TESANJ.NET stranica grada
Preuzeto iz tjednika »Express«, Zagreb, 24.3.2023, broj 659, 78-79. str.
__________________________________________________________________________
Tešanjski izdavač Centar za kulturu i obrazovanje objavio je ovih dana, povodom 145. obljetnice rođenja Muse Ćazima Ćatića, esej Tina Ujevića »Musa Ćazim Ćatić«. Spomenuti Centar, iza kojega kao njegov “spiritus movens” stoji Amir Brka, ponajbolji suvremeni bosanskohercegovački pjesnik, koji živi u tom gradu, mali je kulturološki fenomen. Ujevićeva knjiga je čak stotinu i prva knjiga koju je ovaj izdavač objavio u sklopu svoje biblioteke “Gradina”, u kojoj su objavljene brojne važne knjige autora s prostora cijele Bosne i Hercegovine. Pored izdavaštva, Centar s vremena na vrijeme organizira višednevne međunarodne znanstvene simpozije na kojima se prezentiraju radovi o pojedinim književnicima, podjednako suvremenim i onim koji su već poodavno postali dio kanona ovdašnjih književnosti. Posljednja dva znanstvena simpozija održana u Tešnju bila su posvećena djelu Ivana Lovrenovića i Miljenka Jergovića.
Esej je nastao 1936. godine, u vrijeme Ujevićevih “sarajevskih godina” (1930-1937.), koje predstavljaju najplodniji period u njegovu stvaralaštvu. Objavljen je u sedmom svesku Ujevićevih »Sabranih djela«, koja su objavljena u Zagrebu 1965. godine, i u drugom svesku »Sabranih djela« Muse Ćazima Ćatića, objavljenih u Tešnju 1968., a ovo je prvi put da je objavljen kao samostalna knjiga, uz kratki predgovor urednika Amira Brke i esej Envera Kazaza »Ujevićevo kanoniziranje Ćatića«. Ujevićev tekst nastao je na poticaj Abdurahmana Mešića, tadašnjeg urednika časopisa »Novi behar«, jer je Ujević osobno poznavao Ćatića, i vrlo je važan iz barem dva književno-povijesna fakta. Radi se o tekstu koji je revitalizirao djelo tada zaboravljenog Muse Ćazima Ćatića, koji je već dvadeset godina bio mrtav, o tekstu koji je imao presudan utjecaj na to da je ovaj pjesnik danas neupitni dio kanona bošnjačke književnosti, pjesnika koji je danas, uz Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, možda najvažniji pjesnik koji je pisao na bosanskom jeziku.
Nevjerojatno je koliko je Ujevićev tekst aktualan i danas, jer se radi o jednoj svevremenskoj priči koja govori o velikim književnim imenima koji su tek posthumno postali dijelom kanona nacionalnih književnosti kojima su pripadali. Priča o Ćatiću je zapravo lokalna priča o Franzu Kafki, Robertu Walseru, Mihailu Bulgakovu, ili, da spomenem i dva svježija primjera, priča o Robertu Bolanu i Luciji Berlin. O Ćatićevu današnjem statusu unutar bošnjačke književnosti, a sve to zahvaljujući Ujevićevu eseju, na najbolji način govori činjenica da se lik Muse Ćazima Ćatića nalazi na bosanskohercegovačkim novčanicama, na onoj od pedeset konvertibilnih maraka, uz takva književna imena kao što su Ivo Andrić, Nikola Šop, Mak Dizdar, Skender Kulenović, Branko Ćopić, Meša Selimović, Antun Branko Šimića… Ujević Ćatićevu zapostavljenost tumači time da je Ćatić među “matoševcima” (sljedbenicima Antuna Gustava Matoša) bio potpuno usamljen i izoliran. Svi pjesnici iz tog periodu, i “matoševci” i “nematoševci”, bili su, po Ujeviću, “artiste i dekadenti”, dok je Ćatić bio najbliži idealu “narodnog pjesnika”. Ujević u tom smislu navodi jednu anegdotu iz 1909. godine kada ga je na ulici zaustavio “jedan Bosanac katolik” i kategorički izjavio: “Od svih ovih mladih pjesnika i novatora, u koje možemo ubrojiti i Matoša, Ćatić je jedini pravi pjesnik i pjesnički talent. (…) Svi su drugi izvještačeni, a on je iskren.” Upravo ovaj detalj – iskrenost – važna je značajka Ćatićeve poezije, pogotovo poezija koju je pisao pred kraj života.
