TESANJ.NET stranica grada
Izlaganje akademika Husnije Kamberovića na promociji
knjige Muhidina Džanke »Gradu Tešnju u književne pohode«,
Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 20.12.2024. godine
____________________________________________________________________________
Muhidin Džanko je puno više od književnog historičara. Njegova knjiga o Safvet-begu Bašagiću, sa podnaslovom Intelektualna povijest i ideologijska upotreba djela, ne analizira samo Bašagićev književni opus, njegovu poeziju, dramsko stvaralaštvo i umjetničku prozu, nego govori i o recepciji Bašagićevog djela, njegovim interpretacijama i instrumentalizacijama. Tu se Džanko uhvatio u koštac sa tim instrumentalizacijama Bašagićevog književnog i naučnog djela i pri tome cijelom rukopisu dao jednu izuzetno vrijednu polemičku dimenziju koja, čini mi se, nije prepoznata kada se knjiga pojavila.
Knjiga je i objavljena u izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje
Slično je i sa knjigom Sarajevo bez Vratnika šta je?, koja je nešto između povijesti i pripovijesti o sarajevskom grad Vratniku. To nije samo ozbiljna historijska rasprava, koja sadrži vrijedne historijske činjenice o nastanku Vratnika, njegovim porodicama i zanatlijama, topografiji, administrativnom i demografskom statusu, izgradnji kasarne Eugen Savojski, raslojavanjima vratničke inteligencije od osmanskoga do komunističkog doba, nego je i knjiga o vratničkim legendama i mitovima, o vratničkim džamijama, mektebima, grobljima, vratničkim ulicama…
U uvodu samo skrećem pažnju na ove dvije knjige Muhidina Džanka kako bih pokazao širinu koju je u svom intelektualnom razvoju prošao Muhidin Džanko. Riječ je o čovjeku izuzetnoga znanja, spremnom da se uključi u diskusije iz raznih naučnih i kulturnih oblasti. U ovoj knjizi Džanko kaže kako je na njegovo dozrijevanje Tešanj ostavio velikoga traga. Iako nije rođen u tom gradu, on mu se kroz svoje eseje i oglede stalno vraćao – bilo da je dolazio i sudjelovao u raznim naučnim i kulturnim manifestacijama, bilo da je pisao eseje o knjigama ili događajima u vezi s ovim gradom. Na početku knjige on ‘priznaje’ da je prijateljstvo sa Amirom Brkom, koje datira još iz studentskih dana, bilo presudno za njegovu čvrstu vezu sa Tešnjem, gradom kojem je često dolazio u književne pohode. A rezultat tih pohoda je i ova knjiga.
Sa promocije: prof. dr. Nehrudin Rebihić, prof. dr. Husnija Kamberović,
prof. dr. Muhidin Džanko i Amir Brka
Nije čudno što knjigu koja sadrži, između ostalog i nekoliko ogleda i osvrta na književnohistorijski i pjesnički opus Amire Brke, počinje osvrtom na Brkinu knjigu Teatar u tešanjskom teatru, koju povezuje sa knjigom Svjetlosti kasabe gdje Brka piše o ljudima koji su obilježili kulturnu povijest Tešnja. (Tako, dok Brka piše o ovim ljudima koji unose svjelost na kulturnu scenu Tešnja, Džanko je pisao o ljudima sa Vratnika, u knjizi koju sam na početku spomenuo.)
Kao što Džanko u ovom eseju Amira Brku naziva “vrsnim literatom”, isto bismo mi mogli reći za Džanka: kao vrsni literata, on precizno uočava sve Brkine ideje i na jednom mjestu Brkin obračun sa palanačkom sviješću poredi čak sa Krležinim Dijalektičkim antibarbarusom. Rekao bih da doista postoji sličnost u pristupu Amira Brke i Muhidina Džanka: obojica imaju izoštren kritički i polemički smisao. Možda je Brka samo malo vatreniji, a Džanko smireniji, ali obojica su kritički i polemički nastrojeni u svojim knjigama i esejima, a to je Džanko pokazao i u ovoj knjizi ogleda i eseja.
