Noćni program

Nezamislivo je da smo nekad dugo u noć sjedili i slušali noćni program na radiju. Televizori su bili rijetki. Tv program je trajao samo nekoliko sati i završavao se u dvadeset dva sata. Putovanja izvan mjesta rođenja bila su rijetkost. Jedini izuzetak bio je odlazak u vojsku na godinu i više dana. Upravo zbog upoznavanja novih stvari, vojska je ubrzavala sazrijevanje ljudi. Radio je bio najbrži izvor informacija i zabave. Muzika tada nije bila dostupna kao danas. U stvari, muzika se nigdje osim na radiju nije mogla ni čuti. Upravo zato se uveče sjedilo pored radija. Muški sa cigaretom, pićem ili knjigom, a žene sa pletivom. Mladi su tokom dana, šta god radili, uvijek jednim uhom slušali radio, i čekali svoju omiljenu pjesmu. Onda su žurno prilazili radiju, pojačavali “svoju” pjesmu, i terorisali ostale ukućane svojim muzičkim ukusom.

Manji broj ljudi imao je kombinovani uređaj, radio sa kasetofonom. Oni su kupovali prazne audio kasete od šezdeset ili devedeset minuta. Ubacivali su ih u kasetofon da budu spremni. I kad na radiju naiđe željena pjesma, snimali su je na kasetu. Tako su nastajale kasete kućne izrade sa aktuelnim hitovima. Kasnije su te kasete puštali za svoj ćeif. A često i prodavali ili pozajmljivali između prijatelja. Većina ljudi naravno nije imala kasetofon. Bili su usmjereni isključivo na slušanje radio programa. Radio je mnogim bio i izvor romantike. Posebno uveče, i posebno kad ste sa dragom osobom. Uveče je čak i prigušeno svjetlo na skali radija bilo dovoljno da u mračnoj prostoriji napravi atmosferu. A tek kad se ljeti sjedilo vani, i uz muziku sa radija posmatralo zvjezdano nebo. Mašti nije bilo kraja. Gledalo se u nebo i tražila zvijezda padalica. Da se u momentu njenog pada poželi ljubav i sreća sa osobom koja ti je u mislima.

Pored radija, muziku si nakratko mogao slušati i na džuboks aparatu. Princip je bio jednostavan. Ubaciš novčić, otprilike jednu današnju marku, i odabereš željenu pjesmu. Međutim, tri minute pjesme brzo proteknu. A niko u društvu nije imao želju puniti aparat cijelo veče. Ubaciš par puta, i to je to. Dođu gosti sa drugog stola, ubace i oni, pa eventualno neko treći, a onda u ugostiteljskom objektu nastupi neugodna tišina. Džuboks aparate u Tešnju posjedovale su slastičarne HD i Haustor, i Dom kulture. U džuboksima su se nalazile isključivo singl ploče na 45 obrtaja. Ploče za džuboks nabavljali su vlasnici aparata. Najbolji izbor muzike bio je u Domu kulture. Zato što su oni svakog mjeseca kupovali ploče i za Radio Tešanj i za džuboks aparat. Izvođači muzike bili su razni. Narodnjaci i rok muzika. Izborom pjesme na džuboksu slao si poruku o svom muzičkom ukusu. Tako si se eventualno preporučivao djevojkama koje su sjedile okolo. U jesen 1982. godine, u Domu kulture su se znači naizmjence slušali Ferid Avdić sa pjesmom Šesnaest ljeta, i Ultravox sa pjesmom Vienna.

Radio stanice su se prilagođavale svojim noćnim slušaocima. Pa su tako u ponoć počinjale emisije za “noćne ptice”. Radio Sarajevo je imalo emisiju “I noć i dan”, a Radio Zagreb “Program plus”. Ipak, daleko najslušaniju ponoćnu emisiju, imao je Radio Beograd. Uvodna špica te ponoćne emisije bila je pjesma Zlatka Manojlovića Jednoj ženi. Snimljena 1976. godine postala je muzički klasik, koji se i danas traži. I mnogi je, kad je danas čuju, identifikuju sa “onim dobrim radio vremenima”. Kad je radio bio izvor romantike, i nauke, i informacija. Kad smo uživali u druženju, i bili originalni, ili se glupirali. Svako na svoj način. Kad se od jedne plate moglo uštedjeti i za novo auto, i za stan, i za materijal za kuću. Nije bilo toliko zavisti ni rivalstva. Znali smo da volimo i dopuštali da nas vole. I prijateljstva su bila bez interesa. I data riječ čvršća.

Lokalne radio stanice su u svemu kopirale “velike”, ali ipak nisu imale noćni program. Ta “privilegija” bila je rezervisana za velike gradove. Najviše zbog skromne tehnike, ali i manjka ljudi za realizaciju. Na Radio Tešnju “romantika” se najviše ispoljavala u emisiji Želje, čestitke i pozdravi slušalaca. Pominjanje nekoga u toj emisiji, danima se uz smijeh prepričavalo u fabričkim halama, restoranima ili mahalama.
U borbi za slušaoce, inovativna urednica Azemina Smailbegović i ekipa Radio Tešnja ipak su krajem 1980-ih uveli i noćni program. Realizovao ga je isti tim zaposlenih, samo podijeljen u dnevnu i noćnu smjenu. Uz značajno učešće vanjskih saradnika. Bilo je neobično u deset sati naveče slušati glas Alme Elezović, Fahrudina Hrvića, Mire Katanić ili urednice Azemine. Zbog dobrog izbora muzike, uveče su čak i neki tešanjski kafići prenosili noćni program Radio Tešnja. Gostima kafića noćni program čaršijske radio stanice bio je dodatni izvor zadovoljstva. Vidjeli su u tome dokaz da im grad napreduje. Što je bio razlog za veselje i šalu u društvu. Jer je ljudima malo falilo da budu sretni i da se razvesele.