Nastavnik

Tvoji nastavnici su pošteno predavali i zarađivali prosvjetni kruh. Bili su savjesni. Svi odreda. Nisu kasnili na časove. Niti izostajali. Samo ponekad neko ne bi došao. Tad bi sastavljali razrede. Vas sedamdeset u jednoj učionici. Čas se potpuno normalno odvijao. Ruke iza leđa na stolici. Pogled u nastavnika. Govoreno ti je da pažljivo slušaš lekciju, pa ćeš pola upamtiti. Tako je i bilo. Mladi mozgovi su pamtili. Kasnije uradiš zadaću. Pročitaš lekciju. I to je to. Sveske su se uvijek ispisivale od početka do kraja. Ako ti usfali stranica, a nemaš novu svesku, i po koricama si pisao.

Puno si čitao, pa si nešto zapazio. Školski časovi liče na pozorišnu dramu. Uvod, zaplet, kulminacija i rasplet. Ponekad se dešavala i peripetija, nešto neočekivano.
Poput dolaska nadzornika (savjetnika) na čas. To je obično bila veoma ozbiljna i tebi nepoznata osoba. Nikad nije imala gdje sjesti. Morali ste obići nekoliko učionica da joj nađete stolicu ili sto. Nastavnik se tada ponašao snishodljivo i neobično ljubazno. I prema toj osobi i prema vama. Nisi znao zašto. Kasnije si shvatio.

Nijedna planirana lekcija se nije smjela preskočiti. Nastavnici nisu fušerili svoj posao. Ocjene su bivale već zaključene, ali su lekcije i dalje predavane. I ti si i dalje pažljivo slušao i pisao. Ko zna? Možda obriše zaključnu ocjenu, pa opet pita?

Vladao je veliki strah od nastavnika. Neki to zovu poštovanje. Ali to je bio strah! Učio si iz straha. Straha od strogih nastavnika. Straha od kritike kod kuće. Sa svih strana ti je ponavljana ista stvar. Bez škole i učenja nema napretka u životu! Učio si i zbog stida. Drugovi su se smijali kad dobiješ slabu ocjenu. Neki su učili po inerciji. Kad vide druge da uče. Ni razredni mangupi nisu mogli odglumiti ravnodušnost kad dobiju slabu ocjenu.

Nastavnici su vas znali hrabriti. Navodili su primjere djece u prijateljskom i nesvrstanom Vijetnamu. Kako bi i mali Vijetnamci rado učili. Ali im američki imperijalizam i okupacija zemlje to ne dopuštaju. Zato si u školi godinama redovno kupovao crvene markice. Na markici je bio vijetnamski vojnik koji drži podignutu pušku – simbol otpora. Tvoj prilog je omogućavao malenim drugovima u Vijetnamu da i oni uče. Kao i da se njihovi roditelji lakše bore protiv američkog okupatora.

Tokom 1970-tih u osnovnoj školi padalo se i na popravni ispit. I to često. Gubile su se i školske godine. Stalno su vas plašili istom mantrom. Ko padne dvije godine gubi pravo na redovno školovanje. A bilo je i takvih. Socijalistička država Jugoslavija se gradila na znanju. Škola i znanje su bili imperativ! Poslati dijete na fakultet bila je ondašnja ultimativna želja i vrhunac napora porodice. Nije se žalilo za školovanje djeteta i njivu prodati ako je trebalo. Odricanje roditelja od potrošnje se podrazumijevalo. Samo da diploma dođe u kuću.

Država je obezbjeđivala stipendije za djecu iz finansijski slabijih porodica. To se zvalo Titov fond. Ta stipendija je bila obilna, skoro u rangu prosječne plate. Mogla je studentu finansirati stan i solidne životne troškove. Preduzeća u Tešnju su takođe uveliko stipendirala djecu svojih radnika. Tu su prednjačili Pobjeda, Mann Hummel i Enker. Davali su stotine stipendija. Njihov iznos je bio dva do tri puta manji od iznosa stipendije Titov fond. Ali si zato po završetku fakulteta odmah dobivao posao. I počinjao raditi u fabrici koja te stipendirala. I općina je davala kredite za studiranje. Nevelike doduše, ali su ipak pomagali i podržavali težnje društva za što više studenata.

Nedostatak života pored škole je što si nastavnike viđao više nego što želiš. Kada bi tokom igre vidio nastavnika, sklanjao si se da te ne vidi. Ako te vidi, a sutra u školi nešto ne znaš, uvijek je slijedila primjedba kako se igraš a ne učiš.
Ni roditeljima se nisi smio žaliti. Kada dođu u školu roditelji su nastavnicima govorili ‘udari ga slobodno, kao da ga mojom rukom udaraš’. Ili tvoju majku posramiti pred drugim roditeljima. Izdvojiti je na roditeljskom sastanku. Zatim tebe opisivati kao zaseban slučaj.

Jedno popodne ste lunjali po suhom koritu rijeke kod mosta u parku. Neočekivano je iz starog hotela izašao nastavnik. Nisi imao kud nego si se sakrio pod drveni most koji vodi u park. Drugovi su ti se smijali. Još u glavi čuješ njegove tupe korake po mostu i vidiš prašinu koja pada kroz osunčane daske. Dilema je li te vidio ili nije, razriješila se odmah sutradan. Slijedilo je vanredno ispitivanje. Kao i kritika zašto se igraš pored kafane. Ubuduće si izbjegavao to mjesto za igru. Nastavnici su često gledali kroz prozor učionice. Ni pored škole nisi smio normalno prolaziti. Najmirniji si bio ujesen. Magla i kiša su smanjivali vidljivost.

Tokom 1975. godine ljudi su se po navici još čvrsto držali poljoprivrede. Tešanjska metalna industrija je bila u strelovitom usponu i vapila je za radnicima. Plate i uslovi rada su bili odlični. Polovina učenika iz tvog osmog ,C’ razreda nije mogla odoljeti. Čim su završili osnovnu školu, odmah su se zaposlili u novim fabrikama. Ti nisi.

– Fotografija u prilogu je sačuvana originalna markica koju smo 1971. godine kupovali u školi kao znak podrške narodu Vijetnama.