Ali, Džanko ne piše samo književne eseje. Negov tekst o historiografskom diskursu Alije Galijaševića briljatna je analiza Galijaševićeve knjige Na tragovima tešanjske prošlosti. Kako to Džanko čini? On Galijaševićevo djelo promatra u širem kontekstu, ukazuje na jedan pristup (naziva ga kreševljakovićevskim) koji podrazumijeva afirmaciju lokalnog naučnog kadra, ali koji, zbog svoje ozbiljnosti, nikako nije ameterski pristup: ono što su ranije radili Kreševljaković, Vejsil Ćurčić, Osman Asaf Sokolović i drugi, za Tešanj i njegovu povijest radio je Alija Galijašević. U njegovom opusu Tešanj je predstavljen kao “grad bogate kulturne povijesti, na simboličkome planu reperezentira i cijelu povijest Bosne i Hercegovine, koja je zbroj malih povijesti. Zato se pitanje kako čitati Grad (Tešanj) nužno mora preoblikovati u šire pitanje: kako čitati zemlju Bosnu? Upravo na ta pitanja odgovaraju nam knjige Alije Galijaševića, čovjeka koji je svojim djelom ostavio neizbrisiv pečat u povijesti Tešnja i Bosne i Hercegovine.”
Promocija je održana u programu manifestacije Dani grada Tešnja
Ova Džankina knjiga sadrži i niz eseja i ogleda o pojedinim književnim djelima, ali ja bih ovdje istakao još i tekst o Mustafi Ćemanu. Tu Džanko daje jedan širi uvid u razvoj Bosniace (bosnističke bibliografije), koja se ozbiljnije počinje razvijati u austrougarsko doba. U taj niz Džanko smješta bibliografski opus Mustafe Ćemana, čovjeka ogromne energije koji je čitav svoj bibliografski opus napravio izvan oficijelnih institucija, sam. Zbog toga je nailazio i na brojna nerazumijevanja u svom radu. Džanko objašnjava njegovu poziciju u društvu, ali se ne libi ni kritizirati pojedine Ćemanova nedostatke, neka nepotrebna dociranja i slično. Opet, rekao bih, Džanko zadržava svoj kritički odnos prema djelu o kojem piše. Džanko, dakle, naučnički posve odgovorno, kritički ukazuje na nedostatke u Ćemanovim bibliografskom radu, ali istodobno i objašnjava zbog čega je Ćeman pravio te greške: “veliki broj pogrešaka u bibliografijama Mustafe Ćemana treba shvatiti krajnje benevolentno, uz punu svijest o pionirskom poslu koji je obavljao ovaj vrijedni i samozatajni bibliografski autodidakt i volonter”. Kritika, dakle, nimalo nije ad hominem.
Ovdje bih još ukazao i na Džankin tekst u kojem se bavi radovima Amira Brke, a ja samo skrećam pažnju na Džankin osvrt na Brkine kulturnohistorijske i publicističke radove. Ocjenjujući Brkinu “djelatnost” (kako to Džanko na jednom mjestu čini), on ukazuje na Brkine ključne radove o kulturnoj povijesti Tešnja (od već ranije spomenutog razračunavanja sa teatrom u tešanjskom teatru, do knjige Jerej ili Pseudosakralni pledoaje za genocid u Tešnju (2016.) koju predi sa knjigama Parergon Derviša Sušića i Smrt je majstor iz Srbije Marka Vešovića te je smješta u krležijanski diskurs iskazan u Krležinim polemikama Moj obračun s njima i Dijalektički antibarabarus.
U ovoj Džankinoj knjizi najviše je, naravno, književnohistorijskih eseja (o Hamidu Dizdaru, Vojislavu Vujanoviću…). Ja bih na kraju ukazao i na Džankin rad koji povezuje ovu knjigu i njegovu knjigu o Vratniku, koju sam spomenuo na početku. Riječ je o radu Hamid Dizdar i sarajevski grad Vratnik, u kojem Džanko daje širi pregled literature o Vratniku, a potom se fokusira na radove Hamida Dizdara, za koje se nagađalo da će biti objedinjeni u posebnu knjigu Staro Sarajevo (ali ta se knjiga pod tim naslovom nije pojavila, nego su Dizdarovi radovi ostali rasuti po novinama).
Ovo je, čini mi se, najopširniji rad u ovoj knjizi, a saopćen je na skupu o Hamidu Dizdaru (2017.) i objavljen u zborniku (Tešanj: CKO, 2018). Tu se Džanko opet pokazao kao marljiv i odgovoran naučnik. On daje jednu široku lepezu literature o Vratniku (od Essada Uzunića, Seida Traljića, Mahmuda Traljića) te pokazuje šta je o tome pisao Hamid Dizdar. Sve ovo će biti neka priprema za Džankinu knjigu Sarajevo bez Vratnika šta je?, koja nije doživjela percepciju koju je zaslužila niti je naišla na odjek koji zavređuje. Zato ova Džankina knjiga, zahvaljujući tešanjskom Centru za kulturu i obrazovanje, i ovom promocijom započinje svoj život koji će, nadam se, biti prepoznatljiv.
