TESANJ.NET stranica grada
Pokušaj komparativne analize nekoliko pjesama o provinciji
Miroslava Krleže i poetskog ciklusa “Popodne u kasabi” iz zbirke
»Večera srijedom« Amira Brke
U izdanju tešanjskog Centra za kulturu i obrazovanje uskoro će
biti objavljena knjiga profesora Muhidina Džanke »Izvori,
putevi i rukavci literarne bosnistike« koja sadrži i ovaj ogled
_____________________________________________________________
Ukoliko želi biti sustavnom naukom, bosnistika svakako mora voditi računa o razvoju svojih pomoćnih naučnoistraživačkih metoda i disciplina, a to je, možda prije svih, razvoj bosnističke komparatistike. Čitajući višekratno novu pjesničku zbirku Večera srijedom (2024.) Amira Brke, nametnula mi se asocijacija da bih i sam mogao pridonijeti raznolikosti čitanja Brkine poezije postulirajući je u jedan bosnističko-komparatistički interpretacijski kontekst. To svakako može biti poticajno i za buduće tumače Brkinog pjesničkog opusa.
Amir Brka je jedan od rijetkih naših pjesnika čija je poezija naišla na izuzetan recepcijski odziv, što potvrđuje i njezin interpretacijski potencijal, ili postojanje onoga kritičkog fenomena što ga je Midhat Begić nazvao “svečanim obasjanjem” književnoga djela i njegova saobraženja sa kritičkom mišlju o njemu.[1] Činilo mi se zanimljivim i izazovnim načiniti komparativnu analizu nekoliko Krležinih pjesama o provinciji i poetskog ciklusa Popodne u kasabi iz Brkine zbirke Večera srijedom. Taj je poetski ciklus apsolutno svojstven i ranijem Brkinom pjesničkom i proznom djelu u kojemu dominira tema kasabe, ali se ovom prilikom fokusiramo samo na poetski ciklus Popodne u kasabi i na pjesmu Pseto izvan tog ciklusa. U Krležinom slučaju mislim prije svega na sljedeće pjesme: Suton na postaji malog provincijalnog grada, Kamo plove ovi gradovi?, Pseto, Kako je žalosna noć u malom gradu i Noć u provinciji.[2]
Ljiljana Šop – uz Envera Kazaza najmeritorniji tumač Brkine poezije – u svome pogovoru za knjigu Večera srijedom izvanredno je detektirala odnos Brke i kasabe, nazivajući taj odnos “obračunom” pjesnika sa rodnim gradom. “Obračun je borben, ironičan, setan, gorak, nostalgičan, pun novih akcenata u kompleksnom odnosu prožetom ljubavlju i mučninom.”[3] Za razliku od Brke, koji “mučninu kasabe” preživljava epidermalno, za Krležu je provincija prije svega fenomen koji on poetski deskribira na spekulativnoj ravni, kao pjesnik koji je svjesno depersonalizirao vlastiti lirski subjekt. Krleža o provinciji poetsko-filozofski rezonira, i tome rezonu pridaje izrazito mračan i siv kolorit (“…a sve su boje sive sa prljave sive palete” (Suton na postaji malog provincijalnog grada), dok Amir Brka svoju poetsku filozofiju kasabe gotovo svakodnevno opservira “u sumorno popodne”. Njegov odnos prema kasabi izrazito je kontemplativan i emocionalan, zasnovan na pjesnikovome uvjerenju “da ćuti svemir i ustrajno mu učitava/ misao vlastitu i emociju, dobru i lošu, jednako svaku,/ jer tiče ga se sve u vaseljeni i u kasablijskom sokaku” (Popodne u kasabi).
I kod Krleže i kod Brke zamjetno je monohromatsko slikovlje provincije/kasabe, čime se postiže stilski efekat prikazivanja statičnosti, ustajalosti, učmalosti miljea u kojemu se silom životnih okolnosti obitava okružen često opskurnim motivima (kod Krleže bolesno kljuse, slijepac koji moli milostinju na željezničkoj postaji; kod Brke psovke, pesnice i kivnost mještana spram kolone motociklista: “…kivni su bili mještani, jer gradić im tada ne bijaše isti,/ onaj što sudbine njihove turobnom dosadom unesreći,/ gunđali su da ih je već i rođenjem snašlo prokletstvo,/ a ubili bi sada da sačuvaju sablasno svoje blaženstvo” (Popodne u kasabi). Zanimljivo je pripomenuti da i Krleža ima pjesmu pod nazivom Crno umorno popodne, gdje se umorni popodnevni časovi uspoređuju sa tužnom ljudskom pogrebnom povorkom, što cijeloj pjesmi daje i određenu morbidnu ambijentaciju.
