TESANJ.NET stranica grada
Raspust je na pragu. Diploma osnovne škole je u džepu. Obavezno školovanje je završeno. Državu više ne zanima moje školovanje. Dalje mogu ići a i ne moram. Naravno da ću ići dalje. U septembru mi se smiješi gimnazija. U novembru punim četrnaest ljeta. Uveliko teče 1975. godina. Završen rat u Vijetnamu. U Beogradu sviraju Deep Purple. Umjesto Ian Gillana pjeva David Coverdale! Predstavljaju album Stormbringer!! 🎸🥁
Zadnje je ljeto prije gimnazije. Treba ga iskoristiti. Dječiji raspored je prepun. Ujutro prvo pregledamo grič. Branu pored griča i gimnazijsko igralište. Na griču se ujutro može naći svašta. Ostaci od ‘noćnih ptica’. Sve mora biti pregledano. 🤷
Grič je za nekog mala stijena. Nama koji smo odrastali i živjeli pored njih i u njihovoj sjeni gričevi su bili jedan cijeli svijet. Tešanj je bio poseban po tim gričevima. Grič na gimnazijskom, grič na Musali, gričevi u Šehagićki, grič u Zvečaju i Popov hendek. Stijene zaostale u pola grada, iz vremena kad je planeta Zemlja još bila topla. 🌎
Te stijene su u nama itekako budile i raspirivale maštu. Prikaze, vile, djeca od vila sumalići, heroji, aždahe, svi mogući likovi iz dječije mašte su se na griču u neka doba mogli pojaviti. Niko od nas djece ne bi bio iznenađen. Mašta nas je pripremala za sve, pa i nadnaravne susrete. Na griču smo bili doslovce fizički izdignuti iznad grada i osjećali se kao na osvojenoj dječijoj teritoriji.
Nakon doba dječaštva došla je i mladost na griču, sentimentalne maštarije, a ponekad i stvarnost. Tu smo i po mraku znali gdje koračamo i osjećali se sigurnim.
Više mašte je ispunjavao grič nego realnost u čaršiji. Čaršija je bila opća, javna, a gričevi nekako intimni, naši. Nosili su ono naše lično i skriveno.❤️🔥 😇
U vrtlog vode ispod brane kod gimnazijskog griča rijeka je znala donijeti i nečiju izgubljenu loptu. Trebalo je smisliti način kako da je otmemo od vrtložne sile vode i natjeramo u miran tok rijeke. Ideja je bila da je nakon toga na pogodnom mjestu uz pomoć štapa izvučemo vani.
Obično smo je do beskraja bezuspješno gađali kamenjem, da bi na kraju odustali.
Nastavljamo dalje niz rijeku prema čaršiji. Nivo rijeke Tešanjke je i ljeti relativno visok, obzirom da još nije stjerana u betonsko korito. Malo idemo rječnim koritom a malo razvaljenom obalom.
Obala je gusto obrasla johama, žalosnim vrbama, visokom travom, bujadi i zovom. Unutar stabljike zove nalazi se debela meka srž koju smo lako dubili praveći cjevčice. Tako smo sebi pravili puškice ili pucalice od zove. Kroz cjevčice smo puhanjem izbacivali suhe bobe i gađali jedni druge. 💨 Tada naravno nismo znali da će J.K. Rowling za par decenija u serijalu o Harry Potteru pominjati Vrhovni štapić (Žezlo smrti) upravo od zove. 🤔
Studenac pored gimnazijskog igrališta nam je izvor snabdijevanja vodom. Još nije bilo plastičnih flaša a i staklene su flaše za nas djecu bile prava rijetkost. Tako da smo žeđ gasili pijući vodu iz svojih ruku, direktno sa cijevi na Studencu.
