TESANJ.NET stranica grada
IZGUBLJENA SJEĆANJA
Kada bi naša majka u poslijepodnevnim satima na peć stavljala šerpu sa probranim krompirom da se kuha, znali smo da će joj u posjetu doći komšinice, možda Nazaraginca, Arifaginca, Sulejmanaginca, Ibrahimefendinca, Nusretaginca, Zejnilaginca, Đulsa ili naša draga Fata Bajraktarević sa Šuhretom, mojom prvom simpatijom kada o tome ništa nisam znao. Nikada nijedna naša komšinica nije dolazila praznih ruku, ako ništa nas djecu su darivale kockom šečera, ali često su donosile i gurabiju ili tanjir halve. Takav je bi red u tabačkoj mahali, a Boga mi i u Tešnju. U posjetu se, takođe, nikada ne bi dolazilo nenajavljeno. Obicno bi dolazila djeca i s vrata pitala:
– Efendince, pita moja majka da li ćete popodne biti kod kuće?!…
Majka bi izlazila iz kuće s kockom šećera i nagrađiva dijete:
– Hoću sine, hoću… Kaži majci neka dođe, baš će me obradovati!
Dijete bi odskakutalo s kockom u ruci, a majka bi isla da probere krompir za kuhanje, potom bi iz špajza donosila pekmez, najčešće recelj od jabuka, a onda bih se ja, stariji brat Mustafa ili sestra Subha, penjali na tavan i odozgo donosili posudu sa orasima i suhim šljivama. Orahe bismo na verandi uredno istucali i čiste jezgre u porculanskoj zdjeli ostavili na sto u dnevnoj sobi.
– Hajte se djeco sada igrajte napolju, a ti Ahmiću idi cuvaj piliće, vidiš da nam dogan (jastreb) cijelo jutro kruži iznad kuce!…
Dok bih ja krivio vrat, uzaludno gledajuci u nebo ne bili ugledao dogana, za mnom i Mustadom bi obično krenula i Subha da bi se igrala sa curicama, ali bi je majka zaustavljala riječima:
– A ti Subho, pomagaćeš meni… Izvadi iz sehare onaj lijepi stoljnjak i prekri s njime sto… A onda ćes uzeti suđe i donijeti vodu sa Kosovca, vidiš da nam je u kući ponestalo vode.
Tako su tekle pripreme za posljepodnevne komšijske posjete, a babo kada bi došao s posla nikad nije ulazio u dnevnu sobu gdje bi se okupljale naše kone, vec bi odlazio u drugu sobu, gdje ga je uredno cekao rucak na stolu, zatim bi presvlačio odijelo, otvarao “Borbu” i ležeći na krevetu čitao sve dok ne bi zaspao.
Jednog sam popodneva sišao u Donju čaršiju. Ne sjećam se da li sam s nekim bio, ali sam negdje u parku, preko puta Sreza, zatekao Alju. On je mogao biti moje godište, ali je sirotan na leđima imao grbu pa mu je i rast bio zaustavljen. Bio je pametno dijete, ali je imao je kreštav, prodoran glas i uvijek se ponašao prirodno, kao da nije hendikepiran. U rukama je držao neke neobične dječije novine. Mislim da je to bio “Politikin zabavnik” ili možda neki drugi ilustrovani dječiji magazin. Kazao mi je da mu je neko od rodbine novine donio iz Doboja ili čak iz Zagreba.
Sada, poslije toliko prohujalih ljeta, gotovo da sam siguran da mi je taj susret sa Aljom i novinama koje sam pažljivo prelistao i vidio prvi strip u životu, već tada odredio životni poziv. Novine su mi toliko razbuktale mastu, da sam se nekoliko sljedećih dana stalno spuštao u Donju čaršiju i u parku provodio vrijeme sa Aljom koji mi je iz svoje kuce, kod džamijskog mosta, iznosio nove brojeve tog dječijeg lista i ja sam – iako još neopismenjen – gutao slike i pokušavao dočarati njihovo magično značenju. Bili su to za mene izuzetni doživljaji, odgonetanje basnoslovnih tajni i ulazak u čudesne svjetove pisane i ilustrovane riječi. O tome sam se s velikim ushićenjem povjerio tetku Ibri a on me je nježno pomilovao po kosi i oduševljeno rekao:
– Ahmiću moj – govorio mi je očinskim glasom – ti ćeš meni biti pisac i iz svijeta mi donositi stare knjige pa cemo ih zajedno čitati kada zaspe tetka Fiza… Svijet je pun tajni, Ahmiću, baš kao što priča Šeherzada u 1001 noći!
