Kraj ere kioska

Nestanak kioska nije samo nestanak jedne obične male trgovine. To je nestanak mjesta kojem si decenijama gravitirao. Mjesta slučajnih i namjernih susreta. Mjesta odakle si birajući novine mogao neopaženo pratiti zbivanja u čaršiji ili čekati nailazak drage osobe.

Ljubav prema kiosku je počela još 1974. godine kupovinom sličica za Svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj (WM). Prvenstvo je otvoreno utakmicom Jugoslavija – Brazil (0 : 0). Doći do albuma je bio pravi podvig. Tek onda je nastupilo grozničavo traženje sličica igrača. Bekenbauer, Miler, Marić, Džajić, Šurjak, Macola, Faketi, Lato i Krojf su prezimena koja ćeš stalno ponavljati. Ionako premali džeparac tog ljeta si usmjeravao isključivo na sličice. Kako bi umnožio broj sličica igrao si pole – cijelo, slika – bijelo i tapke. Odlazeći na maturalnu ekskurziju već u Metkoviću si potrošio džeparac. Nadao si se boljem izboru sličica na njihovom kiosku. Nažalost sličice su i prestale dolaziti na kioske a album nije bio popunjen. Kasnije je i album izgubljen. Tako je prvo sjećanje na kiosk ostalo traumatično.

U našem gradu (?) su se u nekoliko godina prećutno zatvorila sva četiri kioska. Niko nije reagovao, a nije ni mogao. Zakoni tržišta su neumoljivi. Kiosci su njihovim vlasnicima počeli donositi gubitke i oni su ih zatvorili. Je li do nas? Djelimično jeste, ali trend se nije mogao preokrenuti. Eventualno samo usporiti. Način prodaje robe preko kioska je definitivno prošlo doba. Ako ćemo nekoga kriviti onda su to okolnosti. A žrtve smo svi. Prvenstveno zbog iskustva čitanja novina, časopisa i knjiga. Internet je prepun raznih članaka o svemu. Rijetko ćemo dva puta pročitati isti članak. Čak i ako nam fb-ov nasumični algoritam ponudi neki članak ponovo, sigurno ćemo ga preskočiti. Časopis ili knjigu u kući ćemo sigurno nekad opet otvoriti i pročitati nešto.

Već godinama nekoliko snažnih faktora razarajuće djeluje na poslovanje kioska. Svi skupa smo promijenili kupovne navike. Ono što smo prije kupovali na kioscima, sad kupujemo na drugim mjestima.

Čak i akcizne robe poput cigareta i duhana danas možemo kupiti na pijacama. Neko drugi će reći da je internet glavni krivac. Čitamo vijesti online i više ne kupujemo novine. I to je tačno. Učešće prodaje novina u pazarima kioska nije bilo dominantno. Ali su novine bile mamac da se kupuju skuplje stvari, poput cigareta.

Zlatno doba štampe i kioska su bile 1980-te godine. Socijalističke vlasti su napustile politiku ‘tvrde ruke’ i potpune kontrole medija. Izdavači i novinari su se konačno dograbili ‘slobode’ u izboru tema i izražavanju mišljenja.

Ta atmosfera se prenijela i na čitaoce. Zavladala je prava pomama za čitanjem. Svi su htjeli svoju dnevnu porciju svježih informacija. Obavezni jutarnji ritual je bio kupiti novine, cigarete i uz kafu započeti novi dan. To je važilo za sve, studente, zaposlene, nezaposlene, penzionere i domaćice. Novine su se u toj novoosvojenoj slobodi doslovce ‘gutale’. Smatrao se privilegiranim ko je mogao pročitati više od jednih novina dnevno, pa nešto komentirati na osnovu više izvora. Novinari su u velikoj većini bili objektivni pa je vladalo uvjerenje da je istina sve što se pročita. Neki ugostiteljski i uslužni objekti su u cilju privlačenja mušterija kupovali novine i nudili ih gostima na čitanje. Tu je znala nastati i gužva. Pa su jedni čitali rtv program, drugi sportski prilog a treći ostatak novina.

