Nova godina

Dolazi nam Nova godina. Tešanj je bogato ukrašen još od kraja novembra. Početkom 1980-ih nije bilo ovoliko svjetla noću, ali je bilo mnogo više ljudi. Atmosfera u gradu je bila neuporedivo više praznična. Druga polovina decembra je u zraku nosila blagu euforiju. Na sve strane su bila razdragana i nasmiješena lica. Glavna tema je bila ko će gdje, i s kim, slaviti Novu godinu. Brojne gradske kafane i kafići su bili uočljivo prometniji, i danju i noću. Društva su kružila iz objekta u objekt. Ovdje kafa, tamo pivo, a negdje samo mahneš rukom sa vrata. I mladi bračni parovi su se “izvodili”. Krediti na stranu, štednja na stranu, mora se i izaći. I stariji su išli vani. Šetali su, radosno odgovarajući na pozdrave dobro vaspitane komšijske djece. Trgovine su oglašavale sniženja, da se riješe starih zaliha. Kupovala se odjeća, obuća i šminka za novogodišnju proslavu. Haube kod frizerki su izgarale od stalnog “udaranja trajnih”, odnosno onduliranja kose.

Fabrike su organizovano obilježavale kraj poslovne godine. Unico filter (Mann Hummel) je to obavezno činio u gradskom hotelu u Tešnju. U hotelu su se tome iznimno radovali. Danima su navlačili zalihe. Pet stotina mladih gostiju, iz super jake firme, su gosti za poželjeti. Za tešanjski hotel je to bilo jednako novogodišnjoj noći. Po pazaru, potrošnji hrane i pića, kao i bakšišu konobarima. Radnici Unico filtera su to veče, svojim širokim gestama, hotelskim konobarima dokazivali da bakšiš nije grad u Turskoj. Nekoliko godina zaredom, na tim proslavama je pjevala i Hanka Paldum.

Najveći broj preduzeća je ipak kraj poslovne godine obilježavao u vlastitim prostorima. U te svrhe obično je skromno dekorisana sala radničkog savjeta. Priređivan je bogat svečani ručak, uz obilje pića na stolovima. Jedne prilike je u “Pobjedi” takvo sijelo upravo bilo gotovo. Na stolovima je ostalo dosta načetih, a neispijenih boca raznih pića. Radnik A.E. je upitao šefa sindikata S.B, “Šefe, mogu li ja ovo dovršiti”. I zbilja, krenuo je od flaše do flaše, ispivši sve što je ostalo na stolovima.

Na kraju fabričkih proslava, ponegdje je bio popularan i jugoslavenski šampanjac, pod nazivom “Fruškogorski biser”. Ugledajući se na strane filmove, poneki direktor je poslovne uspjehe obilježavao pucanjem čepa, i dizanjem čaše šampanjca u zrak.

Učitelji, nastavnici i profesori, zbog čuvanja ugleda profesije, nisu smjeli javno dernečiti u kafanama, poput industrijskih radnika. Zato su se okupljali u školskim kuhinjama ili holovima, i družili se uz dobru večeru i raznovrsno piće. To se kolokvijalno zvalo “učiteljska nova godina”.

Čak su i sitna djeca doprinosila prazničnoj atmosferi. Danima su u grupicama kružili gradom. Kupovali su stvari za razredne proslave u učionicama. Na klupama su redali flašice sokova Bosanka Doboj, grisini štapiće, slane ribice, poneki balon i obavezne prskalice. Kupovao se i krep papir, od kojeg su pravili ukrase za učionicu, i vješali ih u lancima, na tablu i prozore. Na časovima likovnog su se obavezno crtali borovi, kuće sa dimnjacima i snješko bijelić. Bilo je bitno biti dio novogodišnje atmosfere.

Velika tešanjska preduzeća su usporavala ritam isporuka proizvoda. Godišnji planovi proizvodnje su ispunjavani već početkom decembra. Sa posla su išle grupice raspoloženih radnika. Pričali su o trinaestoj plati “viška”, koja bi se mogla dobiti u januaru. Dvije plate u jednom mjesecu. Kakvo osvježenje za kućni budžet. Još jedna godina je iza leđa. Fabrike su rasle, plate su rasle. I djeca su odrastala. Fabrike su davale i fakultetske stipendije djeci svojih radnika. Uči, radi, studiraj, vrati se kući na posao. U takvom sistemu, ljudi su se imali čemu nadati.

Pred kraj godine, fokus u preduzećima je bio na inventurama. Biti u inventurnoj komisiji je bila slatka obaveza. Atmosfera je bila opuštena. Popisivali su se proizvodi, materijali, stalna i obrtna sredstva. U pauzama popisa se suho meso nakoso rezalo i zalijevalo pićem. Jedino što se zbog štednje isključivalo grijanje, pa se danima radilo u jaknama i kaputima. Ali je sve dodatno grijala pomisao na odličnu naknadu za takav lagodan rad.

Snijeg je redovno padao i smrznuta bijela podloga je ukrašavala čaršiju. Ukrašavao se i gradski hotel. Išarani i okićeni, veliki hotelski prozori su naveče djelovali dopadljivo. Pred mrak je hotelski parking bio prepun fići, juga, stojadina i škoda. Sve od auta, pa do ulaza u hotel, čule su se šale i zvonki smijeh. Izlazi se u gradski hotel. Sama ta činjenica je društvo činila raspoloženim.

