TESANJ.NET stranica grada
Kako su čudni i čudno isprepletani istorijski događaji i putevi oko Balkanskog poluostrva, a naročito oko i u Bosni i Hercegovini to je i za najbajkovitiju bajku previše maštovito i trnovito.
Od kada se prvi puta pomenulo ime Bosna postalo je primaljivo za svaku alu i aždahu i svakom i dobronamjerniku i svakom zlosrećniku mamilo maštu i „zazubice“
Teško će racionalna i hladna nauka tome naći objašnjenje i razlog ali da je tako to je nepobitna istina.
Tomovi i tomovi bibliografija mogu biti ispisani o autorima i naslovima knjiga, studija i drugih pisanija o tome šta su oko Bosne a kasnije i oko Hercegovine snovali i planirali ili šta su činili
raznorazni svjestki hohštapleri a naročito oni iz najbližeg istočnog i zapadnog susjedstva bosasnkog.
O svemu tome ima traga vidljivog i viđenog, a mislim da ima još podosta onog sakrivenog i nevidljivog što pod debelim slojevima zemlje što će arheologija nekada dokučiti, a još više po arhivama i špijunskim i diplomatskim depoima od Vatikana, Beča, Stambola, Dubrovnika, Petrograda, Bratislave i još…….
Od viđenog i znanog bogumilski stećci, rasuti širom Balkana, a skoncentrisani u Bosni i Hercegovini su okamenjena istorija koju valja čitati i čuvati i koja se ne da falsifikovati,
najsigurniji su izvor istorije za onoga ko ih zna čitati.
Miroslav Krleža (od čijeg se rođenja ove godine navrši 137 i bez kojeg smo već 37 godina) veliki fan Bosne i Hercegovine i svega bosanskog a ni hercegovačko mu nije bilo strano, zapisa:
“…… Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj…..”.
Eto tako kroz istoriju i vrijeme na Bosnu nasrnuše i Osmanlije iz daleke Turske i azijskih tundri pa po Zemlji Bosni i oni ostaviše svoje tragove i biljege. Donesoše i novo vjerovanje – islamsko učenje kojeg ovdašnji prihvatiše ovako i onako ali ono posta veza i poistovjećenje svjesno ili nesvjesno pa Bošnjake dušmani počeše zvati i Turcima i Poturicama i još kojekao, a sve sa zlobom i namjerom da posiju mržnju i nađu razlog za klanje i progon među bosanskohercegovačkim narodima, a sve zarad ostvarenja svojih teritorijalnih apetita prema bosanskhercegovačkoj zemljici.
Tako kroz istoriju okupatori dolaze i odlaze, a za sobom ostave svakave tragove i oznake.
Tako je i odlazeće Osmansko carstvo iz sebe ostavilo različite tragove i pozitivne i negative, a trajan trag je ostavljen u mentalitetu bosanskih naroda, a naročito muslimana. Iz navike ili iz nostalgije zasnovane na vjerskom istomišlju i islamskom vjerovanju i bosanski musliman se, vrlo često, poistovjećivao sa Osmanlijama mada za takvim poistovjećem nije imao nikakvog ni materijalnog ni političkog razloga. Naime, Osmanlije su, naročito potkraj svoga vladanja Bosnom imali, često, negativan stav prema Bosni i bosanskim muslimanima pa čak i više nego prema bosanskim katolicima ili pravoslavcima.
Bosansko-hercegovačkim muslimanima je dugo ostala podsvjesna islamska veza sa Turcima pa otuda i uzrečice „mi smo turske vjere“ i naklonost prema persijskoj (iranskoj), arapskoj i turskoj književnosti koja je u Bosnu i Hercegovinu donošena i prenošena školovanjem bosanskih mladića u tim zemljama pa se tako razvio i poseban vid tzv. alhamijado književnosti.
Kako se taj tursko-muslimanski odnos i nostalgičnost zadržala i odražavala i na duhovni život bosanskih muslimana svjedoči i tekst jedne pjesme koji sam našao u porodičnoj arhivi i koji je prepisivao i zapisivao Abdulah (Avdo) Brkić na nekoliko po kvalitetu i formatu različitih listova.
Pokušao sam naći kakv trag izvoru ove pjesme pa sam rukovođen natuknicom u Škaljićevoj knjizi:Turcizmi u srpskohrvatskom jeziku (str.493. i 54.), u kojoj se navodi:“Muz. Zap. Inst.1746) i (sada Odsjek za duhovnu kulturu Zemaljskg muzeja) konsultovao Muzej i javila mi se ljubazna Nirha Efendić i zahvaljujući njenoj dobroti dobio sam noti zapis dva prva stiha kako ih je neko zapisao 15 IV 1949. godine, a pjevao je Jablanović Anto r. 1884 u Docu kod Travnika i uz to nekoliko stihova zapisanih pisaćom mašinom ćiriličnim slovima.