Drugi razlog zbog čega je ovaj tekst važan i danas je taj što je Ujević u njemu dao upečatljivu i živu sliku jedne epohe, one prijelomne epohe uoči Prvog svjetskog rata, jer je svoj tekst bazirao na Ćatićeve dvije zagrebačke godine (1909 – 1910.), kada je Ćatić bio dio pjesničkog kruga oko Antuna Gustava Matoša, u kojem je bio i mladi, tada osamnaestogodišnji Ujević. Zanimljivo je da se Ujević dugo skanjivao oko pisanja ovog eseja, gotovo godinu dana. “Ja sam se skanjivao”, piše Ujević. “Teško mi je bilo. Premda naš život nije bio bogat događajima, sve su to bili odjeci jedne minule epohe.” Također, piše kako su tu epohu iz njegove perspektive uglavnom obilježili poezija i alkohol, što, uzgred, neodoljivo podsjeća na pjesničke krugove o kojima je pisao Roberto Bolano. Uviđajni Ujević se skanjivao veličati alkohol u muslimanskoj sredini poput Sarajeva, odakle je, kako on to duhovito kaže, “Muhamed protjerao mijehove i čuture”. S druge strane nije želio kuditi porok, alkohol, koji je obilježio tu epohu, i koji je, kako kaže, “kod Shakespearea bio redovno domaće stanje”. Iako je posljednji susret između Ćatića i Ujevića obilježila ružna svađa, koju je inicirao Ujević, Ćatić mu to nimalo nije zamjerao, već ga je kasnije u jednom svom tekstu, gotovo vizionarski stavio uz bok najvažnijih hrvatskih pisaca tog vremena, iako je Ujević tek započinjao svoju književnu karijeru. U ovom eseju, što je također važno spomenuti, Ujević piše i o sebi, o svojim mijenama, kao da preko Ćatića, nakon dvadeset godina šutnje, rezimira vlastitu mladost i književne početke.
U Hrvatskoj i Zagrebu se, pretpostavljam, o Musi Ćazimu Ćatiću jako malo zna, iako je u njegovu formiranju, uz Tešanj, Zagreb možda najvažniji grad, grad u kojem se pjesnički do kraja isprofilirao, što je činjenica od presudne važnosti za suvremenu bosanskohercegovačku poeziju čiji je Ćatić svojevrsni začetnik. Doduše, Ćatić je, uz Maka Dizdara, sedamdesetih i osamdesetih uvrštavan u korpus hrvatske književnosti, što na jedan indirektan način govori o značaju njegova pjesničkog opusa, jer su onodobna književna “svojatanja” bez sumnje računala i na neprolaznost nečijeg književnog djela. Radi se o piscu tragične sudbine, na čijem je grobu u Tešnju uklesan prekrasni epitaf koji je Ćatiću posvetio književnik Safet-beg Bašagić: “Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvstveno pjevo, dok ga udes ne doprati do ovog mezara.” Zanimljivo je da se čak i na Ćatićevu grobu spominje njegov boemski život, što je danas prva asocijacija na spomen njegova imena. Međutim, Ujević u svom eseju opovrgava tu tezu. Opisujući pjesničke krugove u kojima se kretao zajedno s Ćatićem, Ujević piše: “U svima je bilo dosta magle, i nisam ništa volio kao magle i jesen, magle: pitanje kako će se razvit naš idući život, a ja sam smatrao da smo svi mi bolesnici, što smo i bili, premda svi nismo bili na smrt bolesni niti sve bolesti imaju jednaku oštrinu.” Iz te opće slike jedini se svojom “normalnošću” izdvajao Musa Ćazim Ćatić, koji se Ujeviću činio kao “jedan od najzdravijih, najkrepčih i najnarodnijih tipova, što me u njemu onako metafizički malo i plašilo”. “Prema mojem tadašnjem intimnom osjećaju, koji se mijenjao, bio je i suviše zdrav, i suviše elementaran, i suviše snažan, pa ako hoćete prirodan… (…) Bio je jedan rezervoar gorštačkog zdravlja koje ja, gorštak rođen pod Motokitom, nisam tada u punoj mjeri cijenio.”