U 18 sati je počinjao svirati hotelski orkestar. Uz ukrase i muziku, malo je falilo za dobro raspoloženje. Nezaboravna lagana uvodna pjesma svako veče je bila “Europa” od Santane. Hotelski sastavi kao da su se ugovorom obavezivali, da će tom pjesmom otvarati večernje svirke. I Manis, i sastav Kenana Tarabara i sastavi iz Poljske. Poput obaveznih elemenata u klizanju na ledu. Nakon “Europe” išla je brza pjesma “Words” od F. R. Davida. Zatim “Čudna šuma” od Yu grupe i “Srce na cesti” od grupe Film.

I to je bilo to. Atmosfera je bila postignuta. Ponovo su se zvali Čanta, Juka, Mirso Đovani ili Adem Malić, da se naruči druga tura pića. Da društvo zaboravi na vanjsku studen. Pored ulaza u ofis, u crnom odijelu je stajao Novo, sa obaveznom salvetom preko ruke. Kao šef sale sve je nadzirao, i uskakao gdje treba. Društva za stolovima već su razbila početnu tremu. Orkestar je sad mogao svirati šta želi, priča je išla neovisno od njih.

Ukrašavale su se i ostale brojne gradske kafane. Skromno, ali se vidjelo da su praznici na pragu. Od kafane “Kicoš”, pored zgrade milicije, sve do tzv. “Posljednje šanse”, kafane na autobuskoj stanici. Ugostiteljsko preduzeće Zvečaj je znalo šta je red. U decembru su najviše zarađivali. Red je bio nešto potrošiti i na ukrase.

Ukrašavane su i gradske trgovine. Bijelim sprejem za staklo, na izlozima su velikim slovima ispisivane praznične želje. Na staru godinu su sve trgovine bile u opsadnom stanju. Kupovalo se za novogodišnju noć, i za tri dana unaprijed. I trgovci i pekari su tada smatrani normalnim radnim ljudima, sa zasluženim pravom na odmor. Ko je šta kupio 31.12., to mu je moralo biti do 3. januara. Jer prvog i drugog januara ništa nije radilo.

Pojedinci su donosili i “čvrste” novogodišnje odluke. O prestanku pušenja, smanjenju pijenja, više učenja. Nadali su se da će im promjena datuma na kalendaru, promijeniti i stanje svijesti u glavi. Očekivali su da će im Nova godina automatizmom omogućiti željene promjene. Iluzije, koje su se raspršavale već prvih dana januara. Ali su te iluzije ipak bile lijepe. Sama činjenica da su postojale, uljepšavala je drugu polovinu decembra i novogodišnju noć.

Najviše ljudi je Novu godinu ipak dočekivalo kod kuće. Savršeno ondulirana voditeljica tv dnevnika detaljno je najavljivala novogodišnji program. Pored spikerke je stajala okićena jelka. Godinama je program, zbog vjerodostojnosti, emitovan uživo. Izvođači pjesama i komičnih tačaka su u tv studijima boravili zajedno. Bilo je i gafova, i mikrofonije, ali su zato emocije bile originalne. Kasnije se prešlo na emitovanje unaprijed snimljenih komičnih skečeva, i svirku na “plejbek”.

Tv program se inače završavao u 23 sata, ali je za Novu godinu trajao cijelo veče. Nakon ponoći je obavezno išao neki od filmova, koji je obilježio prošlu godinu. “Roki”, “Kosa”, “Pobješnjeli Max”, “Zvjezdane staze” ili “Groznica subotnje večeri”. Nakon vrhunca euforije u novogodišnjoj noći, jutro prvog januara je po definiciji bilo depresivno. Čak i onome ko nije pretjerao sa pićem, tegobu je stvarao sam pogled na šerpu sarme, sa stisnutom masnoćom. Odjutravanje je počinjalo u 10 sati, tv prenosom Novogodišnjeg koncerta iz Beča, nakon kojeg su prenošeni skijaški skokovi. Zatim su išle beskrajne reprize novogodišnjeg programa iz svih jugoslavenskih studija.

Mladost je slavila na svoj način. Pamti se doček nove 1979. godine u kabinetu geografije u zgradi stare gimnazije. Zajednica učenika Gimnazije je tražila, i dobila dozvolu, da učenici proslave Novu godinu u školi. Od starog školskog globusa i komadića ogledala, napravljena je rotirajuća svjetlosna kugla, koja je učionicu pretvorila u privlačno mjesto. Crvena sijalica u uglu, gramofon i ploče su dodatno podizali atmosferu. Od strane muzike puštalo se “Nights in white satin”, “Let's just kiss, and say goodbye” i “Saturday night fever”. Od domaćih “Loš glas” od Zdravka Čolića, i “Kinematograf mog djetinjstva” od Atomskog skloništa. Za ples je u modi bilo “dame biraju”, a djevojaka je u gimnaziji uvijek bilo puno više.Tako da su svi bili sretni.

Praznik je, zaboravite svakidašnje brige i sve što vas tišti. Nastavite sa brigama poslije praznika. Sad uživajte u društvu svojih najbližih. Neće ni oni vječito trajati. Sretna vam Nova godina.