I ništa više, dalje moje traganje, ograničeno i vrmenom i prostorom, ostalo je bez rezultata. Čitaocima prenosim kako je zapisano s nadom da će neko naći više i bolje i da će se više i stručnije zabaviti ovom materijom.
Napominjem da o Grčko-turskom ratu ima više u Wikipedije, slobodne enciklopedije. Dakle, imena i događaji su izvorni i istorijski tačni a povod ratu su bili sukobi interesa oko ostrva Kreta čije ime na turskom jeziku je Đirit……
Prema mome čitanju zapisano glasi:
Ovog ljeta petoga nisana
Vijest stiže čestitog Sultana
Edhem paši na grčkoj granici
nek su hazur svi danas vojnici
krv proliti s dušmaninom kletim
hoću Đirit danas da osvetim
pa što nama Bog i sreća dade
Sultan šta je nek Evropa znade
neka vidi da su i sad što su prije bili
ti askeru mome milom
kaži Salam kaži kao mojoj djeci
neka svaki halali Sultanu
tko pogine danas na mejdanu
Sultan njemu zaboravit neće
dok se zemlja oko sunca kreće
Sada pašo radi kako znadeš
već u ruci moj emr imadeš
do Trnove sada odmah kreni
kad je primiš piši javi kmeni
od Trnove odma kreći dalje
Car ti eto taki emer daje
vodi moje ti jesire sada
iz Larise bijeloga grada
da te vidim danas na mejdanu
kako hizmet činiš svom Sultanu
eto sada od mene ti prosto
dovu čineći Sultan ti je osto
kada paši taki ferman stiže
suze proli nebu ruke diže
On se moli svevišnjem Alahu
Za napredak svojega Sultana
Pa povika na zabite redom
Lete kaže Hafiz paši sedom
neka vojsku stavlja u parade
bit se valja neka vojska znade
Evo ferman stiže meni sada
od Sultana iz Stambola grada
i u njemu ovako mi kaže
da se sada na Trnovu krećem
Car Evrope više čekat neće
ovu vijest primi evo jako
od radosti ja sam djeco plako
vama kažem svom askeru mome
vi halalte Caru čestitome
Car svakoga sinom djeco zove
što se tiče vojske Edhemove
djeco moja neka svaki znade
sada nama udarit valjade
vi se momci ko braća halalte
vi umreti danas ne žalite
evo plaćke nama i šićara
dovu dobit od našeg Sultana
evo prvi Edhem paša veli
poginuti danas ovde želi
Carski emer na mjesto doneti
Tako kuran kaže i prijeti
tako djeco u Kuranu stoji
napred sada sokolovi moji
poletite raširite krila
nebi l* naša ta Trnova bila
ne bojte se olova ni praha
ni od vlaha ne imajte straha
juriš djeco na četiri strane
bit se može dok Atina pane.
Bit će naša dok jednoga teče
Edhem danas ili steći slavu
il* na megji ostaviti glavu
ja sam djeco kletvu Bogu dao
da mi danas umret nije žao
juriš djeco zatvorite oči
Bog vam sami bio na pomoći
kada paša emer taki dade
crne zemlje tutnjevina stade
u Subotu u jedanest sati
poče Edhem s vojskom napadati
Melun klanac prvi bogaz bješe
do akšama Turci ga uzeše
Tude dvista pade im vojnika
i pred njima Hafiz paša dika
njemu bješe osamdeset ljeta
vidi u njeg srca i gajreta
on povika iz grla biela
junačka mu sreća donijela
umrjet meni sada nije žao
ne gledajte što je Hafiz pao
dvije rane dobio sam prije
za koje vam Hafiz kazo nije
djeco moja žalit me nemojte
lete u boj kod mene ne stojte
dušmani vam okrenuše legja
kod Trnave biće bitka veća
hajte djeco u sto dobrih časa
Sultan čeka od vas lepa glasa
neka Hafiz kod melune stoji
napred hajte sokolovi moji
Krvi sada vi ne žalte svoje
Ovde ko je pao blago onom
meni ovo dragi Alah dao
pa ja vidim lepi dženet
ovde u dženetu vidim mjesto svoje
od dragulja stavljaju mi prijesto
vidim one u dženetu duše
koje prije mene poginuše
fertig
Avdo Brkić Tešanj 27/12 1897 godine