Tiraži novina su bili ogromni. Zbog tržišne utakmice povećavao se i broj stranica u novinama. Uvođeni su i sedmični dodaci novinama. Rtv program, prilozi o zdravlju, ljepoti, vrtu, kulturi ili sportu. Štampani mediji su doživljavali svoj vrhunac. Broj novinskih izdanja na kioscima se iz mjeseca u mjesec povećavao. Dnevne novine, sedmične novine, periodična izdanja, enigmatska izdanja, zdravstveni, sportski, poslovni i erotski magazini, crtani i pisani stripovi, časopisi za žene, muškarce, lovce i krojačice. Ali i knjige brojnih izdavača.

Kiosci su po pravilu mali, i na njima fizički nije bilo mjesta za silne buntove i gomile štampanih stvari koje su dolazile. Prodavači su se snalazili. Najtraženija izdanja su redali po vanjskom pultu, a manje formate i knjige su stavljali preko njih. Sa strane izloga su dodavane vješalice, gdje su se takođe kačili primjerci novina i knjiga. I sa unutrašnje strane kioska su takođe izlagani brojni magazini i knjige. Neki magazini i knjige su bili umotani u prozirnu vakuum foliju kako bi čitaocu garantovali da ih niko nije dirao. Toliko je raznih roba na kioscima bilo da se ponegdje kroz četvrtasti okvir prozora mogla samo naslutiti glava prodavača. Tu se samo glasom i rukama komuniciralo, razmjenjujući artikle i novac.

Nestanak kioska se dodatno negativno odrazio na već prije toga nokautiranu prodaju knjiga. Knjižare, osim onih sa školskim priborom, su već odavno nestale. Njihova kakva takva zamjena su bili kiosci. Zavisno o ukusu vlasnika kioska, u izlozima su se mogle vidjeti mnogobrojne knjige. Dakako najviše ljubavne, ali i krimići i poneko aktuelno izdanje. Sada su knjige preostale još u tržnim centrima. Odmah do rekvizita za ljetovanje. Znači u korpu ubacujete suncobran, dušek, masku, dihalicu i pustolovine Harija Potera.

Obavezan inventar svih kioska su bili i čitaoci – grebatori. Po cijeli dan su se smjenjivali stojeći pored pulta. Ponekad i više njih u isto vrijeme. Među njima su bili studenti, kulturni i prosvjetni radnici (po pravilu kokuzi), činovnici na pauzi, nezaposleni i drugi dokoni tipovi. Obavezno su se, kao da tu pripadaju, pozdravljali sa mušterijama koje su dolazile i odlazile. Stajali su pored pulta čitajući novine i samo povremeno dižući glavu. Usput su vodili i laganu konverzaciju sa prodavačem. Cilj im je bio da prikriju utisak da su oni tu zbog novina. Nego da su samo u prolazu. U stvari su nastojali na brzinu pročitati što više izdanja do kojih im je bilo stalo.

Nakon sat ili dva provedena na kiosku ogladnili bi od silnih informacija i odlazili na obrok. Prodavači na kiosku su ih uvijek ‘kiselo’ posmatrali, znajući da oni ionako ne bi kupili novine. Neki od tih ‘čitalaca’ su nakon izvjesnog vremena tobože postajali i ‘raja’ sa prodavačem. Pa su još slobodnije uzimali i sedmične magazine na pregled. Poneki od tih čitalaca – grebatora su, koristeći zauzetost prodavača, čak na brzinu otvarali i magazine upakovane u foliju. Oni najbezobrazniji su novine uzimali i nosili kući ili na radno mjesto, pa ih nekad u toku dana vraćali.

U glavne uzroke nestanka kioska spada i višestruko smanjena prodaja cigareta. U cijelom svijetu a posebno u EU, pušenje je proglašeno zdravstveno lošom navikom. Cigarete su takođe u samo par godina skokovito poskupile. Što je višestruko smanjilo vrbovanje novih mladih pušača i prorijedilo nove mušterije na kioscima.