I zbilja, tu tetkovu poruku sam uvijek nosio u sebi i nebrojeno puta sam se uvjerio da je svijet uistnu pun tajni. Tragao sam i još tragam za starim izgubljenim svjetovima i mudrim knjigama. O tome sam pisao u novinskim serijalima i govorio u televizijskim nastupima.
Već hiljadama godina se vjeruje da su neki pisani dokumenti iz najstarije prošlosti – papirusi, svitci, svjedočanstva, kronike, knjige… – sadržavali neka moćna tajna znanja koja je po svaku cijenu trebalo čuvati i sklanjati od očiju ‘nepodobnih’. O tome postoje i konkretni zapisi koja to potvrđuju. Zbog toga je kroz povijest činjeno sve da im se uđe u trag i da se zauvijek sklone u tajne depoe ili zauvijek unište. Ipak, to nije išlo tako lako.
Za niz tih “tajnih sadržaja” o kojima su ostala svjedočanstva u vidu legendi i predanja, nepobitno je doka¬zano – ne samo da su postoja¬li (a neki postoje i dan-danas, saču¬vani u nekim bibli¬otekama svijeta), već i da im je sadržaj uglavnom magijsko-ezoteri¬čnog sadržaja. To je možda mogao biti i glavni ra-zlog zašto su bili izloženi siste¬matskim ‘progonima’, skrivanjima i uništava-njima, ali i ciljem mnogih ultratajnih operacija koje su trebale da im uđu u trag i da ih otkriju, najčešće za račun močnika iz sjene. Prisjetimo se samo Hitlera koliko je čeznuo za njima.
Istini za volju, postoji i određen broj tih “prokletih sadržaja” za čije postojanje ne¬ma pouzdanih dokaza i koje ni¬ko, ili gotovo niko na svijetu, nikada nije imao u rukamavi,¬ niti ih je imao priliku da vidi. Otuda i dalje traju rasprave bibliofila jesu li uopće i postojali, ili su plod mašte i nepouzdanih svjedočanstava.
Ipak, posljednjih decenija u svijetu je sve pristunije vjerovanje da su mnogi prastari spisi proglašavani “prokletim” – ne zbog svojih istinskih magijčnih i ezoteričnih sadržaja i uticfaja, već prije svega zato jer podstiču sumnje i raspra-ve o tačnosti našeg poimanja cjelokupne istorije ljudskog roda. Drugim riječima, ti dokumenti i sadržaji dovode u pitanje mnoge aktuelne postulate, neoborivo potvrđuju drugačiju povijest ljudskog roda i opravdano bude sumnje u vjekovne dogme na kojima su zasnovana religijska i crkvena učenja, i štošta drugo o čemu svjedoče otkrića koja spadaju u sferu takozvane ”zabranjene arheologije”.
Prema zagovornicima ove teze, koja “proklete knjige” smatra ‘jeretičkim’ zbog sadržaja koji otkrivaju drugačiju prošlost ljudskog roda i drugačiji smisao poruka religijskih učenja, a ne zbog istinskog prokletstva koje u sebi nose, danas se ti spisi i pisana svjedočanstva iz najstarijih vremena skrivaju daleko od očiju javnosti u trezorima najmočniji biblioteka, kakva je, recimo, Vatikanska. Tu tvrdnju smatra realnom i francuski pisac Žak Beržije, danas priznat kao jedan od najboljih poznavalac dragocijenih drevnih spisa.
”Nije njihovo prokletstvo što njihovi sadržaji uistinu šire nesreću i zlo i što donose smrt” – tvrdi Beržije, ”već što bi oni poljuljali postojeće doktrine i oborili mnoge svjetovne i religijske predstave o najbitnijim, moglo bi se kazati – temeljnim poimanjima ljudske prošlosti na planeti Zemlji!..”
