TESANJ.NET stranica grada
Povodom ovog mog prvog javljanja, želim izraziti i moju zahvalnost na dobrodošlici na stranicu.
Pregledajući snimljeni materijal, koji ostavljam u amanet svojim potomcima, učini mi se primjerenim pa odlučih i da starim fotografijama iz moje foto sehare dam i svoj skroman doprinos tešanjskom vremeplovu u očuvanju tradicije i kulture tešanjskog čovjeka i njegovog života u ovim krajevima.
Prvo što privuče moju pažnju je snimak star ravno 100 godina iz naših Šija. Mogla bi ovo biti i jubilarna stogodišnjica tog važnog događaja u ekonomskom razvoju tešanjskog kraja pa i šireg područja. Radi se, naime, o osnivanju prve zemljoradničke zadruge u selu Šije kod Tešnja pod imenom “Prva muslimanska seljačka kasa za zajmove i štednju, zadrga sa neograničenim jamstvom” Osnivači zadruge iz 1910. godine u selu Šije.
Sa sigurnošću se zna da je lice u uniformi ondašnji Kotarski predstojnik u Tešnju, a stariji Šijani će, vjerovatno, među osnivačima prepoznati i svoje djedove ili druge osnivače.
Druga, meni veoma draga stara fotografijea sa tešanjske gornje čaršije, asocirala me na to da se radilo o čekanju ezana. Radi se o ondašnjem izgledu Vakufske kahvane ispred koje poznati tešanjski allimi ispijaju kahve sjedeći na klupi. Po izrazima njihovih lica vidi se da su u opuštenom razgovoru. Sami izgled kahvane podsjeća na autentičan oblik takvog objekta sa karakteristikama iz turskog vremena. Koliko se promijenio ambijent življenja naše čaršije može se vidjeti upoređujući današnji izgled ove restaurirane kahvane.
Snimak je nastao prije II. Svjetskog rata. Prvi sdesna je, tada mladi, Ahmet ef. Adilović, do njega je Hasan ef. Ćatić, a u sredini Šaban hodža Joldić iz Raduše. I pored nastojanja da utvrdim ko su preostala dva allima, nisam u tome uspio.
U isčekivanju ezana sa čaršijske džamiji
Za treću staru fotografiju, koju vadim iz svoje sehare, vezan sam emotivno jer su na njoj meni drage osobe iz nekadašnjeg mog komšiluka u ulici “Serava” u Tešnju. Naime, jedno vrijeme sam sa roditeljima i braćom živio u toj ulici i u komšiluku imao nešto starijeg od mene Galijašević Seada – Sadagu sa kojim sam se igrao , a kasnije i družio naročito pred njegovu dosta ranu smrt. Ono što nikada neću zaboraviti iz tog vremena je miris krušaka i jabuka iz njihovog hambara, koji se nalazio iznad stare kuće hadži Salihage Galijaševića. Sadagina majka, rahmetli Vasva, davala bi nam i oraha, suhih šljiva i jabuka naročito zimi poslije našeg igranja i sankanja na snijegu. I bez ovog našeg dječijeg druženja, rahmetli Sadaga zaslužuje da se spomene jer je zvanično svrstan među 100 privrednika najuspješnijih u predratnoj Bosni i Hercegovini.
I ova fotografija je nastala koncem tridesetih godina prošlog vijeka. U krilu Salihage je njihova kćerka Sakiba, majka Vasva drži Seada – Sadagu, a dječačić između njih je rahmetli Muhamed Galijašević- sin Hakifendije Galijaševića. Odloženi đezvenjaci na mangali, dok je snimak nastajao, takođe govore o ljepoti ispijanja kahve u avliji kuće u Kotlanicama gdje je ova porodica ljeti iseljavala. Nije na odmet i ovo reći da smo Seada uvijek svi zvali Sadaga.
Tešanj, 28.02.2010. godine
Hasan S. Subašić
