ORA Sutjeska 1977.

Besplatno raditi danas je teško zamisliti. Svi radimo za novac ili nekom vraćamo uslugu. Besplatnog rada nema. A tek besplatno raditi mjesec dana i to sve trčeći? Utrošiti ljetni raspust ili godišnji odmor da besplatno radiš? Danas neprihvatljivo a nekada u trendu. Taj trend se nazivao Omladinske radne akcije (ORA).

Ljeto 1977. godine upravo je počelo. U tzv. zeničku samoposlugu u Tešnju prvi put je došla Koka – Kola. Do tada su je Tešnjaci mogli vidjeti samo u filmovima. Moj dobri drug Nedžad Brkić i ja smo upravo kupili staklenku od jednog litra i šetajući je lagano razdužujemo. Topla je naravno, jer trgovine još nisu počele hladiti sokove. 🤷

Kroz priču Nedžad reče kako je čuo da se neki koje on poznaje prijavljuju na radnu akciju? Nemam pojma o čemu govori. On objašnjava da se radna akcija zove Sutjeska i da se ide na Tjentište. Već smo došli i do kuće, vruća Kola je popijena a tema je ostala nedovršena. 🤷

Nedžadove riječi su me kopkale i prenio sam ih svom ocu. On mi je rekao da nema ništa protiv, te da se raspitam.

Sjedište Saveza socijalističke omladine (SSO) tada je bilo u zgradi današnje Uprave prihoda. Otišao sam nakon dan-dva i tamo zatekao užurbane aktivnosti. Bila je polovina juna a na Sutjesku se išlo već prvog jula.

Agilni predsjednik omladine Haso Kerić govori da nije kasno za prijavu, upisao me na spisak i rekao da navratim. Rekao je i da se brigada formira zajedno sa općinom Teslić. Po dvadeset i pet omladinaca daju i Tešanj i Teslić. Brigada će se zvati Omladinska radna brigada Tešanjsko-Teslićki partizanski odred (ORB TTPO).

Pored Hasinog stola se vide upakovane u najlon brigadirske bijele majice i oznake brigade koje će se prišivati na jakne. U uglu su u kutijama složene sivozelene jakne i hlače za brigadire. Pored stola je stajao sanduk u koji je Haso upravo ubacivao materijal za prvu pomoć, pribor za šivanje, ručni alat i uredski pribor.

Kroz par dana su mi potvrdili da sam na spisku za radnu akciju. Osim mene iz općine Tešanj su išli Avdo Rakić Rogo, Amir (A) Galijašević, dva Emira Kotorića, Kasim Omahić, Mario Nesterović, Fahrudin Mujaković, Milovan Pezerović Pezer, Jasmin Hukić, Jasmin Mandžukić, Zijad Bašić, Halid Artuković Stahor, Ekrem Elezović, Osman Rahmanović, Osman Hrnjić, Nermin Hundur, Vojko Dujaković.

Prvog jula u petak oko 12 sati smo već bili na Tjentištu. Dva dana prije nas došli su konačari brigade. Oni su zadužili posteljinu i pripremili krevete da prvu noć možemo bezbrižno prenoćiti. Bili smo prva smjena u brigadirskom naselju te sezone i trebalo je urediti i okoliš barake. Naša baraka je bila posljednja u nizu, samo tridesetak metara prije rijeke Sutjeske.

🫧

Odmah po dolasku smo počeli sa uređenjem barake i okoliša koji nisu uređivani od lanjske smjene akcijaša.

U hladu iza barake postavljamo klupe za slobodne aktivnosti.

Na vanjske zidove naše barake izlažemo zastave, slike i parole koje smo donijeli. Podigli smo jarbol za zastavu, posadili zelenilo, stavili ogradu, farbamo pročelje barake. ⛺

A onda najljepši dio dana, večera sa ostalim brigadama iz vrele julske smjene. Zagledamo jedni druge sa osmijesima na licima. Poneki stariji ponešto otvoreno dobacuju. Meni je tek petnaest ljeta, ja otvoreno šutim. 🤷

Restoran je ogroman i nov. Tek par godina u upotrebi. Hranu uzimamo sa trake sistemom samoposluživanja.

U smjeni je ukupno sedam brigada. Među njima Slava Klavora iz Maribora, 17. februar iz Bojnika, Rešad Saletović iz Vareša i Janko Čmelik iz Stare Pazove.

Poslije večere odlazimo na centralni plato brigadirskog naselja. Jedan brigadir uz pomoć kartonskog šablona i crne boje na leđa naših jakni nanosi profil Če Gevare. To naravno nije bilo obavezno ali u naselju nije bilo jakne bez tog lika na leđima. 😎

Če Gevara je bio doktor medicine koji je lagodan život zamijenio za podizanje revolucija po državama Južne Amerike.

U Jugoslaviji je bio poštovan kao revolucionar i potpuno je odražavao duh tog vremena.

U 22 sata slijedilo je spuštanje zastave pred barakom i povečerje. Niko se nije bunio zbog ranog odlaska u krevet. Svi smo bili umorni i vrlo brzo se barakom razlegao koncert zvukova pedeset ljudi koji spavaju. 😴

Na ustajanje nas zove muzika sa brigadirskog razglasa. Brigadiri su imali i svoju ‘himnu’, pjesmu Hej haj brigade, koju je 1975. godine napisao Arsen Dedić. Đorđe Balašević je 1978. godine takođe snimio brigadirsku pjesmu Strašan žulj.

Šest sati je prerano za ustajanje ali smo nestrpljivi u želji da upoznamo brigadirski život. Nakon ustajanja slijedi jutarnja higijena koju obavljamo na pet-šest česmi ispred barake. Pored barake je i pristojan toalet, sa svim instalacijama, takođe izgrađen od drveta.

Dužnosti su već podijeljene. Za jutarnju gimnastiku je zadužen nastavnik tjelesnog Milovan Pezerović Pezer. Prvo goli do pojasa trčimo krug oko ogromnog betonskog bazena uz obavezno pjevanje brigadirskih pjesama. Zatim radimo razgibavanje na centralnom platou naselja. Površina bazena oko kojeg svako jutro trčimo je čak 16000 m2. Voda u bazen dolazi iz rijeke Sutjeske i cirkuliše na principu preliva. Čak i ljeti je ledena, tako da je osjećaj plivanja u ovom bazenu kao da ste u rijeci. Tokom cijelog vrelog jula pokušali smo se kupati samo dva puta, i to po principu da iz vode brže izađeš nego što uđeš. 😁

Isti osjećaj je bio i kada smo prali vlastiti veš u plićaku Sutjeske. Ne osjećaš ruke i prste nego automatski radiš ono što moraš.

Poslije gimnastike sve brigade se u sedam sati postrojavaju na platou naselja da prisustvuju jutarnjoj ceremoniji podizanja državne zastave.

Svako jutro sa nama na platou su i komandant akcije Bogić Bogićević i njegov zamjenik Adnan Kreso.

Subota je prvi radni dan i svi zadužujemo nešto od alata koji stoji prislonjen uz baraku. Kolica, lopatu ili kramp. Dolazi kamion po nas. Penjemo se na kamion skupa sa alatom i krećemo na svoj prvi radni dan. Radi se šest sati. Lokacija rada je Prijevor. Probijamo put do mjesta gdje je ranjen Josip Broz Tito. Cilj je da turisti mogu lakše doći do tog historijskog mjesta.

Posao na prvu ne izgleda nimalo lako.

Budućom trasom puta su prije brigadira prošli mineri i minirali stijene. Naše je da te povelike komade kamena po potrebi dodatno razbijemo macolom. Zatim ih dižemo u kolica i vučemo do lokacije drobilice kamena. Na drobilici se kamen sitni, prihvata u kolica i posipa po trasi puta. Doslovce nijedna radna operacija nije laka i zahtijeva snagu. 💪

Ljetne vreline testiraju našu izdržljivost. Pamučnu pretoplu majicu odmah skidamo i radimo u šorcu, goli do pojasa. Djevojke su takođe u šorcevima i u vlastitim ljetnim košuljama, svezanim u čvor oko struka. Zrikavci su neumorni. Stalna buka drobljenja kamena i pjesma zrikavaca stvaraju čudesan ambijent. Kamena prašina oko drobilice dodatno otežava disanje. Buka drobilice je nesnosna pa se djelimično sporazumijevamo i rukama.

Raditi ljeti mjesec dana na kamenu i oko kamena je vrlo izazovan zadatak.

Biti vodonoša djelovalo je privlačno u odnosu na rad sa kamenom. Taj posao u brigadi je obično namijenjen djevojkama. Međutim, vodu pijemo u nenormalnim količinama. Izvor vode je daleko oko kilometar nizbrdo od mjesta gdje radimo. Tako da za djevojke taj zadatak nije nikakva olakšica. Umjesto djevojaka po vodu moraju ići muški. Djevojke posipaju put sa usitnjenim kamenom, ali im na drobilici kolica punimo samo dopola.

Otići do izvora nije teško, ali je problem vratiti se uzbrdo sa dva puna kanistera od po dvadeset litara. Dodatno, kako put odmiče tako je svaki dan voda sve dalja. Biti vodonoša je značilo puno šestosatno radno vrijeme. Jedina olakšica im je bila ako naiđe kamion do radilišta pa se popnu na njega. Neki od kolega su to zloupotrebljavali. Naliju vodu na izvoru i onda čekaju da naiđe kamion, ne razmišljajući jesu li ljudi na kamenu žedni. 🤯

Motivacije za rad nam ne fali. Dovoljno je spomenuti Tita i njegovo ranjavanje.

Njemci su operaciju Schwarz (Bitku na Sutjesci) pokrenuli sa ciljem razbijanja Vrhovnog štaba vojske Jugoslavije.

Da su uspjeli historija ovih prostora bi se drugačije pisala. Bitku na Sutjesci je na terenu pratila i britanska vojna misija. Tokom bitke Britanci su prepoznali moral i karakter partizanske vojske. Tada su sugerisali zapadnim saveznicima da podrže Titove partizane a prestanu podržavati četnike.

Nedjeljom se na akciji ne radi. Lutamo naseljem i razgledamo barake drugih brigada. Čini nam se da u drugim brigadama ima puno više djevojaka nego kod nas. 😁

Popodne je i prvo kupanje. Kupatilo je montažno, skriveno iza velikog restorana gdje jedemo. Za rad kupatila je zadužen mještanin Ruždo Malkić. Vesela i prijatna osoba. Samo što je vrijeme kupanja bilo ograničeno na pet-šest minuta. Kupamo se u grupama. Prvo smo se pokušavali žaliti a onda smo se uhodali pa nam je to vrijeme bilo taman. 😁

U ponedjeljak sve isto kao u subotu. Novost je da su nam pridružene dvije djevojke, Žana i Gordana. Žana je iz Beograda a Gordana iz Kragujevca. Imale su želju poći na radnu akciju ali nisu mogle ‘upasti’ na spisak u svojim općinama. Nezavisno jedna od druge su došle na Sutjesku i izrazile želju da učestvuju na akciji. Štab akcije ih je prihvatio i dodijelio našoj brigadi jer smo imali najmanje djevojaka. 🤷

Praktički ćemo cijelu akciju raditi isti posao. Malo pomalo ćemo steći iskustvo u radu. Macolu smo počeli koristiti kao instrument, a ne za puko krhanje po kamenu. Pomalo otkrivamo pojmove poput ‘žile’ u kamenu. Kada mu nađeš žilu, kamen puca kao od šale. Brigadirska marama preko usta i nosa velika je pomoć kada radiš na drobilici kamena. Već smo potamnili pa se više ne bojimo ni sunca. I fizički smo ojačali pa su nam i najteži poslovi manje teški. Ojačali smo i mentalno jer stvari prihvatamo onakve kakve jesu, a ne da se odmah žalimo. Tako smo postepeno shvatili suštinu poslovice ‘Mi gradimo put, put gradi nas’! 💪

Nakon dva sata rada na trasi obavezno je slijedila marenda. Marenda, kao i ručak i večera u brigadirskom restoranu su uvijek bili veoma ukusni i sadržajno bogati. Tokom 1970-tih u Jugoslaviji nije bilo dovoljno deviza. Prioritet je bio uvoz nafte i materijala za vojsku i industriju. Uvozno voće i higijenske potrepštine su bile deficitarne u cijeloj zemlji. To kao da nije važilo za brigadirske obroke. 🤷

Za marendu su uvijek bile obilne porcije jela uz dodatak velikih breskava, banana i velikih čokolada, praktički koliko god smo mogli pojesti.