Zabranjeno je i oglašavanje pušenja u medijima. Ta zabrana je automatski smanjila glavne prihode novina. Nakon cigareta i ostali oglašivači su se nezaustavljivo povlačili iz novina i prelazili na internet. Zbog tog velikog pada reklama izdavači novina su postali više ovisni o broju prodanih novinskih primjeraka. Pa su potpuno nelogično povećavali cijene novina. Tako su i cijenom novina dodatno tjerali kupce. Remitenda (povrat) neprodatih primjeraka novina bila je sve veća. Što je sve skupa dodatno povećavalo pritisak na kioske.

Danas u gradovima sve manje ljudi šeta ulicama. Većina stanovništva je motorizovana i svoju kupovinu obavlja u tržnim centrima, gdje imaju obezbijeđen parking.

Treba se prisjetiti nervoze kada auto u čaršiji stane pored kioska da vozač nešto kupi. Odmah trubljenje i zastoj u saobraćaju. Pominjanje uže i šire familije. Prvo ispotiha, a ponekad i kroz otvoren prozor. Povremeno je i policija intervenisala, ako se slučajno nađe u koloni.

Vlasnici kioska su zbilja bili inventivni. Pokušavali su opstati na razne načine. Točeni parfemi su se, kao na pumpama, razlijevali na decilitre i litre. Prodavali su čak i lijekove. Dok se farmaceuti nisu organizovali pa to zabranili. Prodaja sudske takse je takođe oduzeta kioscima i vraćena u okrilje sudova i zemljišnih ureda. Nudili su usluge kopiranja i uvezivanja. Uveli su frižidere sa ledenim napicima, mala pakovanja alkoholnih pića i grickalice. Čak i svježe sendviče u prozirnoj foliji!

Glumili su i sahadžije (urare). Vršili su manje popravke, čišćenje i podmazivanje satova. Mijenjali su baterije na satovima i prodavali satove i narukvice za satove.

Primali su i uplate za loto.

Čini se da je zadnji krik kioska prije propasti bio vezan upravo za igre na sreću. Naime, Lutrija BiH je učinila posljednji očajnički pokušaj vraćanja pažnje. Krenula je proglašavati kioske za sretna uplatna mjesta. Nije to bila loša ideja. Ali vremenom je svaki kiosk proglašen sretnim mjestom, pa se krug sreće opet vratio na početak. Uzalud, sve se urotilo protiv kioska.

U gradu Tešnju se prvo zatvorio kiosk kod zgrade MUP-a.

Zatim kiosci preko puta zgrade općine, a kao posljednji je zatvoren kiosk na gornjoj čaršiji.

Prvi zaposleni u kioscima kod zgrade općine su bili Obrad i Jelena Kuburić (veći kiosk). U manjem kiosku do njih prvi trgovac je bio Tumin Agić. Anegdota kaže da je neko poslao dijete da vidi je li otvoren kiosk i da vidi radi li Jelena. Mali se vratio kući i rekao nema Jelene, samo jelen.

Na gornjoj čaršiji je dugo radio Hamdo Galijašević sa kćerkama Amrom i Amilom. Dok je kod zgrade MUP-a radio Almin Bedak. Treba pomenuti da je u čaršiji postojao i kiosk u kojem je radio Ivo Šumić. Taj kiosk je početkom 1970-tih godina imao najeftinije klikere u gradu. Nalazio se u Titovoj ulici odmah do slastičarne Haustor.

U bosanski jezik riječ kiosk je došla iz turskog jezika, od riječi ‘kosk’. Kao i iz njemačkog jezika (Kiosk) i francuskog jezika (kiosque). Na turskom jeziku ta riječ znači kula, vila, ljetnikovac. Zanimljivo je da naša riječ ćošak takođe vuče korijen od iste turske riječi ‘kosk’. Vjerovatno jer su prvi kiosci (kosk) građeni na ćoškovima objekata, pa se njihov naziv vremenom stopio sa tim mjestom (ćoškom).

Nestanak kioska ne treba nikoga radovati. Ipak je to bio jedan od posljednjih bastiona pisane riječi.