PRVA KINO PREDSTAVA U TEŠNJU

Ako kažem samo da je Deljkić Saliha Mustafa – Musto (1889-1957) bio prvi tešanjski fotograf …. čini mi se da nisam ništa novo rekao jer je o tome već dosta pisano i publikovano. Iza Muste je ostalo dosta slika, ali je vrlo malo ostalo slika sa njegovim likom. Jedna od rijetkih je ova koju objavljujem. Nastala je u Jelahu na uskotračnoj pruzi i zna se da je snimak od prije 1931. godine budući da , na njenoj poleđini-kao razglednici, Mustafa Deljkić pod datumom 24.12.1931. godine piše gospodinu Ing. T. Didari (cugfireru) iz Teslića i srdačno čestita Božične praznike te upućuje pozdrave njemu i njegovoj porodici.

Na ovoj fotografiji su prepoznati: prvi slijeva je Mustafa Deljkić, poeti je trgovac iz Tešnja Ibrahimaga Mahmutefendić,a dvije žene su Nišević Ana i njena majka……koje su imale veliku kuću u centru Jelaha.

Manje se zna da je Mustafa Deljkić bio i dobar knjigovezac. Tom zanatu ga podučio njegov najsstariji brat Alija , koji je rođen 1870. godine i to na Ošljaku, odakle u Musto potiče. A Ošljak je oduvijek pripadao Tešnju. Aliji je narod donosio potrgane listove starih vjerskih knjiga i on je to vješto slagao i uvezivao. Musto je , kao mlađi,pratio šta i kako mu radi brat pa je ubrzo već pravio sam najbolje poveze od juneće kože , koju je naknadno bojio. Zna se i ovo da je prvi povez napravio spajajući prazne listove koji je služio za zabilješke. O njemu je takođe poznato da je bio ljubitelj knjige te da je dobivao razne časopise, još u ono doba, čak iz Amerike. Među brojnim fotografijama koje je iza sebe ostavio Musto nalazi se i dobar broj porodičnih. Takva je i ova kojoj sam ja dao ime „NEMA MUŠTERIJA, NEMA NI PAZARA I NIJE MI ŽAO“

Fotografija je nastala u poznatoj kafani Bajre Golubovića koja se nalazila na Gornjoj čaršiji u Tešnju. Danas je tamo NOTAR. Naslov joj nisam slučajno ovakav dao (za šankom se našao starina iz Cerovca – Samko Vejsić koji je bio poznat i kao čaršijski čovjek i šaljivđija, a nikad kao konobar )..Djeca ispred šanka su potomci Muhe Golubovića iz Jelaha – sina Bajrinog i brata Aiše Golubović sa kojom je bio oženjen Mustafa Deljkić i stekao brojno potomstvo od desetero djece.

Siguran sam da šira javnost još manje zna da je Mustafa Deljkić bio organizator i prve kino prestave u Tešnju. Evo kako sam ja došao do tog saznanja. Tražila moja braća i ja od naše nane Ume para da idemo u kino, a ona će nama : „Što će vam kino, to je mamipara.“ Pitamo mi onda nanu da li je ona nekada bila u kinu. Nana će nama na to : „Jesam, kada me moj brat Musto sa ostalim komšinkama sa Ošljaka, pozvao u kino koje je on sam napravio Bila sam tada još vrlo mlada i znam da smo se svi isprepadali gledajući to bratovo kino“. Ovdje moram reći da je naša nana Uma Deljkić rođena sestra Mustina i da smo imali vrlo bliske odnose sa Mustom, odnosno dajdžom našeg oca Saliha. Obilazio je nanu kada nam je bilo najteže. Zatim sam iz radoznalosti o toj kino predstavi pitao starije (svog oca, majku, i samog dajdžu) i saznao sam da je to stvarno bila prva kino prestava u Tešnju održana oko 1910. godine. Bili su to za Tešanj prvi tragovi projektovanja žive slike za javnost na aparatu koji je sam Musto napravio. Film je bio bez zvuka, a slike na platnu je sam Musto komentarisao kao : „ Eto sada vam idu vojnici na vojnu,… sada ide voz sa vojskom,… evo momci i djevojke igraju kolo“… Vjerovatno su ti prizori i zastrašili publiku kakva je bila i moja nanu Uma.

I moja slijedeća pričica vezana je za Ošljak i Tešanj i za jednog među prvacima u vrlo rijetkom zanatu – štimeru klavira. Radi se o rahmetli Ćazimu Deljkiću sinu Ahmeta (1917-1966) , koji je zbog rane smrti roditelja veoma mlad otišao “trbuhom za kruhom“ i našao se još prije II. Svjetskog rata u Sarajevu gdje je završio zanat za proizvodnju, opravku i štimanje muzičkih istrumenata kod jednog starog Sarajlije. Kako je Ćazim sin rođenog brata moje nane Ume , to su podaci i iz ove moje priče istiniti tim prije što sam i stanovao kod svog rođaka Ćazima dok sam se školovao u Sarajevu. Da bi bio prvak u ovom rijetkom zanimanju, sigurno je posjedovao i istančan sluh i ljubav za muziku , jer se zna da je već 1945. godine Ćazim imao u centru sarajevska Baščaršije svoju vlastitu zanatsku radnju. Pričao je Ćazim rado o svojim počecima, o ujednačavanju zvuka žice sa žicom, odnosno tipke sa tipkom. Priznavao je da mu je najbolje išao posao štimanja klavira – najviše se to tražilo. Posla je imao na pretek. Pokazivao mi je i svoje podsjetnice iz onog vremena kada mu je zanat bio na vrhuncu i pričao da su te podsjetnice imale sve trgovine muzičkim instrumentima čak i izvan Bosne i Hercegovine. Govorio bi Ćazim i ovo : „Svaki muzički istrument je poput čovjeka, treba ga njegovati, a klavir podešavati najmanje jedanput godišnje“. Bio je sretno oženje sa Sprečo Senijom iz Sarajeva. Potomci mu, nažalost, nisu krenuli njegovim stopama.