Tokom igre uvijek smo u trku i u grupi dolazili na vodu. Onaj ko prvi naglas vikne ‘Prva mi žeđ’, on pije prvi, ko vikne ‘Druga mi žeđ’ pije drugi i tako do onog zadnjeg , koji ništa nije ni morao vikati. 😁
U Studencu je bilo i stonoga, pa se ponekad neko i zagrcnuo sa stonogom. 😁
Korito Tešanjke je tada išlo pored Studenca, otprilike kako danas ide asfaltna staza. Samo sedam-osam koraka prije studenca rijeka se lomila nadesno i ulazila u svoj današnji tok. Nije se lomila prirodno, nego je bila vještački usmjerena. Cilj je bio oslabiti silu vode i zaustaviti odnošenje zemlje sa lokacije gdje su danas kuće Sinanovića.
Brana je bila izgrađena od balvana i duga do petnaest metara. Balvani su bili položeni jedni na druge uzdužno, u smjeru današnjeg toka rijeke. Između balvana su bile poredane stijene, a dodatno su bili ojačani zabijenim kolcima između njih. Voda se preko brane mirno prelivala i formirala manje jezero, promjera desetak metara.
Nakon brane na griču, to je bila druga brana na rijeci Tešanjci u samo stotinjak metara.
Na tom jezercetu ispod brane je bilo moguće i kupanje, što smo i činili nekoliko ljeta. Ponekad smo znali donijeti i limenu banjicu, ući u nju i pokušavati preveslati sa kraja na kraj brane. Znali smo i potonuti na pola brane, pa smo banjicu izvlačili vani na suho i opet kretali u avanturu. 😁
Posebno lijepo na brani je bilo u sumrak, kada većina djece ode kući. Iznad mirne površine vode su se leptirovi i vilini konjici takmičili u ljepoti. Okolne guste žalosne vrbe su svoje grane doslovce spuštale u vodu. Voda je u malim valovima tiho tekla preko brane. Dan je bio na izdisaju, a površina vode još kao da je zvonila od dječije graje.
Riječno korito je tada bilo puno pliće nego danas, barem dvostruko. Plitko i široko korito je imalo malu akumulacionu moć. Vrlo brzo će se pokazati da je to bio odličan preduvjet za plavljenje okolnih objekata i čitavog grada. 😳
Upravo zbog plitkog korita i djeci je pristup do vode bio lakši. Ljeti smo znali sami sebi napraviti improvizovanu branu i brčkati se u njoj. Te godine smo bili baš ponosni. Nekoliko dana smo svi odreda navlačili kamen i granje sa svih strana. Postigli smo da je nivo vode na najvišoj tački naše brane bio skoro metar. Taj dan do kasno popodne smo baš uživali. Niko nije htio da ide kući. Riječna voda kao da nas je milovala. Bilo je ljeto, a imali smo vlastitu branu za kupanje i osvježenje. 🤗💦
Sutra ujutro razočarenje! Pored brane je živio komšija S.H. Zbog dubine vode bilo ga je strah za svoju sitnu djecu i potpuno nam je razvalio branu. 🤷
Nakon samo stotinjak metara od Studenca na rijeci se nalazio još jedan objekat. Bio je to mlin Alje Sinanovića. Nalazio se na desnoj obali rijeke, tačno u visini kuće Sadika Begovića. Tridesetak metara prije samog mlina polovina riječnog korita je bila ukoso pregrađena sa pletenom ustavom. Ustava se sastojala od kolja pobijenog u riječno dno između kojeg je bilo gusto provučeno granje. Iz ustave je sve do mlina bila izvedena metalna cijev. Cijev je bila promjera oko pola metra i usmjeravala je riječnu vodu da pogoni mlinski točak. Strašna je bila huka vode koja je iz dovodne cijevi udarala u mlinski točak. Nije bilo nikakve zaštitne ograde, nego samo obala po kojoj se moralo pažljivo hodati da se ne padne u dovodni kanal.