Musa Ćazim Ćatić rođen je 1878. godine u Odžaku, u Bosanskoj Posavini. Nakon očeve smrti i majčine preudaje, Ćatić se, po završetku osnovne škole, preselio u Tešanj, gdje je kod očuha izučavao brijački zanat, a istovremeno je pohađao medresu gdje je učio turski, arapski i perzijski jezik. Da bi izbjegao odlazak u austrougarsku vojsku, 1898. godine bježi u Istanbul, ali se ubrzo, zbog nedostatka novca, vraća u Tešanj, gdje je regrutiran, te je naredne tri godine proveo u vojsci. 1904. godine počinje pohađati Šerijatsku sudačku školu u Sarajevu, i već tada počinje objavljivati eseje i poeziju u brojnim književnim časopisima. Nakon što je zbog nediscipline izbačen iz Šerijatske sudačke škole, Ćatić odlazi u Zagreb, gdje upisuje Pravni fakultet, koji nikada nije završio. Iz Zagreba se 1910. vratio u Tešanj i zaposlio se u banci, odakle je izbačen zbog sklonosti alkoholu i čestih izostanaka s posla. Zatim je otišao u Bijeljinu, gdje je dobio posao pisara u gruntovnici. Međutim, i s tog mjesta je vrlo brzo otpušten zbog opijanja, nakon čega živi u velikoj bijedi i siromaštvu. U tom periodu pomišljao je čak i na samoubojstvo, a tada nastaju i njegove najbolje pjesme. Ove biografske crtice pokazuju koliko je Ujević bio u pravu: Ćatić se, čini se, opijao iz egzistencijalističkog očaja, a ne pozerske boemije koja je u to vrijeme imala neki romantičarski prizvuk. Književnik i učitelj iz Odžaka Nazif Resulović, Musin suvremenik i prijatelj, ostavio je zapis o Musi Ćazimu Ćatiću iz tog vremena: “Polovinom aprila 1912. godine, a jednog krasnog predvečerja, čobančad su vidjela nekakva bradata, odrpana i bosonoga čudaka gdje leži pod šljivama… (…) U tom zapuštenom čudaku panduri otkriše Musu Ćatića, koji, bez zaposlenja i materijalnih sredstava, a praćen bijedom i nevoljom, bijaše krenuo u svoj rodni kraj, da se skloni kod svog stričevića Mehmeda i spasi napaćeno tijelo svoje i izmoreni duh svoj. Pred džakom je sačekao dok nije pao deblji mrak jer ga je bilo stid da kroz rodno mjesto prođe onako otrcan i neugledan…” Prvi svjetski rat zatekao ga je u Mostaru, gdje je mobiliziran i poslan na ratište u Mađarskoj, gdje je obolio od tuberkuloze, nakon što su ga njegovi suborci pronašli promrzlog u snijegu. Liječenje u vojnoj bolnici u Budimpešti nije bilo uspješno, te je u ožujku 1915. godine, dvadesetak dana prije smrti, demobiliziran i vraćen u Tešanj, gdje je i sahranjen. Za života je objavio zbirku »Pjesme« (1914), a posmrtno su mu objavljene »Izabrane pjesme« (1928) i »Odabrane pjesme« (1965). Ćatić je, također, prevodio s turskog i arapskog jezika.
Ćatić danas slovi kao začetnik moderne bosanskohercegovačke poezije, jer je pisao pod utjecajem vodećih europskih pjesnika tog vremena, pri čemu mu je glavni uzor bio Heinrich Heine. Zanimljivo je da je Heine bio pjesnički uzor i Aleksi Šantiću, s kojim Ujević, uz Vladimira Nazora, na jednom mjestu poredi Ćatića, kao dva bliska pjesnika okrenuta tradiciji. Međutim, Šantić je mnogo više od Ćatića crpio iz usmene bosanskohercegovačke tradicije. Čatićeva poezija je jedinstven i skladan spoj orijentalnog i suvremenih kretanja u europskoj poeziji. Ujević, također, piše o osjećaju bola i tuge u Ćatićevim pjesmama: “Zavladala je Tuga. Tu sam ga razumio drugačije, bez ograničenja. (…) Duhovi su se spajali pred bolom i ništavilom.”
Iako u njegovu opusu prevladavaju ljubavne pjesme, u posljednjem periodu svoga života, nakon što je obolio od tuberkuloze, sluteći vlastitu smrt, Ćatić uglavnom piše pjesme okrenute vjeri i Bogu. U sjajnoj pjesmi »Pokajanje jednog grešnog pjesnika«, nastaloj u tom periodu, koja je gotovo testamentarnog karaktera, Ćatić, “vjerni rob ljepote”, kako naziva sebe u jednoj svojoj pjesmi, kao da rezimira vlastiti život, tragično razapet između Istoka i Zapada, život koji je, kada se sagleda u cjelini, u potpunom suglasju s onim što je o Ćatiću napisao Tin Ujević, govoreći o njegovoj “normalnosti” i tankoćutnosti, ili s onim što je za Ćatića izjavio onaj Ujevićev “Bosanac katolik”: “Gospode, evo na sedždu Ti padam,/ Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom/ I molitve Ti u stihove skladam,/ Proseć: ‘Oh, daj mi smisao za ljepotom!’ (…) Ti znaš, da bijah nevin poput rose/ I poput lijera u proljeću ranom;/ Al ljudi, med što pod jezikom nose,/ Otrov mi dadoše u bokalu pjanom… (…) I slavih Bakha kao sveto biće,/ Veneri pete jezikom sam lizo -/ Vlastitim zubom ja sam svoje žiće/ Komad po komad kao zvijer grizo,/ Slaveći Bakha k'o božansko biće.”