U Brkinoj pjesmi Jedan od njih lirski subjekt pokazuje svu izopćenost, intelektualni asketizam i duhovno pustinjaštvo u sredini gdje živi i gdje nije prihvaćen usprkos tome što prividno, a zapravo kamuflažno, želi biti “kao drugi”. Međutim, obhrvan je gorkom spoznajom da ga njegov grad i ljudi u njemu ne prihvaćaju: “…Baš niko/ tebi ama baš ništa ne vjeruje, kao da jedan/ od njih, začudo, nikada bio i nisi” (Jedan od njih). Pjesnik čak i provocira ljude u kasabi, jer je oduvijek osjećao mističnu i primordijalnu pripadnost rodnom gradu: “…još dječakom, snažno osjećao ono što/ sad i bez dvojbe znadem: kako grad je radi mene i nastao” (Moj grad).
Cijelim svojim bićem, iz nutrine, posve lično i subjektivno, lirski subjekt u Brkinoj poeziji iskazuje svoje emocionalne lomove živeći u kasabi, dok je Krleža objektivistički distanciran od provincije, obezličen u svome odnosu spram sivog i mračnog miljea, što govori da su pjesme o provinciji nastale u doba Krležine ekspresionističke faze.
Primordijalno pripadanje rodnom gradu kod Brke nosi u sebi i crtu skrivenog fatalizma, jer je rođen u kasabi, ali ga njezini žitelji odbacuju smatrajući da nije “autentični kasablija” (Lj. Šop). Na tu činjenicu pjesnik gotovo ravnodušno i spokojno, ali i sa puno inata, uzvraća: “…no ima, doduše, i drugih gradova u ovome gradu, ali moj je samo/ ovaj, i bez njega ovdje ni disati ja ne bih umio” (Moj grad). Izricanje prisvojnosti – “moj” grad – upravo pokazuje ambivalenciju samoga pjesnika: unatoč svemu, on ima i svoj grad u kasabi, dok Krleža lamentira samo nad gradom koji je malen, provincijalan, i, kao takav, njega kao osobu ne dotiče, osim što kao ekspresionista snažno osuđuje sve anomalije prisutne u jednoj takvoj sredini.
I Krleža i Brka, na izvjestan način, žele preko poezije da postanu nepisani vladari provincije/kasabe, jer samo tako mogu ublažiti gorčinu konsternacije izazvane življenjem u malograđanskoj čamotinji. Kod Krleže to prelazi u otvorenu jadikovku: “O, kako je jadno i tužno u malome gradu živjeti,/ u sivome tiho sivjeti, u kužnome gnjiti ružno” (Kako je žalosna noć u malom gradu); kod Brke lamentacija prelazi u cinizam i bunt protiv samonametnutog “vođe knjiške asocijacije”, mediokritetske nadmenosti i usiljene sveprisutnosti (“rupe što se ne zagrnu postaju spomenik;/ u crnoj jami sad su i samarićanina kosti”) (Lament nad crnom jamom).
Dok je Krleža u svojoj (anti)provincijalnoj poeziji nesmiljeni kritičar drugih, što njegovome pjesništvu daje naglašenu socijalnu notu, Brka je u svojoj (anti)kasablijskoj poeziji pun ujevićevske svakodnevne jadikovke spram sredine kojom vladaju i haraju “hulje” koje tu sredinu destruiraju do mjere da ona za lirski subjekt opstoji kao fatalistička datost maligno proširena do granica nepodnošljivosti. Zato njegova svakodnevna jadikovka prelazi u neprestani bunt i zgađenost nad postojanjem hulje (kod Krleže je to metaforički Nepoznat Netko), i ta hulja kao etički hibrid i monstrum je beskrupulozno egoistički izgradila svoj okuženi raj, pun kasablijske zavisti i endemski prisutne zlobe prema svakome ko ne priznaje taj oktroirani i nečovještvom izgrađeni i ispunjeni fizički prostor, “zagađeni raj”. Krležijanski Nepoznati Netko (u Brkinoj pjesmi on je naprosto “hulja”, etička ništica) u Brkinoj pjesmi Amanet hulje i sam priznaje svoju poziciju besprizorne hulje, “lisca” koji se šulja svome cilju, gradeći tako antietiku karakterološke izobličenosti i dajući je u najopskurnijoj formi u amanet svim žiteljima kasabe kao imperativ njihova neslobodnog življenja, čemu se suprotstavlja jedino pjesnik kao ontološko biće slobode:
Da sam ološ, gnjida, smeće, oduvijek ovdje znaju,
ali ja sam postigao sve što može besprizorna hulja
dok tobože časno zbori, a cilju se poput lisca šulja
Dočepah se tako izobilja u ovome zagađenom raju
(Amanet hulje)
U svojoj kivnosti na odsustvo etike i nazočnost krajnje nemoralnih anomalija sredine u kojoj se “zahvaljujući huljama” tek “pasji” obitava, i Krleža i Brka posežu za istom metaforom (pas, pseto kao žrtva ljudskog egoizma) i obojica imaju po dvije pjesme sa istim motivom: pasji, pseći život ovisan o milostinji ljudi. Kod Krleže psi “pasji laju” “dok karavane prolaze”, prema arapskoj poslovici (Noć u provinciji), a kod Brke gladno i nesretno pseto je nijemo, bez laveža, nemoćno pred izostankom svakodnevne empatije prema tome nevinom stvorenju, “…gdje dvonožna bića hrle iznoseći fišeke sa vrućim burekom” (Burek i pseto).