U mlinu je kao mlinar radio Aljo Sinanović i njegovi sinovi Hajrudin, Alaga i Izudin. Aljin mlin je nestao u poplavi, julske noći 1976. godine, skupa sa svim pratećim instalacijama. Voda je još jednom pokazala da je dobar sluga a veoma zao gospodar. 😲
Mi dječaci smo vrijeme provodili malo oko rijeke, malo na Gradini. Kada smo na Gradini uvijek smo mislili o njenim tajnama. Maštali smo da otkrijemo neku tajnu prostoriju, u kojoj niko prije nas nije bio. Unutrašnjost prostorija koje smo svakodnevno pretraživali je dobro urušena, kamenje je doslovce spadalo sa stropova. Po pojedinim dijelovima tvrđave je bilo veoma opasno penjanje. Staza do Dizdareve kule na vrhu je bila najopasniji dio. Bila je barem metar niža nego danas, upravo zbog urušavanja. Ali ipak smo je skoro svaki dan morali preći i ući u kulu. Bio je to naš dnevni izazov. 😲
Ponekad sam po desetak i više minuta čučao na tom propalom zidiću koji je vodio prema ulazu u kulu. Nisam smio mrdnuti ni naprijed ni nazad. O obrušavanju ostataka zida odlučivala je samo moja ravnoteža. 😵💫
Boravak u Dizdarevoj kuli nam je dodatno raspaljivao maštu. Već tad smo znali priču o pehlivanu, koji je preko razapetog užeta prelazio od Krnja kule na Gradini, do brda Paklenica (kod repetitora). 😲
Ulaz na tvrđavu je naravno bio slobodan, i danju i noću smo dolazili. Noćni dolasci su bili posebno primamljivi, posebno ako je neko imao baterijsku svjetiljku ili barem šibicu. A najčešće smo se uzdali u mjesec. Ponekad smo u tim noćnim dolascima znali zapaliti i manju vatru na tvrđavi. Obzirom na odsustvo odraslih, kao i bilo kakve rasvjete, to nam je bio vrhunski doživljaj. Plamsanje vatrenih jezika na starim kamenim zidovima je bilo nenadmašno zadovoljstvo koje je poticalo sva naša čula. 🤷
Zmije su na Gradini bile odomaćene, niko ih vjekovima nije uznemiravao u njihovom kamenom staništu. Vrlo često su puzale pred našim nogama ili pored nas. Ne znam zašto, ali tada nismo imali nikakav strah od zmija. Jednostavno smo ih ignorisali, a i one nas. Ne sjećam se da je ikoga ujela zmija na Gradini. 🤷
Gušteri su na vrelom kamenu takođe bili doslovce svugdje. Mi dječaci smo ih hvatali golim rukama i trpali u džepove svojih kratkih hlača. Kasnije smo ih vadili iz džepova i pokušavali nekoga uplašiti. Efekat toga plašenja je bio mali, jer su ljudi tada živjeli sa prirodom i skoro niko se nije bojao malog guštera. Kada pođem kući obično sam ih sve iz džepova ispuštao ispred stare gimnazije. 🤷
Dok umorni i gladni od trke po tvrđavi silazimo u čaršiju, čulo mirisa nam javlja da se u blizini peku ćevapi i hljeb.
Bile su čak četiri ćevapčinice u razmaku od pedeset metara. Kod Zejne Turalić, kod Mehmedalije Školjića, kod Hakije (Marija) Zejnilovića i u kafani Vatrogasni dom. Dvije čaršijske pekare su držali dva Prnjavorca, Suljo i Mustafa, ali nisu bili rodbinski povezani. 🥖🫓
Danas svi znamo da su to bila neka sretnija djetinjstva. Djetinjstva u kojim se kalorije nisu brojale, i djeca se nisu smatrala hiperaktivnim samo zato jer se igraju sve do noći i viču sve dok ne ostanu bez glasa. 🍒
-Fotografija u prilogu je iz decembra 1973. godine. Dječaci su se slikali u duhu ondašnjeg vremena. Gdje drugo nego na Partizanskom groblju u centru Tešnja. Midhat Brkić, Jasmin Mandžukić, Amir Brka, Elmir Galijašević i Suljo Galijašević.
