LJEVAKOVIĆI

Morala je biti 1967. godina, mati je Himzu dovela na upisu osnovnu školu. Eh sad, valja proći nekakvo testiranje, tu sjedi komisija i postavlja pitanja. Himzi, dakako.

– Himzo, reci ti nama imaš li braće?
– Imam.
– A koliko braće imaš?

Himzo tad upire pogled u mater a mati digla šest prstiju pa Himzo brzo odgovara:

– Šestero braće imam.
– Dobro Himzo, a imaš li sestara?
– Imam.
– A koliko sestara imaš?

Himzo opet pogleda u mater, sigurnije je da potvrdi ono što sam misli a mati digla jedan prst.

– Jednu sestru imam.
– A kako se zove?

Mati na usnama šapatom veli Ša- za pa Himzo utvrdo veli:

– Šaza.
– Dobro Himzo, još samo jedno pitanje…ali se Himzo uto okrenu materi i pita:
– A Besko mama?

Ko bogme pamti 1967 godinu, momci su nosili jednako duge kose kao i djevojke, pa su ih u govoru zvali bitlusi, beli po liverpulskom a bogme i svjetskom rok sastavu The Beatles. A bezbeli da je Besko bio bitlus čim ga je Himzo htio ubrojati u sestre. I zato ste Himzu često zvali Besko.


Odlično je igrao fudbal, još bolje je skakao u vodu, lijepo i skladno, odraz sa jedne noge…visoko, brzi pregib tijela pa je sad glava dole a noge su nagore, naglavice ste taj skok nazivali. A šta bi sa onih šestero braće? Besko, Đulber i Goron su među prvima, a zajedno sa tvojom braćom, otišli za Njemačku. Buco je otac Admirov a Admir je ponos Tešnja i Tešnjaka.

Vallahi, i po čojstvu i po sportskom junaštvu. Kapiten je češkog prvoligaša Teplice u kom je igrao i Edin Džeko a miljenik je svih sportskih trenera i komentatora.

Hunja je malko stariji od Himze a Glista malo mlađi pa ste djetinjstvo provodili skupa. Pravi se tih godina hotel u Tešnju, golem, skoro k'o škola…izidan je već, ubio se za igru limuna i narandže. Raja se podjeli u dvije protivničke skupine. Jedna se sakriva a druga će ih tražiti. A kapiten te ekipe što se sakriva mora nacrtati put, mapu, gdje je svoju ekipu sakrio. Hunju se nije moglo naći. Jednom nas odveo do velike mješalice za beton i veli: Evo, da vam olakšam.

– Uvijek se sakrijem u ovu mješalicu za beton. A samo ja znam jedno mjesto u mješalici koje se niotkud ne vidi.

Glista je ono slovo A u vokalnoj skupini MANIS. Mićo, Adnan, Neko, Ipe, Sutko. Bubnjar.

Umalo ne zaboravih. Istom što ova najstarija braća odoše za Njemačku, opremiše ocu Ibri veliku štalu, napuniše štalu kravama i bikovima, neće Ibro kući na spavanje, takva mu je zgoda. I još mu kupili mali traktor. I dotad je Ibro plijenio naočitošću, mrkim obrvama i diskretnim poluosmijehom. Veliš poluosmijehom jer Ibru bez cigare, one bez filtera ukraj usta, nećeš sresti.


Sve bi rek'o, pa bi se zakleo, da cigara drži Ibru a ne Ibro cigaru. A sad je na traktoru nekako uzdignutiji i uočljiviji. Dok ga ne zaustavi milicioner na gornjoj čaršiji pa veli:

– Kako to druže voziš?
– Lijepo, testom.
– Ali se ne vozi lijevom stanom ceste, nego desnom.
– Nisam se ja sine borio za pola teste. Već za cijelu.

O Amir Terzic

Amir Terzić, rođen 15.07.1962. godine u Tešnju, od oca Ćazima i majke Hibe (rođene Krdžalić). Osnovnu školu i Gimnaziju završio u Tešnju a studij mašinstva na Univerzitetu u Sarajevu. Radni vijek je započeo u Pobjedi Tešanj gdje ga zatiče agresija pa je angažovan u odbrani grada i države, naizmjenice u Pobjedi i Armiji BiH. Augusta 1994. godine napušta Tešanj i otad živi i radi u Češkoj Republici. Oženjen je i ima jednu kćerku.

Komentariši