JURJEVO

Ako te  nešto u životu mrzilo, onda je to kad te mati prekine u po igranja, zovne te i kaže da odeš do komšinke i pitaš je li joj na ruku da joj mati dođe. Ne pamtiš da si ikad dobio odgovor od neke komšinke da joj nije na ruku, vazda lijepo kažu – neka dođe sine – a nekad ti dadnu paljenu bombonu ili rum pločicu. Za zimskih dana ženska sijela traju kraće jer se loži u jednoj sobi pa se ne može smjestit puno žena, a naše žene vole kad ih je puno, a i sijelo se mora prekinuti prije nego se muški vrate s posla. Hairlija, Đuvegija, Edevsuz, Hairsuz, Katil su imena za te muške koji su na poslu i zbog kojih će se morati rasuti sijelo. Često poželiš u mislima ponoviti trenutak bezbrižnosti, jednostavnost riječi kojima se majke i nane služe sa jedinim ciljem, učiniti današnji dan vedrijim i ljepšim.

Džulšekaje

Ramazanski dani su dani mira u mahalama, žene su povazdan u kućama, ne posjećuju se, spremaju iftare za ukućane i ibadete moleći gospodara za dobro svojih porodica. Ramazanskim noćima će izmiliti iz kuća, namirisane, zavijene u velike  lijepe namazbeze i vidjećeš na licima tih žena osmijehe i zadovoljstvo koji dolaze iz srca i duše i koji su prva nagrada za taj ispošćeni dan. Pa se skupljaju po sokacima uz tih razgovor, uzimaju se pod ruke i kreću put džamija gdje će se klanjati teravija namaz.

PAZ je skraćenica za protiv atomsku zaštitu i to su obavezna predavanja za žene uz praktičnu obuku pružanja pomoći u slučaju neprijateljskog bacanja atomske bombe. Tako se naše društvo brine da i žene budu aktivni članovi šire društvene zajednice, da se okupljaju, da su društveno aktivne. Ko dosad nije znao, eto neka zna da naše majke i nane idu na PAZ.

 

Đurđevak

Ima još jedan događaj kada se sve žene iz mahale neizostavno okupljaju. Kad u avlijama prestanu mirisati zumbuli i cvasti ljiljani onda počnu cvjetati đurđevak i đulšekaje, a na Gradiću tešanjske gradine zamiriše jasen i jorgovan. Kad prođe zehmerija i popucaju sva tri džemreta doći će Jurjevo. Mahalske žene će to jurjevsko jutro poraniti na Gradić, umiće se jutarnjom rosom, svezati sallanđak na onu veliku šljivu bardakliju, svaka će se proljuljati nekoliko puta pa će posjedati potlima da fruštukuju za tu priliku svečano pripremljen presnac. Vračajući se kućama nabraće žaru kojom će žariti neprobuđene ukućane a ti ćeš po ko zna koji put psovati i žaliti što se ne sjeti da je Jurjev, što ne zaključa sobu već sabah zorom drpaš ruke i noge što ti ih mati nažari. Saburiš uz stihove Ezre Paunda da je tradicija ljepota koja se čuva, ne smije biti  lanac koji nas okiva.

O Amir Terzic

Amir Terzić, rođen 15.07.1962. godine u Tešnju, od oca Ćazima i majke Hibe (rođene Krdžalić). Osnovnu školu i Gimnaziju završio u Tešnju a studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu. Radni vijek je započeo u Pobjedi Tešanj gdje ga zatiče agresija pa je angažovan u odbrani grada i države, naizmjenice u Pobjedi i Armiji BiH. Augusta 1994. godine napušta Tešanj i otad živi i radi u Češkoj Republici. Oženjen je i ima jednu kćerku.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *