Fuad Ruvić / MOJ TEŠANJ – promocija

U prvoj godini pandemije Ahmed Bosnić mi reče za svoju želju da budem urednik knjige MOJ TEŠANJ – ja koji “nemam ime” u ovoj oblasti, pa ako je to govorilo nešto o meni, još je više govorilo o Ahmedu Bosniću. Takvog ćete Bosnića susresti na stranicama ove lijepe knjige.

Moja reakcija je bila spontana. Zar opet!? Na šta sam mislio? Ahmed i ja smo počeli zajedno da pišemo za velike listove iz Zagreba, Beograda i Sarajeva još kao maglajski srednjoškolci. Ja sam se malo kasnije odlučio za tehničke studije, ali sam uvijek tiho patio za novinarstvom, medijima… Tek sam “zahvaljujući” ratu, kad mi je firma prestala sa radom, imao vremena i dobio priliku da budem scenarista, urednik i voditelj velike TV serije na državnoj TV, sa terminom emitovanja subotom u 20 sati.

Kažem, Ahmed je knjigu pisao tokom pandemije korona virusa.

Dragi Bože, zar je trebalo, dakle, da se zarati, ili da se uđe u strahote pandemije da se moji snovi ostvare. Zato na početku obećavam da više neću sanjati velike snove, jer bi nas sve mogli odvesti u nove katastrofe.

U ovoj knjizi Ahmed je napisao i to kako je ga je Amir Brka poput zabludjelog sina vratio u tešanjsko jato, jer Tešnjaci imaju nagon i talenat da svoje okupljaju i paze. Kad je čuo Ahmedov lament nad djetinjstvom u Tešnju, Amir ga je značajno pogledao i izrekao istorijske riječi “Napiši to, Ahmede!”.

Spomenuo bih i nešto drugo. Do vašeg Tešnjaka Damira Galijaševića dospjela je u ruke moja knjiga Priča zaboravljenih ljeta, pa je on poželio da me upozna. Tako postadosmo veliki prijatelji, a onda je uslijedio njegov sljedeći, čisto tešanjski, mudri korak: Znaš, reče on, nekad je rahmetli Penjak (Smail Terzić) imao lijepu naviku da goste Tešnja zamoli da napišu sjećanje, poeziju, zapis – nešto Tešnju – i onda bi on brižno odlagao te umotvorine za historiju. Napiši – reče mi Damir – napiši tekst za komponovanje pjesme posvećene Tešnju, a on će to uglazbiti… Napiši to, Fuade!

Ja taj jedinstveni odnos Tešnjaka prema svom gradu nazivam “tešanjski fenomen”. Tekst sam mu poslao isto popodne. Damirovu i moju pjesmu ćete čuti na festivalu Ilidža, ili u nekoj sličnoj prilici.

U ovakvom okruženju nastala je i jedna vrijedna knjiga pod nazivom “Moj Tešanj”

Knjiga koju je uz pandemiju, u njenom najvećem jeku, napisao naš Ahmed Bosnić, sjećanja su autora na djetinjstvo provedeno u ovom gradu, na ono što sva djeca – izuzimajući vjerovatno i na žalost popriličan broj onih s manje sreće na balkanskim prostorima – dakle sva djeca boje u posebne nijanse, premotavajući te slike dok su živi i smatrajući ih samo ličnim emocijama obojene, ličnim poklonom doživljene, onakvim kakve se drugima ne događaju.

Knjiga je na neki način nastavak procesa zatvaranja životnih krugova koji se zajedno sa autorom kotrljaju paralelno sa njegovim špartanjima uzduž i poprijeko našeg širokog svijeta. Ja se na neki način svjesno ponavljam, jer sam o tom fenomenu pisao i u predgovoru njegove prošle knjige, knjige putopisa, “Svijet na mom dlanu”. To moje ponavljanje je, međutim, na neki način i neizbježno, pa zato i svjesno, jer ova njegova nova knjiga je moju osnovnu liniju razmišljanja o mom prijatelju još dramatičnije podebljala.

Ahmed se u ovim našim godinama – to želim i danas da naglasim – ponaša u maniru dobrog starinskog domaćina jednog imanja – neće sebi dozvoliti staračko plandovanje, a da nije podmirio svoje dugove, obavio neke posjete, dao upute o tome kako postupiti sa njegovom zaostavštinom, pa sve do popravka krova, da njegovim nasljednicima ne bi nedajbože neugodno prokišnjavalo.

Njegovo zavjereničko skrivanje od pandemijske pretnje iskoristio je da se poravna sa jednim svojim dugom – obavezom čak! – da se oduži gradu koji mu je darovao prva saznanja o svijetu u koji se upućuje, koji je započeo obukom kako da zaobiđe scile i haribde balkanskog okruženja, kako da odsanja svoje najdraže snove pa i da mu da početnu snalažljivost, odvažnost i vještine kako da te snove ostvari.

U ovoj knjizi Ahmed piše i kako je sticao početna saznanja i spasonosno samopouzdanje da izabere svoj životni put, da vjeruje u svoj izbor i da ga bespogovorno slijedi i u trenucima kad je to moglo da liči na hvatanje vjetra. Čovjek je uvijek na gubitku, rečeno nam je, ali siguran sam da Ahmed Bosnić spada u ljude sa najmanje tih nekih gubitaka, samim tim da uporno i danas radi upravo ono o čemu je maštao skoro od momenta kad je prohodao i kad je počeo da kovitlace u svojoj glavi smiruje i oblikuje u pogodnu formu za postavljanje na papir. Otuda i iskrenost u njegovim nebrojenim tekstovima, koja je vjerovatno bila presudna da ih čitamo sa relaksirajućom lakoćom kao i sa potpunim povjerenjem u njegove riječi.

Ahmed se u ovom jedinstvenom povratku u prošlost djetinjih snova, odlučio za jedinstven postupak: pisaće ovu knjigu pred očima svojih brojnih sljedbenika koji ga saučesnički prate otvorenih usta. Zadao je sebi težak zadatak: da svakodnevno piše nove segmente ove zanimljive knjige na svojoj FB stranici, uporno i bez posustajanja, pa da rezultate tog ispisivanja stalno sravnjuje sa reakcijama čitalaca, a da posljednje objavljivanje na internetu bude značilo i posljednje rečenice njegove knjige. Imena tih saradnika i podstrekača naći ćete u ovoj knjizi, a među njima je znatan broj njegove “raje” iz starog, ali i današnjeg Tešnja.

One koji dobro poznaju njegove kreativne kapacitete nije iznenadilo da je taj njegov brod uspješno savladao sve izazove i mirno uplovio u finalnu luku. Zato pred nama tako smireno i svjesna svoje snage stoji ova knjiga naziva “Moj Tešanj”, sa nadnaslovom “Između sna i jave” jer ni sam autor nije uvijek siguran da li nam se javlja sanjajući ili iz budne stvarnosti, pa to samim tim nije jasno ni njegovom čitaocu. Međutim, to je upravo ono što ovu knjigu čini umijećem čarobnog.

U prvoj rečenici izrekao sam sintagmu “naš Ahmed Bosnić”, jer Ahmed se, kako je u knjizi vidljivo, iz “mog Tešnja” preselio sa roditeljima u moj Maglaj.

Tu se ubrzo dogodi epizoda proročanskog karaktera za život koji je Ahmed kasnije živio, ali i ilustracija tragova u glavi koje je ponio sa odseljavanjem. Meni i našem drugu Safetu, generaciji dvanaestogodišnjaka, Ahmed ispriča kako je Tešanj grad u kome nakon ponoći, a gledano sa tavana štale njegove tetke Fize, zvijezde izgledaju mnogo krupnije, trepčući kao da baš vama pričaju najljepše priče. Tako pade dogovor da u prvoj pogodnoj prilici odemo pješke preko brda u taj čarobni grad. Prilika nam se ukaza kad su nekim slučajem roditelji sve trojice bili na putu. Bez znanja, a naročito bez dozvole bilo koga u Maglaju, nađosmo se mi u Tešnju, pa i noćismo kod tetke Fize – u sijenu, na tavanu štale, po našoj izričitoj želji. Sutradan se vratismo čarobnom cvjetnom dolinom Bistrice sa “hiljadu” malih vodenica, a sve prije povratka roditelja. Mene taj Ahmedov jednodnevni povratak u rodni grad podsjeti na slučajeve kad odvedu cuku u drugi grad i tu ga ostave e ne bi l’ ga se riješili , a on treći dan zalaje pred gazdinim prozorom “govoreći” s licem nevinašca: Ma đe ti nestade neki dan?!

Na kraju, jednu stvar sam naučio iz ove knjige i iz šestdecenijskog prijateljevanja, pa i zajedničkog mladalačkog pisanja sa Ahmedom Bosnićem, pa bih svima savjetovao ovo: provedite prvih desetak godina u mjestu rođenja, tu upijajte signale života, nagoviještene poruke, smirena predvečerja, drhtave zore, ružičaste snove, neiskvarene emocije, sok ukradenih trešanja… Onda se odselite nekuda, još dok vam svijet oko vas nije počeo da pokazuje i svoju suroviju stranu.

Tako ćete do kraja života sačuvati svoju prvu oazu mira, topline i nenarušenog povjerenja. Tako ćete kod svakog poremećaja harmonije življenja imati kuda da uteknete i potražite neophodne eliksire. Ne morate pri tome fizički ni doći u to svoje mjesto rođenja – Tešanj u ovom slučaju. Vaša duša će uvijek spretno pronaći put do vašeg zavičajnog gnijezda…

U svakom slučaju, pročitajte ovu knjigu. Ona je posve drukčija od svega što vas u ovim surovo neizvjesnim vremenima okružuje.