U brigadirskom restoranu i na terenu pri podjeli marende uvijek se mogao vidjeti isti čovjek. Ozbiljan, u brigadirskoj jakni zakopčanoj do zadnjeg dugmeta. Zvali smo ga Major. Kažu da je on najzaslužniji što brigadiri dobivaju prebogatu ishranu. Ishranu prilagođenu teškom fizičkom radu i velikom utrošku energije. Radilo se o penzionisanom majoru JNA Miloradu Roganoviću, koji je godinama volontirao na ORA Sutjeska. 🙏🩵

Druge nedjelje po dolasku idemo na izlet do vodopada Skakavac.

Vožnja autobusom kroz prašumu Perućicu je sama po sebi doživljaj. Smjenjuju se gusta stoljetna stabla, duboki kanjoni i blagi planinski prijevoji. Vodopad Skakavac je visok oko sto metara. Prije tog zadnjeg skoka, voda pada preko nekoliko kaskada visokih dvadeset do trideset metara. Kao da smo u Amazonu a ne u Evropi. 🌊

Po povratku u naselje novi događaj. Nogometaši Sarajeva su došli na Tjentište na pripreme. Sedam dana će pored naše barake svaki dan do bazena prolaziti Safet Sušić i ekipa. 😎

Atmosfera u društvu je naklonjena akcijašima. Svaki dan smo za ručkom u restoranu sretali turiste koji su htjeli da se slikaju sa nama. Neki su pitali ima li za kupiti brigadirskih majica, jakni ili oznaka brigada. Naravno da nije bilo. 🤷

Veliku popularnost radnim akcijama je donijelo i čuveno Bijelo Dugme. Oni su 1976. godine proveli mjesec dana na ORA Kozara.

🎸🥁

U Jugoslaviji pušu novi vjetrovi. Potpuno se izlazi iz okvira real socijalizma, državni mediji popularišu rock kulturu i koncerte. Čuvenu komunističku Nagradu sedam sekretara SKOJ-a primaju i jugoslavenske rok zvijezde. Marko Brecelj (1976.), Leb i sol (1978.), Lačni Franz (1981.), Pankrti (1982.) i Ekatarina Velika (1986.).

Na omladinskim radnim akcijama gostovali su razni pjevači i grupe. Nama na Sutjesku je došla svirati sarajevska grupa Rezonansa.

Treću slobodnu nedjelju autobusi nas voze na ‘narodni ručak’.

Dan ćemo provesti na lokaciji gdje je prije samo četiri godine sniman film Sutjeska! Komandanta Tita je glumio čuveni Richard Burton. Kažu da je Tito lično nadgledao snimanje scena kada je on ranjen. Ručali smo u prostoru ograđenom balvanima, za velikim drvenim stolovima. Dnevni meni je bio veoma jednostavan. Prvo porcija graha a zatim janjeće ili praseće pečenje. Iscrpljeni aktivnostima i stalnim fizičkim radom jeli smo kao vukovi. 🐺

Na trasi radilišta i dalje smo radili isti posao kao na početku. Jedino smo promijenili lokaciju. Zadnjih deset dana akcije smo pravili put do Ljubinog groba. Posao je išao sa već stečenom lakoćom ali je bila primjetna i blaga potištenost zbog skorog odlaska.

Posljednje nedjelje prije povratka kući imali smo u brigadi posebne goste.

Došli su nam iz Tešnja Edhem Pobrić, Alija Galijašević i Haso Kerić. Održali su brigadirima prigodan čas historije.

Radne akcije kao Sutjeska danas su prošlost. Većina prostora gdje su boravili brigadiri je devastirana ili uništena. Dokumentacija je prepuštena propadanju ili bačena. Barem u svrhu brigadirskog turizma se svugdje mogla sačuvati po jedna pokazna baraka sa originalnim rekvizitima iz tog perioda.

Omladinske radne brigade i njihov rad su svrstani u rituale komunizma koje treba zaboraviti. Zvanično objašnjenje je bilo da je omladinski rad postao totalno neisplativ. Pored neisplativosti, uzrok za nestanak ORA je i manjak masovnih radova, jer je mehanizacija sve preuzela. Takođe standard i higijena brigadira u naseljima su zahtijevali sve veća ulaganja.

Zaboravili su se efekti izgradnje karaktera i stvaranja radnih navika kod brigadira.

Ipak glavni razlog je nestanak ‘goriva’, u vidu komunističkih ideja o borbi za pravednije društvo.