Sjećanje: Zuhra Ibrahimpašić

IN MEMORIAM
mojoj sestri,

Zuhra Ibrahimpašić
(1939-2024)

Djetinjstvo

Zuhra Ibrahimpašić je rođena 14.04.1939. godine u Tešnju.
Kćerka Ibrahimpašić Muhameda i Mine iz Tešnja i sestra Ibrahimu, Hamdi, Bahri i Izudinu. Ja sam se rodila mnogo kasnije.
U Tešnju je završila osnovnu školu i Državnu nižu realnu gimnaziju, a u Banja Luci završava Učiteljsku školu kao učenica sa odličnim rezultatima te je oslobođena usmenog dijela diplomskog ispita u završnom razredu.

Ona je prva Tešanjka koja je završila za učiteljicu i fakultetski se obrazovala iz grada Tešnja. Od prvog do zadnjeg dana sa djecom uz djecu, porodicu i prijatelje i svoj narod.

Ljubav prema knjizi, čitanju i upornost u sticanju znanja naslijedila je od djeda Ibrahimpašić Ibrahim – bega koji je otvorio prvu knjižaru i papirnicu u Tešnju 1927.godine, a i od oca Muhameda, koji je volio čitati knjige i časopise i koji je nastavio trgovinu poslije očeve smrti.

Sestra mi je pričala da je babo Muhamed svaku knjigu iz knjižare pročitao, a onda davao i djeci da je čitaju ali da je uredno vrate kako su je i posudili. Tako da je Zuhra znala i čitati i pisati prije nego što je krenula u školu. Babo Muhamed ju je školovao radeći u knjižari i nije imala nikakvu stipendiju niti neku pomoć od bilo koga.

Rad u školi

Poslije završene petogodišnje učiteljske škole počinje s radom u OŠ “Huso Hodžić” Tešanj školske 1960/1961. godine. Te prve godine vodi dva razreda sa 104 učenika. Rukovodilac je tematskog planiranja, drži ogledne časove, pomaže kolegama u Raduši, Medakovu, Karadaglijama i Jablanici.

Društveno-politički rad

Bila je odbornik Skupštine opštine u periodu 1964-1968.
Od 1967. do 1969. godine obavlja dužnost pomoćnika direktora Osnovne škole “Huso Hodžić” Tešanj. Izuzetno uspješno radi svoj posao učiteljice, a u nedostatku kadra predaje i psihologiju u Gimnaziji.

Godine 1969. postaje poslanica u Prosvjetno-kulturnom vijeću Skupštine SFRJ ispred opština Tešanj, Maglaj, Zavidovići i Teslić, iako nije bila član KPJ.
Kasnije ju je neko potpisao…
Uz rad u školi, upisuje prvi stepen na defektološkoj školi u Beogradu, završava ga za dvije godine i stiče zvanje nastavnik defektolog. Kasnije završava i drugi stepen 1980. godine i stiče zvanje diplomirani defektolog – oligofrenolog.

U periodu 1982. – 1984. godine bila je član Izvršnog odbora Skupštine opštine Tešanj i delegat u SSRN.

Dobitnik je najvećeg priznanja koje se može dobiti u prosvjeti, a to je nagrada “Hasan Kikić” koju joj je dodijelila naša književnica Nasiha Kapidžić – Hadžić 1991. godine.

Ratna dešavanja 1991-1993.

Od 1991. do 1993. godine radi u Centru za socijalni rad.  Zbog okolnosti u kojima je naša domovina BiH vodila odbrambeno-oslobodilačkog rat angažovana je na radnoj obavezi kao učiteljica u OŠ “Rešad Kadić” Tešanj i radila svo vrijeme rata. Svaki dan je išla na posao kao da nije bio rat. Uvijek vedra, nasmijana…

Uz rad je stekla zvanje prosvjetnog savjetnika i bila mentorica za deset učiteljica s područja Tešnja koje su se nastavile školovati čim se otvorio put prema Zenici i drugim gradovima.

