Sretno dijete

To je bilo doba kada niko nije razmišljao kako će ili čime će u školu. Neke stvari su se podrazumijevale. Pješačiti do škole i nazad bilo je uobičajeno. U novinama su stalno izlazili tekstovi kako neka učenica ili učenik iz nekog udaljenog sela pješače dvocifren broj kilometara do škole i nazad. Te uprkos tome pomažu roditeljima u kući i u polju. U školi imaju sve same petice i omiljeni su u razredu. A u kući nemaju čak ni stola, nego zadaću rade na prevrnutom drvenom sanduku. I još sve to uz titravu svjetlost svijeće. Pa kako onda da ne učiš kad ta djeca pod takvim uslovima sve stižu? A tebi je samo sto koraka do škole.
Zato si zadaću sam radio, ne tražeći i ne očekujući ničiju pomoć. I to odmah po dolasku kući. Čim je uradiš, na brzinu jedeš i trči napolje. Nisi se skrivao ni od kiše, kao što danas djeca čine. Kišobran je djeci bio apsolutno nepoznat pojam. Kada je bio baš jak pljusak sklanjao si se pod najbližu strehu. Ili čak nisi ni prekidao igru?

Možda je i do kiše? Prije su ljetne kiše bile tople. Svojom toplinom su te hrabrile da ostaneš vani. Uživao si u tom neočekivanom poklonu s neba. Lokve od ljetne kiše su bile tople. Nisi se bojao ukvasiti svoje jedine patike šangajke. Kad je padala kiša nisu odmah padale temperature, kao danas. Čim kiša stane i sunce grane, za deset minuta sve je bilo isto.
Najljepša je bila ona kiša koju su iz nekog razloga u narodu prozvali ‘tlja’. Nju nisi ni brojao u kišu. To je ono kada sunce sija a kiša pada. Tek tada se ama baš niko nije obazirao i htio sklanjati sa igrališta.

Bio si puno više vezan sa prirodom i prirodnim pojavama nego današnje dijete. Penjao si se do vrha griča iznad Studenca kao od šale. Ni u primisli nisi imao eventualni susret sa zmijom. Ili da ćeš možda pasti. Ujesen su kiše padale i po nekoliko dana. Čim kiša stane, odmah si kretao od Studenca niz obalu prema čaršiji. Zaobilazio si potopljene vrbake. Divio se strašnoj sili nadošle rijeke. Kulminacija je bila u Limanu, iza Šarenog mekteba. Tu je rijeka najuža. Teče kroz usko kameno korito između dva griča. Najdublje mjesto ste zvali Kazanac. Tek tu, tvojoj mašti nije bilo kraja.

Ljeti si hvatao ribu. Tražio si je rukama ispod riječnog kamenja. Veći momci su ruke zavlačili duboko u korijen riječnih vrbi. Ti to nisi smio. Kada bi danas dijete u rječici Tešanjci i pomislilo zavući ruke pod riječni kamen u potrazi za ribom bio bi to šok neviđenih razmjera. Nema te bolešćuge ili zaraze koja roditelju ne bi pala na pamet. Tebi je ispod kamena pored ruku često znala i zmija bjelouška kliznuti. Nisi je se bojao. Kroz rijeku si najčešće išao u japankama a ponekad i bos.

Neposredno nakon kiše veliki užitak je bio praviti vodene brane na strmim padinama oko osnovne škole. Brane ste pravili od priručnog blata i kamenja. Redali ste brane po brijegu jedni iznad drugih. Kad završiš branu skupljenu vodu si naglo puštao, u namjeri da razvališ branu ispod sebe. Uspjeh je bio da tvoja brana izdrži udarni vodeni val od brane iznad, a razvali onu ispod sebe. Branu si morao brzo graditi. Jer uzalud ti dobra brana, ako se voda prestane cijediti niz padinu.

Cjelokupno slobodno vrijeme si provodio vani sa drugovima. Preko raspusta kuća ti je bukvalno bila samo prenoćište. Pravili smo ‘topove’ od blata, šuplje iznutra, i bacali ih na kamen da vidimo čiji će top jače puknuti. Često si znao propasti kroz tanak led u rijeci. Rasjeći petu na razbijenu flašu. Voziti komšijino Poni biciklo bez kočnica. Razbiti koljeno ili lakat pri padu. Ali kući se nije išlo. Jer znaš da ćeš morati ostati unutra. A rane će ionako zarasti.

Jednog proljetnog dana naš drug S.O. je našao veliki komad stiropora od veš mašine. Voda u rijeci je bila nadošla. Došao je na neobičnu ideju. Sjeo je na taj komad stiropora i spuštao se niz rijeku od Šarenog mekteba prema parku kod općine. Naišao je milicioner. Naredio mu da izađe kod mosta u parku i prilijepio mu šamarčinu. Plovidba rijekom na komadu stiropora se nije uklapala u milicionerovo viđenje primjernog omladinca.

U kuću smo tokom ljetnih dana navraćali samo da u trku uzmemo krišku. Sa receljom ili sa kajmakom. Slijedeći dolazak je bilo oko 22 sata. Taman za kupanje i spavanje. Kad nas otjeraju na spavanje, smijali smo se pod pokrivačima, da roditelji ne znaju da smo još budni. Znali smo biti i naporni. Pred kraj raspusta naša dobra mati je jedva čekala da počne škola.

Uveče, ili kad je kišilo, u kućama smo igrali zvrka. Zvrkove smo sami ručno djeljali iz komada drveta. Činili smo to kuhinjskim noževima, što majkama nije bilo pravo. Ako nas vide naravno. Svojim rukama smo pravili papirne brodove. Takmičili se čiji brod će prije doći do neke tačke na rijeci. Bacali smo kamenje iza svoga broda da ga malo ubrzamo, ali da ga ne potopimo. Listovi papira za brodove su bili problem. Nije bilo viška svesaka i papira kao danas. Najbolji brodovi su bili od stranica bloka za crtanje. Ali ih nije bilo puno.

Naši roditelji, a posebno majke, su uvijek bili uz nas i sa nama. Generacija smo koja je prošla i nažalost nikad se neće vratiti. Ma koliko mi to htjeli. Zašto ne bih volio svoje djetinjstvo? Bilo je najbolje moguće.

O Midhat Brkic Ciko