To je tačno. Upravo zbog zbog toga neki krugovi u svijetu, čuvari postojećih doktrina, već stoljećima, nastoje da onemoguće pristup tim do¬kumentima i upoznavanje javnosti sa njihovim sadržajima. Zbog toga i danas – svjesni da sva prastara znanja nisu u njihovim rukama – uporno tragaju za svakim takvim sadržajem, nastojeći da do njega dođu prije istraživača i arheologa…”
Iako mnogi istraživači, pogotovo oni iz mlađe generacije historičara i arheologa, ne žele mistificirati tu gotovo povjesnu urotu protiv istine, Beržje smatra da već vjekovima tu tajnu misiju provode pripadnici tajan¬stvenog, ali izuze¬tno dobro organiziranog moćnog tajnog udruženja takozvanih “ljudi u crnom”. Njihov je cilj pronalaženje i sklanjanje od očiju javnosti ili uništavanje sv¬ih pisanih doku¬menata koji mogu uticati na preispitivanje prošlosti ljudskog roda ili dovoditi u sumnju postojeće religijske i crkvene doktrine.
Ako bismo povjerovali uglednom francuskom piscu i sve većem broju njegovih istomišljenika, onda bismo lako došli do zaključa da nam ni prošlost nije bila bolja i da su spaljivanje drevne Aleksandrijske bibli¬oteke i razaranje knjižnice u Pergamu, organizirane sa istim ciljem – pljačkanja i uništavanja pisanih svjedočanstava od posebnog značaja. I još dalje – stoljećima kasnije, iz istih središta je pokrenuto drakonsko obra¬čunavanje Velikog inkvizitora sa “prokle-tim knjigama”, kao i sa svima koji su na bilo koji način bili u dodiru s njima, ili koji su propagirali makar nešto iz njihovih ”jeretičkim” sadrža¬ja. Otuda i lomače za stotine hiljade ljudi, ali i lomače za nebrojne ‘zabranjene’ spise i dokumente!
Prisjetimo se…
Kako je poznato, Aleksandrijsku je biblioteku 288. godine prije Krista podigao vladar Egipta Ptolemej I Soter (367. p.n.e. – 283. p.n.e. ), koji je novosagrađeni grad na Mediteranu odabrao za svoju prijestolnicu. Želeći da Aleksandrija postane kulturno i političko središte ne samo Egipta, već i antičkog svijeta i da zauzme mjesto koje je dotada držala Atena, Ptolemej je podigao i organizirao do tad najveću biblioteku na svijetu i u njenim okvirima otvorio znanstvenu instituciju u kojoj su se kasnije okupljali učenjaci različitih profila – pisci, historičari, prirodnjaci, matematičari, astronomi, gramatičari, prepisivači, astrolozi, redaktori, leksikografi i drugi bibliofili, koji ne samo da su prikupljali i izučavali rijetka pisana svjedočanstva, spise i vrijedne knjige, već su znali i procjenjivati njihove znastvene i kulturnopovijesne vrijednosti, komentirati ih i kritički procjenjivati. Na čelu biblioteke bio je znameniti Aristotelov učenik, državnik i pisac Demetrija iz Falerona, koji je smatran najučenijim Atenjaninom svog vremena.
Od onog trenutka kada je Aleksandrijska biblioteka otvorila vrata svim znatiželjnicima, dinastija Ptolemejevića uložila je ogroman novac za nabavku knjiga i rijetkih rukopisa koji su se našli na policama jedinstvene knjižnice. Poznato je da su knjige i dragocijeni spisi pristizali iz različitih krajeva tada poznatog svijeta; kupovani su u grčkim gradovima, posebno u Atini; pljačkani iz privatnih zbirki, dopremani putujućim trgovačkim karavanima iz dalekih krajeva Azije i Afrike, prije svih iz Indije, Jemena i Etiopije, a uveden je i poseban zakon da se svi brodovi koji su pristajali u Aleksandrijskoj luci detaljno pretražuju da bi se provjerilo da ne nose neko vrijedno djelo, koje bi se posuđivalo i prepisivalo u biblioteci.
Uz to, u biblioteci su našli mjesto i brojni svici iz ‘kuća života’ nad kojima su hiljadama godina bdjeli žreci, odani čuvari tajnih znanja faraonskog Egipta, brinući da tajana magična i druga znanja ne dospiju do nepoželjnih očiju i ušiju. Istodobno, nabavljane su i mnoge kopije vrijednih spisa, koje su pohranjene u hramu boga Serapisa (Serapeion) koji se nalazio u gradskoj četvrti Rhakotia. Poznato je, također, da je mudri general i nasljednik Aleksandra Makedonskog, Ptolomej I Soter, osnivač dinastije Ptolomejevića permanentno vršio razmjenu sa svim znanim kraljevima i prinčevima, tražeći od njih da mu pošalju kopije svih knjiga i dokumenata koje posjeduju u svojim bogatim arhivima. Tako su sačuvani i umnoženi nebrojni radovi starijih grčkih pisaca, prevođeni najznačajniji egipatski i židovski tekstovi, zapisivano znanje drevnih sumerskih i babilonski učenjaka čija su djela ležala u mezopotamskim kraljevskim arhivima.