Mesud Kerić i Rizo Smaiilbegović

I ova moja priča o tešanjskim prvacima u zanimanjima ima veze sa Mustafom Deljklićem – Mustom. Radi se , naime, o Kerić (Osme) Mesudu iz Tešnja a zetu Mustinom jer je oženio njegovu kćerku Edibu – Dibu. Za Mesuda znamo da je prvo učio kovački zanat kod oca Osme, ali je samouk bio u izučavanju i ovladavanju zanata za radio i TV mehaničara. Imao je Mesud zaista sklonosti prema radio mehanici, a kasnije i TV mehanici. Postao je uspješno prvi u Tešnju u ovom zanimanju.Moram odmah napomenuti da svoje usluge nije naplaćivao u početku svoga rada. Kasnije je, ipak, morao i polagati stručni ispit za TV mehaničara. Kao uspješan stručnjak u tom poslu dobio je i povjerenje poslovođe u prvom takvom servisu u Doboju.

Putovao je svaki dan oko 13 godiuna u Doboj, a po povratku kući čekale su ga narudžbe za opravku prvo radio aparata, a kasnije i TV aparata. Entuzijasta u poslu, ipak je, zbog kupovine rezervnih dijelova, kasnije morao i adekvatno naplaćivati svoje usluge. Njegova supruga Diba, kaže za taj period, da bi propali da ona nije situaciju“uzela“ u svoje ruke i počela naplaćivati njegove usluge redovnije nego što bi to Mesud činio. I prvu TV antenu u Tešnju na Brakovića brdu valjalo je Mesudu instalirati. Prilikom tog instaliranja trebalo je pitati Muharema Brakovića za dozvolu jer je bilo ljeto i brdo pod nepokošenom travom i usjevima. I ovo neka se zna: Muharem je vrlo rado to odobrio i svoju odluku propratio riječima „Razjahujte , drugovi, slobodno“. Kada se prva slika pojavila na prvom kupljenom televizoru u Tešnju, radosti nije bilo kraja. I Tešanjska Islamska zajednica je zamolila Mesuda da izvrši za nju i kupovinu prve razglasne stanice za potrebe Čaršijske džamije u Tešnju. Mesudu tada nije bilo teško otputovati u Beograd, a spominje se i njegova rečenica kojom se tada obratio svojojh majci Behiji : „Mati moram trknuti do Beograda“

Ova fotografija je nastala šezdesetih godina prošlog stoljeća pred starim hotelom u Tešnju. U pozadini slike vidi se stara osnovna škola u kojoj je tih godina bio smješten Knjigovodstveni servis. Mesud je u društvu , ponovo sa Rizom Smailbegovićem, kao i ondašnjim radnicima Knjigovodstvenog servisa – Fadilom Turalićem i Hasanom Brakovićem.

Tešanj, 20.03.2010.g.
Subašić S. Hasan

O Hasan Subasic

Hasan Subašić Haso je rođen 1941. godine od oca Saliha i majke Minke, a preminuo 11.4.2012. godine.

Otac Salih je bio član SK-a i bio je među prvim učesnicima u organizaciji antifašističkog otpora. Mati Minka je bila prosvjetitelj poslije Drugog svjetskog rata kroz analfabetske tečajeve, zatim istaknuta aktivistkinja u Crvenom krstu  i aktivistkinja u organizaciji žena i njihovoj poslijeratnoj emancipaciji. Radila je u Poreskoj upravi.

Nakon osnovnog obrazovanja Hasan Subašić  stekao je medicinsko obrazovanje, zatim je završio Višu upravnu školu. Radio je kao medicinar u Domu zdravlja, bio je volonter Predsjednik Skupštine opštine u dva jednogodišnja mandata neposredno prije višestranačkih izbora. Obavljao je poslove direktora Centra za socijalni rad, sekretara SIZ-a socijalne i dječije zaštite i predsjednika UABNOR-a Tešanj. Posebno je značajan njegov doprinos izgradnji dječijeg obdaništa u Tešnju I zgrade Centra za socijalni rad.

Odlaskom u penziju počeo se baviti istraživanjem rodoslova svoje porodice i komšija iz Ošljaka, kao i tešanjske prošlosti. Rezultat istraživanja su i tri knjige: Subašići- Rodoslovlje porodice Subašić iz Tešnja, Ošljak kroz stoljeća u pričama i sjećanjima i Krvavi otok. Zadnja knjiga je posvećena očevoj golgoti na Golom otoku i životu poslije.

Pred kraj života istraživao je migracije muslimanskog stanovništva koje danas naseljava Tešanj. Prikupio je dosta podataka o tome koje su porodice stigle iz Srbije, Hercegovine i Crne Gore. Tekstovi iz tešanjske prošlosti sa dosta starih fotografija objvljivao je na portalu tesanjweb.com .

Ima  sina koji je bio pripadnik Armije BiH na samom početku rata i kćerku koji zajedno sa majkom Hatidžom žive u Sloveniji.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *