Dobri ljudi

Godinama sa svojom majkom idem subotom na Tešanjku na pijacu. Majka je u godinama i to joj je odličan izlet. Prohoda malo po pijaci, ispita se sa poznatim, usput kupi nešto voća i povrća. Pri povratku u Tešanj se ponekad uvratimo u tržni centar na doručak.

Zadnjih nekoliko dana mati uočljivo nije horna, što nas sve skupa malo sikira. Juče ujutro mi reče da se ne osjeća dobro i da ne može ići. Ja nisam neki ‘pijačar’, ali sam sa njom godinama stekao naviku, pa odlučih da odem sam. Možda i prvi put. Zaboravio sam na vrelinu zraka i njen uticaj na čovjekovu koncentraciju.

Obzirom da klimu zbog traumatičnog iskustva ne koristim, na Tešanjci iz auta izlazim nervozan i mokar od znoja. Pijaca uočljivo prazna. Niti ima kupaca i prodavaca, niti voća i povrća. Potpuno razočarenje i kajanje što sam uopće i došao. Pojedinci u prolazu dobacuju da su prodavci uzeli kolektivni godišnji odmor. Paradajz i krastavice nude na samo dva – tri mjesta. Neveliku količinu mohuna nudi samo jedna žena. Šljive se mogu naći na samo dva mjesta. Nešto malo krušaka, jabuka, mliječnih proizvoda i to je sve. Jedino visočki štandovi ne posustaju, suhog mesa ko drva.
Ipak sam nakupovao svašta pomalo i krenuo do auta. Dok hodam sunce nemilosrdno tuče u glavu, otežava i razmišljanje i komunikaciju.

Prije povratka kući uvijek se na Tešanjci uvratim u kvalitetnu mesnicu kod Sabrije, gdje radi ljubazna Aldina Čaušević – Mujdžić.

Po izlasku iz mesnice slažem kese u auto i krećem za Tešanj. Stižem do velikog tržnog centra, gdje ću kupiti još par sitnica. Pružam ruku do mjesta gdje obično bude novčanik, prazno. Pored novčanika obično stoji i telefon, ali nema ni njega? Već pomalo u panici gledam da ih nisam gurnuo u kese sa pijace, nisam! Tad se sjetim da sam novčanik i mobitel ostavio na krovu auta, dok sam pred mesnicom slagao kese na zadnjem sjedištu.

Žurno napuštam parking tržnog centra i vraćam se na Tešanjku. Aldina iz mesnice i njena prijateljica Arnela Bedak pozivaju moj broj. Zvoni, ali niko se ne javlja. Arnela kaže šteta što je subota pa je gužva. Da je neki drugi dan lakše bi riješili. Dobronamjerni ljudi u mesnici nude mi prevoz. Imam ja rekoh auto, ali više nemam dokumenata. Hodamo po Tešanjci i tražimo, sve do ambulante, ali ništa. Djevojke obećavaju da će i dalje zvati i slati poruke na moj broj, a ja se vraćam u Tešanj. Sve pod strahom što vozim bez dokumenata. Vrijeme je da odem u banku i blokiram karticu, da šteta bude manja. Već mislim kako sad valja po ovoj vrelini službeno odjaviti ličnu kartu, pa onda tražiti novu. Zatim izvaditi novu vozačku dozvolu, saobraćajnu dozvolu i bankovnu karticu.

Prvo ću se uvratiti supruzi i reći joj šta se zbilo, a onda u banku. Ulazim u kuću, a ona upravo priča sa nekim. Djeluje mi usplahireno. Razmijenila je samo jednu rečenicu prije mog ulaska. Nepoznata osoba ju je pitala je li ona supruga od Midhata Brkića? Pomislila je na svašta. Vidim da je vijest stigla prije mene, pitam se kako? Supruga mi predaje mobitel da ja pričam. Na telefonu je Nedima Hatičić iz Tešnja. Kaže da ju je upravo zvala Dobrila Vasiljević iz Doboja. Telefon i novčanik je našao njen suprug Borivoje Bojić!

Odahnuo sam koliko god sam mogao. Znači, sa mobitelom i novčanikom na krovu stigao sam skroz do bivše diskoteke Amerika. Tamo gdje se danas pored puta prodaju mesingani kotlići, verige i tepsije.

Borivoje radi na trasi autoputa, vozi kamion za firmu Đurković iz Doboja. Iz kabine kamiona je ugledao izgubljeni telefon i novčanik, stao i pokupio ih. Na pozive se nije mogao javiti jer je na mobitelu pukao ekran prilikom pada sa krova auta. Da bi došao do mene, angažovao je svoju suprugu Dobrilu Vasiljević. Ona je kroz svoj nekadašnji posao komercijaliste upoznala Nedimu Hatičić.
Dobrota i dobri ljudi nisu nestali. Samo ih je potisnula ova medijska prašina koja nam svima zaklanja prave vrijednosti.

Borivoje i Dobrila, živi i zdravi bili. Neka vas sreća prati u svemu što poduzimate.