Tako su se gotovo sva vrednija djela onog vremena našla u Aleksandriji. Prema nekim svjedočanstvima na policama glasovite knjižnice bilo je pohranjeno oko 40.000 knjiga i preko 700.000 svitaka od papirusa, čiji su sadržaji govorili o najznačajnijim temama iz oblasti znanosti i filozofije, ali i o dometima znanja pripadnika drugih močnih civilizacija koje su predhodile tom vremenu.
Zbog toga su u Aleksandriju dolazili najugledniji mislioci iz Perzije, Sirije, Mezopotamije, Indije, Helade, Ilirika i Rima, a znanjem su se ovdje napajali i najveći umovi helenističkog razdoblja; Eratosten iz Kirene (276. p.n.e – 194. p.n.e), grčki matematičar i osnivač znanstvene geografije, koji je u tom dalekom vremenu pisao da se naša planeta može oploviti i precizno izračunao opseg Zemlje; Hiparh (oko 190. p.n.e. – oko 120. p.n.e.), grčki astronom, geograf i matematičar, koji je kartografirao zvijezde, te Euklid (325. p.n.e. – 265. p.n.e.), otac geometrije.
Opisujući putovanja Argonauta u potrazi za zlatnim runom, veliki antički hodoljubac Apolonije iz Tijana (živio u drugoj polovini prvog stoljeća) u svom je pustolovnom djelu iznio niz vrijednih podataka o istočnoj obali Jadrana, od Neretve do Istre, a Aristarh (310. p.n.e. – 230. p.n.e.) je detaljno opisao heliocentrični sustav 1800 godina prije Kopernika. Tu su stvarali i Dionizije Tračanin koji je definirao dijelove govora, Heron iz Aleksandrije (oko 250. p.n.e – oko 150. p.n.e.), koji je izumio je zupčanik, Kalimah iz Kirene, možda najplodniji pisac antike (navodno je napisao 800 djela!), koji je pod naslovom ‘Pinakes’ sastavio i katalog čuvene biblioteke u 120 knjiga.
Nitko danas ne zna niti može da pretpostavi koliko je u Aleksandrijskoj biblioteci bilo ”prokletih knjiga”, ali pouzdano se zna da su neka djela čuvana pod posebnim režimom. Do njih se nije moglo doći bez specijalnog odobrenja, a nijedan prepisivač nije imao uvid u sadržaj cjelokupnog djela. Obično su dobijali da prepisuje samo nekoliko stranica ili čak samo nekoliko redaka.
Možemo samo naslučivati o kakvim sadržajima je bilo riječ.
Možda je upravo jedna od tih knjiga navela rimskog filozofa i tragičara Senecu (4. p.n.e. – 65. n.e.) da u svom djelu ‘Medeja’ napiše:
”Doći će vrijeme,
Kada će okovi okeana
Biti raskinuti.
I prostrana se zemlja širom otvoriti.
Drugi Tifej će otkriti nove svjetove,
I zemlje će se vidjeti iz Tule…”
Naravno, danas je i malom djetetu jasno, da se u Senecinim aluzijama o novim ”svjetovima iza Tule” mogu prepoznati zemlje koje će slavni moreplovac Christopher Columbo nazvati ‘Novim svijetom’!
Iz istog vremena i iz istog izvora možda potiču i podaci koje su nerjetko pominjali drevni autori da su se u “kućama života” faraonskog Egipta čuvali izvještaje o astronomskim posmatranjima punih 630.000 godina, da su arhive Babilona bile navodno stare 470,000, a da su asirske kronike sezale 270.000 godina u prošlost.
Da je živ moj rahmetli tetak Ibro imali bismo o čemu godinaama pričati kada zaspe tetka Fiza…
NASTAVAK SLIJEDI
OMOTNICA KNJIGE MOJ TEŠANJ: Likovno rješenje Alije Balte
TEŠANJ: Rad Hasana Mehinovića
KUCA PUNA SREĆE: Moja rodna kuća
VAŠARIŠTE: Fotografija nastala u vrijeme mog djetinjstva