Kao i Krleža, i Amir Brka ima pjesmu naslovljenu Pseto, koja je objavljena u knjizi Večera srijedom, i vrijedi citirati je u cijelosti:
Ima u gradu jedan pas kojeg svaki dan sretnem,
ili kroz okno spazim dok piće mi niz grlo cvrči,
ne mogu da ga ne uočim, jer taj psić uvijek trči
Zaplešu utvare noću, no stvora tog ne smetnem,
već šapćem kao da tu je: daj, urazumi se, pseto,
znam da te more opake brige, ali odbaci sve to!
Za obojicu bilo bi bolje kada bi prestao da trčiš,
ja pored tebe i ti uza me spokojno da se skvrčiš
Podnosili bismo lakše tegobnu čamu i tjeskobu
koja nas slama i krši, jer smo u turobnom dobu,
glavicu dok ti milujem, jer bio bi voljeno štene,
ti da isplaziš jezik, i lizneš nježno po licu mene
Kazivao bih ti o tuzi, za koju ne znaš i ne haješ,
a slušao bih te pomno kada o jadu svom zalaješ
Ovaj sonet uistinu je antologijska pjesma, elegija o čovjeku i psu kakve u južnoslavenskim književnim relacijama možemo pronaći još samo kod Silvija Strahimira Kranjčevića (Gospodskom Kastoru) i kod Miroslava Krleže u dvjema pjesmama (Pseto i Noć u provinciji).
U poetskom ciklusu Popodne u kasabi prepliću se elegični i nostalgični tonovi. Takva je, recimo, pjesma Nostalgija jedne pepeljare, koja se može čitati i kao alegorija o jednoj propaloj državnoj tvorevini i cijeloj jednoj epohi “što je okončala u pepelu”. Krajnje elegički ton ima i pjesma Korak naprijed, put unazad gdje pjesnik, “noseći se s avetima i s trogloditima”, tj. sa sveopćim primitivizmom koji ga beznadežno okružuje i sputava, želi da vrati vrijeme unatrag i da pođe ispočetka, ab ovo, izričući i dodatnu želju da miloj osobi bude “prijatelj u samoći”. Kako to izvanredno zapaža Ljiljana Šop, Amir Brka želi da “emigrira” u svoju poeziju, u zagrljaj voljene osobe Ide, u svoj jezik, u svoj grad, i tim ljubavima posvećuje i posljednji stih poetskog ciklusa Popodne u kasabi: “Kad bih se iznova ovdje rodio, drukčije živio ne bih” (Samomu sebi).
Ovaj kratki ogled, posvećen komparaciji na osnovu parcijalnih poetskih ostvarenja dvaju velikih južnoslavenskih pjesnika, bez namjere da se upuštamo u dublju valorizaciju njihovih poetskih opusa, potvrđuje tezu već izrečenu u ovoj knjizi – da se bosnistika kao interkulturalna znanost uvijek može postulirati u široki kontekst četveroimenog jezika, koji se i u slučaju Miroslava Krleže i u slučaju Amira Brke ukazuje kao sklonište i kao utočište od surove provincijalne/kasablijske stvarnosti čiji su egzistencijalni uzusi do nepodnošljivosti ispunjeni opskurnim sadržajima i prisustvom “hulja”. Zapravo, između Krležine filozofije provincije, Brkine filozofije kasabe i filozofije palanke Radomira Konstantinovića i nema neke suštinske razlike.
____________________________________________________
1 U selektivnim izvorima nabrojali smo samo sintetske kritičke knjige o Amiru Brki, a o njegovom djelu već je napisano deset knjiga iz pera vrhunskih književnih kritičara i filozofa.
2 Svi citati iz navedenih Krležinih pjesama bit će prenošeni iz izdanja Miroslav Krleža: Poezija, Oslobođenje, Sarajevo, 1989.
3 Ljiljana Šop: “Kazivanja o usudnim pitanjima”, pogovor za knjigu Večera srijedom Amira Brke, Tešanj, 2024, str. 104-105.
