Obućar Asim Hankić Veseli

Na fotografiji iz 1971. godine gledamo ulicu koja sa gornje čaršije vodi prema groblju Đonlagićka. Namjera fotografa je očita. Ovjekovječiti čaršijskog obućara i šereta, Asima Hankića zvanog Veseli i njegovu majušnu obućarsku radionicu. Te 1971. godine grad Tešanj je još uspavana kasaba. Fotograf očito zna da je živopisni čaršijski obućar dio svijeta koji nestaje. Želi o toj osebujnoj osobi ostaviti trag onim koji dolaze.

Niz ulicu upravo dolazi biciklista koji je morao sići sa bicikla, očito u nemogućnosti da vozi propalom gradskom kaldrmom. To znači da je makadamski put kojim je došao u čaršiju bolji za vožnju od gradske kaldrme. Iza bicikliste nailazi mali TAM kamion tešanjskog gradskog komunalnog preduzeća ‘Komunalac’. Vozaču kamiona očito odgovara tempo bicikliste ispred njega. A zbog stanja ulice ne može ga preteći i da hoće. Uočljiva je oronulost i loše stanje svih objekata u ulici. Ćepenci na lijevoj strani su potpuno propali. Kaldrma je uzdužno deformisana i zahtijeva totalnu rekonstrukciju.

Prava je šteta što je fotograf u svojoj namjeri samo djelimično uspio. Asim Veseli se upravo u trenutku kada je nastajala ova fotografija okrenuo u stranu. Nećemo vidjeti njegov šeretski pogled, duboke bore smijalice i oštru trodnevnu bradu. Ni njegove oštre brkove, požutjele i nagorene od pušenja. Ni cigaretu bez filtera, vječito u lijevom uglu usana.

Sama obućarska radnja je bila veoma mala i kvadratnog oblika. Zauzimala je najviše 5-6 m2 prostora u prizemlju kuće Adema Pašića. Iznad samog ulaza u radnju stajala je drvena tabla sa davno izblijedjelim natpisom Obućar Asim Hankić. Odmah iza ulaznih vrata je bila niska limena pećica. Pored peći u visinu su se pružale police. Bile su prepune klinaca i čavlića sa glavom i bez glave, u limenkama od kreme za cipele Ilirija.

Samo dva koraka od ulaza je bio radni prostor majstora Veselog. Majstor je sjedio na drvenom tronošcu uvijek prekrivenim sa nekoliko slojeva olinjalog ovčijeg krzna. Pred njim je stajala metalna noga naopako okrenuta. Na tu nogu, nepun metar visoku, naticao je cipele pri popravci ili izradi. Desno od metalne noge je bila crna Adler mašina na nožni pogon za šivanje obuće. Lijevo od majstora na drvenom stoliću kao i na policama iza leđa su bili poredani njegovi brojni alati. Šilo, lohajzl (probijač), šestar, rašpa, kliješta, šusterski čekić, noževi za rezanje kože i đonova, igle za ručno šivanje kože. Djeca su voljela gledati majstora dok radi. Ponekad je od djece tražio da mu dodaju ‘cange’, pokazujući na kliješta.

Radnja je jednostavno bila premala. Nije bilo ćoška u kojem nije ležao neki materijal. Niti mjesta na zidu sa kojeg nisu visile šnjure, kalemi konca i razni smotuljci. Na zidu je bila okačena i majstorova crna kožna pregača za rad. Do pregače su visili potamnjeli fenjer, gaz lampa sa okrnjenim cilindrom i drveni svijećnjak sa pola svijeće. Paukovi su koristili majstorov oslabjeli vid pa su na sve strane ispleli guste mreže. Ali ono što je najviše nadraživalo sva čula je bio miris. Miris kože, obućarske smole, voska i ćiriša (ljepila) koji je ušao u sve pore male radnje. Nenavikle mušterije su se čudno osjećale. Dok su pričali s majstorom čeznutljivo su gledali u vrata radnje i žurili da skrate boravak u tom omamljujućem prostoru.

Prazan od svih stvari jedino je bio kratki prolaz od vrata do majstora, širine tridesetak centimetara. Tim ‘koridorom’ su mušterije prilazile do majstora i iznosile svoje zahtjeve. Na zidu lijevo od majstora su se od poda do plafona pružale plitke drvene police. Na donjim policama su stajali raznobojni komadi kože raznih dimenzija. U sredini su bile cipele u raznim fazama popravke ili izrade. Kao i drveni kalupi za pravljenje cipela raznih veličina. Na samom vrhu su stajali ‘gotovi proizvodi’ tj. popravljena obuća koja je čekala preuzimanje i naplatu.

Znalo se desiti da mušterija ni nakon par mjeseci ne dođe po popravljene cipele. Upravo tu obuću je Veseli izlagao na ulici ispred radnje i nudio na prodaju. Kada mušterije dođu po popravljenu obuću Veseli je svima dovikivao isti savjet ‘Bratane krajem, ispod strehe’! Time je glasno aludirao na kvalitet popravke i potrebu da se obuća čuva kiše i vlage.

Veselog su čaršijska djeca volila. Za njih nije bio Asim nego Atik. Privlačio ih je svojim prodornim glasom i veselom naravi. Uzrečica mu je bila iskvarena njemačka riječ ‘fertik’. Djeca naravno nisu razumjela značenje, ali su voljela čuti zvuk te strane riječi i vidjeti svog Atika dok je odsječno izgovara.

Znao nas je povremeno poslati da mu kupimo četvrtastu plavu Moravu i balon benzina za njegov sivi fajrcak. Ili ‘pakliće’ za radio aparat marke Orion.

Ili da pitamo kada ga brico može primiti na sedmično brijanje. Nakon toga je ponekad slijedila nagrada. Početkom 1970-tih u trgovinama nije bilo puno stvari za djecu. Veseli je svoje male prijatelje znao počastiti sa patkicom. Patkica je hljepčić romboidnog oblika. Pravila se iz istog tijesta kao i veliki hljebovi, samo je njen oblik i veličina asocirao da je za djecu. Kupivši djeci patkicu Veseli je odsječno uzvikivao fertik (gotovo), čime je djeci davao do znanja da je za taj dan dosta. Djeca su bila sretna jer će biti sita i neće morati zbog odlaska na ručak prekidati igru.

Ako je napolju bilo suho Asim je ispred radnje iznosio klupicu i izlagao nekoliko pari obuće za prodaju.

Upravo u trenutku fotografisanja Veseli se okrenuo da pokaže primjerke izloženih cipela komšinki Adili Eminagić. Tako je Adila vjerovatno nenamjerno majstoru pokvarila njegov moment slave.

Čaršijska legenda opet kaže da se Veseli namjerno okrenuo jer ga je fotograf htio uslikati bez njegovog zaštitnog znaka-fesa. Asim je uz Sadiju Brku bio jedan od posljednjih ljudi u čaršiji koji su nosili fes. Savremenici kažu da je fes nosio i po najvećoj vrućini. U julu je znalo upeći, Veselom niz čelo curi znoj crvenkast od boje fesa, ali ga ne skida.

Na Asimu je zeleno-crna karirana košulja i crne hlače. Nadimak Veseli je dobio jer je bio omiljen u svakom društvu, a posebno u društvu akšamlija. Teško je imati ljepši nadimak od pridjeva ‘veseli’.

Žena od Veselog je bila Behija Brka. Živjeli su u vlastitoj porodičnoj kući na Logobarama. Nisu imali svoje djece, ali su zajedno podigli ženinog sina Muhameda. Veseli nije previše mario za porodicu i imanje. Jedne prilike mu je Mujo komšija zagradio ogradom njegovu trešnju. Kad mu se Veseli obratio, Mujo je odgovorio beri ti trešnje Asime slobodno, ali nek je trešnja u mom. Asimova žena Behija je često napasala krave na Osoju. Gledajući iz daljine lako je saznavala da je akšam i da je Asim došao kući. Odavalo ga je obavezno branje dudova šarabija pred kućom, čije su se grane tresle.

Veseli je hljeb za kuću uvijek kupovao na pekari kod Sulje Prnjavorca, oca od Hakije, Adema i Ibre. Hljeb se kupovao za nekoliko dana i to hljeb dvokilaš. Dvokilaš je značilo dvije hiljade grama i hljeb je stvarno bio toliko težak. Otprilike kao šest hljebova danas. Tada nije bilo najlon vrećica, a imidžu Veselog nije pristajao ceker u ruci. Tako je on kasno popodne, nakon posla i nakon boravka u kafani, kući na Logobare kretao sa ogromnim dvokilašem pod lijevom rukom. Umoran od napornog rada i stomaka ‘ostruganog’ od pića on je usput pomalo čopao sredinu hljeba. To pomalo je trajalo čitava dva-tri kilometra do kuće. Tako da je taj ogromni dvokilaš kući najčešće dolazio bez sredine, samo sa korom okolo.

Osim hljeba dvokilaša Veseli je često kući znao pronijeti i gomilu sirovih junećih trbuha, umotanih u žuti masni trgovački papir. Sirovi trbusi su zahtijevali detaljno pranje i struganje, cjelodnevno kuhanje na vanjskoj vatri i sitnjenje na komadiće. Ma koliko ih kuhali i sitnili, i ma kakve začine dodavali, trbuh i dalje ostaje trbuh. Ponekad smo se u vrijeme doručka znali naći u radnji od Veselog. Jedan put je u omanju šerpu skuhanih trbuha usijecao bijeli luk i ulivao sirće, te se u slast sa hljebom zalagao. Drugi put mu je neko za doručak poslao lonac ćerviša, umaka od pečenog jagnjeta. Sukao je brkove od dragosti, umakao vruć hljeb u lonac i zubima kidao komade mladog luka.

Prolaznike je svaki dan uveseljavala ista scena. U prozorski okvir radionice je bio ukovan klin, a o klin okačeno nekoliko starih kundura i bakandži. To je potencijalnim mušterijama nepogrešivo govorilo o kojoj vrsti radnje se radi. Nama danas upravo taj detalj dodatno slikovito govori o Asimu Veselom i njegovom živopisnom karakteru.

Radeći u radnji tokom ljeta znao je tokom dana pretjerati sa rakijom. Radnja mala, Veseli visok, a police i stvari na sve strane. Doslovce bi zaspao sa nogama koje vire iz radnje na ulicu. Tako je znao i noć provesti. Rakiju je donosio iz Kafane kod gazde Milutina Blagojevića.

Asim Hankić Veseli se rodio na sjecištu vijekova, 1900-te godine. Kao zrela osoba ispratio je golgotu prvog i kataklizmu drugog svjetskog rata. Njegovo pomalo bizarno ponašanje je bilo odraz preživljenih trauma i naučene lekcije da život treba živjeti. Naravno da nije dočekao slijedeće sjecište vijekova. Ali isto kao da jeste. Umro je 1973. godine. Samo godinu prije ‘novog vijeka’ u Tešnju. Početka rada preduzeća Mann Hummel i Enker. Tešanjskih divova koji su iz temelja preobrazili Asimovu uspavanu kasabu. Veseli je sa svojim oznojenim fesom i cigaretom u uglu usana bio anahronizam koji nije dočekao svijetlu budućnost.