Penzionisana je 2002. godine, ali je ubrzo nastavila sa edukacijom djece predškolskog uzrasta u “Maloj školi” koju je sama organizovala, gdje je pripremala djecu pred polazak u školu.

Bila je i dugogodišnji član stručnog tima za kategorizaciju djece sa poteškoćama u razvoju pri Centru za socijalni rad Tešanj.

Sve što je postigla, postigla je svojim ličnim radom, stručnim i metodičkim pristupom u nastavnom procesu i radu sa djecom, pedagoškim metodama, entuzijazmom, zalaganjem i nesebičnoj ljubavi prema djeci i svom okruženju. Njeni učenici su bili vrlo uspješni i svugdje prepoznati.

U OŠ “Huso Hodžić” radi kao učiteljica i defektologinja i vodi dva specijalna odjeljenja u okviru škole. Poslije završetka školovanja učenika u specijalnom odjeljenju, uspijeva zaposliti 20 učenika sa poteškoćama u razvoju, u preduzeća “Tvornica čarapa”, “Napredak” i “Sloga”, uz pomoć dobrih ljudi i kolega.

Od 1980. do 1984. godine, član je Izvršnog odbora Skupštine opštine Tešanj, dugogodišnji član Amaterskog pozorišta “Stevo Petranović”, delegat u Društvu predškolskih radnika, pregalac u organizaciji Crveni krst Tešanj i konferenciji Socijalističkog saveza.
Skromna, odgovorna, temeljita, uporna i hrabra, prihvatala je svaki izazov, uspješno ga dovodila do kraja i bila priznata u svojoj sredini.

Nakon 20 godina rada u nastavnom procesu izabrana je za direktoricu kombinovane predškolske ustanove Dječije obdanište Tešanj i ostala dva mandata.
Bila je omiljena kod djece i roditelja.
Kada se Obdanište udružilo sa Centrom za socijalni rad radila je poslove defektologa i pedagoga.

Žena, rukovodilac, prosvjetni, kulturni i društveno-politički radnik, stručnjak svog posla, voljela djecu i nadasve poseban insan.

Nosilac je ovih priznanja:

1. Pohvala za pokazani uspjeh i zalaganje u razredu, vannastavnim i društvenim aktivnostima Savjeta za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu Skupštine opštine Tešanj 1964. godine.
2. Povelja na dan 23.05. 1965. godine povodom stogodišnjice izvođenja prve javne pozorišne predstave u BiH održane u Tešnju 23.05.1865. godine.
3. Spomen plaketa OŠ “Huso Hodžić” Tešanj 1968. godine u znak zalaganja na polju prosvjete.
4. Bronzana medalja za aktivni amaterski kulturno umjetnički rad 1968. godine.
5. Zlatna medalja za šesnaestgodišnji aktivni amaterski kulturno umjetnički rad 1973. godine.
6. Zahvalnicu od OO Crveni krst Tešanj povodom stogodišnjice postojanja iste organizacije, a za dugogodišnji samoprijegoran rad, 1975. godine.
7. Posebno priznanje od OŠ “Huso Hodžić” Tešanj, za postignute rezultate rada u svim aktivnostima škole, 1976. godine.
8. Diploma ispred SIZ – a kulture Tešanj za pripremu programa na smotri kulturno umjetničkog stvaralaštva koja je održana 1976. godine u Tešnju
9. Povelja SIZ-a za osnovno obrazovanje 1981. godine.
10. Orden rada sa srebrnim zracima 1982. godine.
11. Zahvalnica na ime svestranog doprinosa i angažovanja u petogodišnjem radu u Obdaništu Tešanj, 1986. godine.
12. Diploma za zasluge u razvoju osnovnog obrazovanja i vaspitanja povodom 100 godina učiteljstva, 1987. godine.
13. Zahvalnica za doprinos u radu OO Socijalističkog saveza radnog naroda Tešanj, 1988. godine.

Molim Allaha dž. š. da mojoj sestri oprosti grijehe, smiluje se i uvede je u džennet. Amin.

   

 

   

   

 

 

---

Tešanj 05.02.2021. godine
Tekst napisan u vrijeme korone.

Autor: Zuhra Ibrahimpašić, učiteljica i diplomirana defektologinja – oligofrenolog.

Topla je julska noć. Nebo vedro. Zvijezde se utrkuju sjajem i namiguju jedna drugoj. Tišina je. Grad se uspavao,samo cvrčak svira svoju noćnu melodiju. Odjednom, najsjajnija zvijezda pade. Zasvijetli jako i ugasi se.
Po usmenom predanju, kažu, “neko je umro “. Umire i moj grad.
Umirem i ja s njim.

U Gornjim Tabacima dvadeset pet praznih kuća. Od Kosovca do Mujčića dućana prazno petnaest, od banke Adem-age Mešića do Gornje Čaršije prazno pet kuća. Sve bez domaćina, zaključane.

Budi me jutarnji ezan. Hvala Allahu velikom, da mladi hafiz ima tako lijep mekan glas i da gradom odjekuje poziv na namaz.

Snažno udara zvono katoličke crkve. Ponekad se čuje i zvono pravoslavne crkve na Griču. To je Tešanj.
Grad dobrih i plemenitih ljudi. Nažalost, Tešanj nije što je nekad bio, iako stara tvrđava, dostojanstveno, čuva svoj grad, a sahat kula otkucava vrijeme. Poslije jutarnje higijene, krećem u redovnu šetnju. Polahko stižem do parka i sjedam na drvenu klupu. Ispred mene austrougarsko zdanje Općine Tešanj. Veliko zdanje. Prolaze moji učenici iz raznih generacija. Posmatram ih i sjećanja naviru…

Ja sam učiteljica i vjerujem u mladost. Bit će bolje… Oživjet će moj grad. Dignut će se iz pepela.
S druge strane rijeke, je Dom kulture, napravljen donacijom rahmetli Safeta Hadžihasića.

Odjednom me obliše suze. Ugledah profesora Muju Pobrića kako postrojava Izviđački odred “Crni vrh “. Kolona stupa vojničkim korakom kroz grad. Idu prema Kiseljaku. Kako jezivo zvuče ove riječi “vojničkim korakom”, jer podsjećaju na rat, a rata neće i ne smije biti. Baš se moja domovina BiH naratovala i zato: “Dosta!” Sjedim i razmišljam… Kolona izviđača je sigurno već na Ćatinom Grebu, još da prođu gaj Drage Tanasića i eto ih na Kiseljaku… Kiseljak je poznato tešanjsko izletište.

Sjećam se dana mog djetinjstva. Mati bi pripremila nešto za jelo, mi bismo uzeli deke, sjeli u kamion i došli na Kiseljak. Na Kiseljaku je bilo mnogo svijeta. Izletnici sjede na dekama i piju kiseljak, koji svom silinom izbija kroz dvije rore. Dajdžinca Hadžibegovica pije kahvu i glasno govori. “Niko ne zna napraviti ružice k’o moja Mina! ”
Tetka Safeta se smije i kaže: ”Jah, jah osim, mene!” Svi su nasmijani i veseli. Djeca se igraju na igralištu. Tu je sada bazen. Mladi fiskulturnici, besplatno poučavaju djecu plivanju.
Tako danas radi mladost…

Vrijeme na izletu, brzo prolazi. Nalijevamo pletare kiseljaka i pripremamo se za povratak kući. Odjednom se začuje pjesma. To poznati bosanskohercegovački pjevač Zaim Imamović zabavlja izletnike pjesmom sa radija “Tešanj grade, moj veliki jade”:

 

