (čovjek je čovjeku vuk).

Znam da će zvučati naivno da na današnjem vremenu ima još netko tko vjeruje da “homo homini amicus” još uvijek egzistira u našem društvu. Ja hoću, ustvari moram da budem naivan, to je moje biće, moja priroda. Moje biće nikada nije poslušno “prvom utisku”, pa čak i ako netko “padne” na “prvom utisku” moja priroda mu ponudi drugu šansu. Moram da budem iskren, kad sam okružen ljudima u njima tražim uvijek onošto je najbolje. Čak i ako procjenim da je u liku i djelu određene osobe teško pronaći “podudarne” vrijednost, ne predajem se lahko. Eto to je dio moje ličnosti koji me vjerovatno u očima drugih preobražava u naivca, a možda i čudaka.

Kao čudak ili naivac ponosan sam na činjenicu da mogu sjesti i porazgovarati sa mnogo ljudi različitih profila, zanimanja, obrazovanja, svjetonadzora i sl. Hoću reći da imam puno prijatelja, i to ne onih virtualnih sa društvenih mreža, nego onih stvarnih, za koje sam spreman izdvojiti više od nekoliko sekundi koliko mi je potrebno za “like” ili “share”. Imam bolan sa nekim kahvu popit’. I ne samo to, nego i podjeliti svoje probleme, strahove, sumnje, slutnje, istine i sve ono što čovjek ne može držati zaključano u svom srcu jer mu je težak danjašnji vakat, pobjeći nema kuda, a plakat’ ne može.

Sebe, dobro znam, dobro poznajem i moje prijatelje, međutim došao sam u dilemu da li su moji prijatelji jedni drugima prijatelji?

Malo je nade da moj tekst ne bude protumačen kao pristran u današnje vrijeme i da ne upadne u zamku jednostrane podrške aktuelnoj društveno-političkoj situaciji. Ali moram ukazati na pogrešku i zabludu kako bi onaj/oni u zabludi se osvjestili i povratili ljudsko dostojanstvo i moralne vrijednosti. 

Svoje kazivanje ću početi kratkom pričom u kojoj je moguće da se određeni ljudi iz stvarnosti poistovjete sa liikovima iz priče.

Priča glasi: “prije nekoliko godina sretoh svog jednog dobrog prijatelja i iskrenog Allahovog roba u njegovo radnoj organizaciji. Međutim, na osnovu njegovog izgleda brzo zaključih da je utučen i smušen, te nevoljan za komunikaciju. Reče mi ukratko da je ostao bez stalnog zaposlenja i da mu moj, a i njegov prijatelj pomaže sa privremenim poslovima dok se ne snađe. Kaže, obećao mi je stalni posao čim se ukaže prva prilika. Kratko sam prokomentarisao da se to od našeg prijatelja moglo i očekivati, što bi rekli na muci se poznaju junaci. Nakon izvjesnog vremena ponovnog vidjeh mog prijatelja opet u njegovoj radnoj organizaciji ali sada sa blagim smješkom na licu i vidnom smirenošću. Reče mi:” Prijatelj je pomogao prijatelju u nevolji”. Dalje, kaže prijatelj, sad opet mogu da se posvetim svom poslu i da budem produktivan u punom kapacitetu. Nisam imao puno slobodnog vremena, ali sam ipak sačekao njegovu pauzu, pa smo i kahvenisali. Vidim da je sada potpuno druga osoba, prijatelj mu je vratio vjeru u ljude i nadu u život. Bio sam ponosan na oba moja prijatelja.

Skoro vidjeh da moj prijatelj iz priče se javno natječe za funkciju koju obnaša naš zajednički prijatelj. Bilo mi je mučno u stomaku, bolno u prsima, teško u duši, da pomislih na najgore. Puklo je u meni nešto, ali preživih, nije srce, puklo je jedno prijateljstvo. Danima sam se preispitivao, šta je to u čovjeku koji “prevrne” svoju ličnost preko noći i prihvati život bez moralnih i etičkih vrijednosti, kida veze i ubija povjerenje.

Što bi rekli u žargonu “izgubi kompas”. Nisam mogao naći niti jedan valjan razlog da opravdam svog prijatelja pred našim zajedničkim prijateljem. Brzo sam svatio da i ne moram da ga branim, jer to samo dublje vrijeđa našeg prijatelja.

Morao sam učiniti, ono što najviše mrzim, kapitulirati. Morao sam shvatiti da nije svaki čovjek prijatelj, nego da ima i vukova među prijateljima.

A vukovi, uvijek ostaju vukovi jer mjenjaju dlaku, a ćud nikad. Stoga i nisu dostojni prijatelja i njihovog povjerenja.

Emir S. Kadušić
Tešanj, 06.11. 2020. godine.

O Tesanj Net

Komentariši