Na povratku kući dočekuje nas tetka Hatidža. Poslije kupanja u hamamu, časti nas halvom. Stere dušeke poprijeko i govori nam da idemo na spavanje,a nas brigada. Troje Muhamedove i Minine djece Zuhra, Ibrahim, Izudin, četiri sina tetke Fahre Nedžad, Mirza, Enes i Faruk, Rešad i Zemira tetke Raze, dajdžina djeca Midhat i Mujesira-Meska, četvero amidžine djece Habiba, Mirsada, Mirsad i Senad, Hajrudin Mulabećirović, sin tetke Bahre i njegova polusestra Aiša. Svi tonemo u san, jer tetka naređuje da moramo spavati. Sutradan idemo u Luku da kupimo sijeno. Babo je otišao da kosi, odmah poslije sabaha. Vraćamo se kasno, već je sumrak.

Utorak je pazarni dan u Tešnju.Prolazim kraj slastičarne Adema Dizdarevića (Salimovca). Slastičarna je sa dugogodišnjom tradicijom. Tu se, nekad, čekalo na mjesto, a i sada je tako. Na pijaci pet-šest prodavača. Dok silazim niz čaršiju, pred pekarom me čeka Muho Berberović. Iznosi mi vreo somun (lepinu). Doziva: “To je za tebe jaranice! ”.

Muho, sa svojom suprugom Eminom i kćerkom Erdom, čuva dostojanstvo porodice, održavajući tradiciju svog punca Prnjavorac Mustafe u pravljenju somuna, hljeba i drugih peciva. Poznato je da sve neprodate somune šalje ljudima koji su u socijalnoj potrebi, ali nikad nikome nije rekao njihova imena. Muho je iz stare tešanjske porodice Berberović, koji su znali da sačuvaju svoje ognjište i njeguju međusobnu slogu.

Dok silazim niz čaršiju, vidim vrijednu braću Bećar. Istovaraju robu, a samo slogom, su sačuvali promet u dućanu “Zema”. Malo niže je slastičarna porodice Tahirović Sejfe i njegovog sina Kemala, koju vode njihovi potomci. Tu su najslađe tulumbe, tufahije, kadaif, baklave i drugi tradicionalni bosanski kolači. Kasnije su počeli praviti đevreke (Princes krofne). Moram se pohvaliti da sam ja, rahmetli Kemi, dala recept za Princes krofne. Slastičarnu, uz restoran, dobro održavaju potomci porodice Tahirović.

U mom gradu, skoro da više nema zanatlija. Komšija Hodžo (Hodžić) kad mi popravi i ušije papuče kaže : ”Hajde komšinice, u zdravlju ih nosila! “Kad pitam: ”Koliko je to? “, on odgovara: ”Hajde, to je na komšiluku! “

Gdje je moj komšiluk?
Gdje su nestale moje komšije, moji prijatelji?
Korona je, pandemija i čujemo se samo telefonom.

Danas sam dobila lijepu vijest. Mladi inžinjer Alagić Ismar je počeo novi projekat. Njegova supruga Almina uredila je gradsku biblioteku, koja je postala prva Općinska biblioteka u BiH. Mnogo uspješnih biznismena ima naš grad: braća Ahmetlići, Školjići, Saračevići. Inžinjer Osman Saračević uporno zapošljava svršene inženjere. Nevladina organizacija “Oslonac” zajedno sa Salih ef. Haušićem i ing. Šišić Fuadom izgradila je mnoge kuće za osobe u potrebi.

Znači, moj grad živi, jer su ljudi ovog grada njegovo najveće bogatstvo. Ne mogu da vjerujem da se gasi gimnazija “Musa Ćazim Ćatić”. Nije mi jasno kako osnovne škole na Općini Tešanj, nemaju ni polovinu učenika, koliko su ih imale poslije rata. Ja vjerujem i nadam se da će se moj grad dignuti iz pepela. Moj grad ima pet doktora nauka koji žive i rade u inostranstvu.

Imat će on svijetlu budućnost!

Izvor: Alma Krkalić