TESANJ.NET stranica grada
Haris Sejdić: »Hadži Osman«; Futur art, Sarajevo, 2017.
Sela Čaglići, Ripna, Koprivci, Karadaglije i Jablanica činila su u socijalističkoj Bosni i Hercegovini jednu administrativnu jedinicu u opštini Tešanj – mjesnu zajednicu Karadaglije. Riječ karadaglije turskog je porijekla i znači crna gora. To selo, u kome živi stanovništvo isključivo bošnjačke nacionalnosti, vezano je za šumsko-planinski kompleks zvani Crni vrh i nalazi se na rubnom, besputnom području jugoistočno od grada Tešnja. Oduvjek je držano za vrlo siromašno i konzervativno, pomireno s takvom sudbinom i zadovoljno “onim što Bog dadne”.
Mladi ekonomista i privrednik Haris Sejdić, porijeklom iz te sredine, napisao je roman o njoj koji je objavljen 2017. godine. Nominalni narator je njegov djed hadži Osman, vršnjak dvadesetog vijeka, čiji život traje gotovo koliko i taj vijek, tačnije 93 godine. Odmah da kažem da sam u ovoj knjizi našao daleko više nego što sam to mogao očekivati. Bilo je to za mene prijatno iznenađenje, tim prije jer sâm od ranije dobro poznajem tu sredinu i nikada ne bih pomislio da će se tako brzo pojaviti neko ko će tako uspješno i sjajno uvesti u književnost taj kraj i njegove stanovnike koji do tada kao da na to nisu imali pravo.
Da bi se o nekoj knjizi stekao objektivan sud, nužno ju je pročitati najmanje dva puta. Knjiga koja se dopadne više kod drugog nego kod prvog čitanja – dobra je knjiga. Čini se da je tako i sa romanom Harisa Sejdića Hadži Osman (naslov asocira na Tolstojevo djelo Hadži Murat) u kome on na pronicljiv i neobično snzibilnan način pripovijeda o ljudima i događajima tokom dvadesetog vijeka, prevashodno u svom zavičaju Čaglićima: o običajima, načinu života, moralnim shvatanjima, međusobnim odnosima, čvrstoj vezanosti za rodno tle i drugom.
Roman počinje retrospektivno. U svojoj 93. godini, sa samrtne postelje, haži Osman veoma živo i argumentovano priča o svom životu i svojim rodnim Čaglićima čistim narodnim jezikom, sa mnogo lokalizama i turcizama, i tako daje dosta uvjerljivu sliku život jednog zabačenog i izolovanog muslimanskog sela početkom dvadesetog vijeka.
Jasno je već i na prvi pogled da se Haris Sejdić dugo i temeljito pripremao za pisanje ovog romana. Prije svega, mnogo je čitao, recimo, Kuran, Mula Mustafu Bašeskiju, Mešu Selimovića, Andrića i mnoge druge pisce, ali u pisanju svoga romana on ostaje svoj i daje mu lični pečat, postižući pri tome i univerzalnost bez koje nema dobrog umjetničkog djela. Vrlo dobro je upućen u narodni život i folklor, zavičajnu i širu istorijsku građu, legende, predanja, anegdote, društvene prilike i promjene, što je očigledno na svakoj stranici knjige. Naravno, on je i osoba veome bogate imaginacije, pripovjedačkog dara, osjećaja za bitno i za mjeru.
Za naratora djeda Osmana autor lijepo kaže: “I, evo ga, sad ovdje među koricama, pripovijeda. A njegov životni moto, jednostavan, ali opet bogat, smislen i sadržajan, je u sljedećem: A ko se osloni na Allaha i bude bogobojazan, Allah će ga opskrbiti odakle se ne nada…”
Autor je tako ovim svojim djelom na najljepši način podigao spomenik svome djedu i svome selu, uvodeći ih na sjajan način u literaturu.
Pisac se oslanja na folklor, odnosno običaje, kazivanje svoga djeda, realnu istorijsku građu, naravno: i sopstvenu imaginaciju, te pripovijedanjem obuhvata događanja u svom zavičaju i tešanjskom kraju kroz cijeli dvadeseti vijek.
U uvodnom dijelu romana narator se predano i nostalgično vraća sopstvenom djetinjstvu i vjerno, s obiljem folklornih elemenata, toplo i raznježeno, priča o rodnom selu i djetinjstvu:
“Stigao je u Čagliće. Selo je mirisalo dimom, travama i ljetom… Vrijeme i prilike u Čaglićima su bile takve da je svijet zanao od vijesti onoliko kolko mu je potrebno… Ljudi su živjeli običnim životom… Kad snijeg zapada i kad se poslovi smire, onda kreću zimska sijela…
Pričalo se da u dubokoj vodi žive sumalići. To su mala bića, čupava, s repom i velikačkim ušima… Slušao sam ja tu priču da vile najviše vole da se okupljaju i sjede kraj izvora vode, u gluho doba noći, a i u osami, danju. …tu se kupaju noću i igraju vrzino kolo…”
Sejdić je stvaralac bogate emocije, razgranate mašte i majstor forme. On umije da posmatra i ono što vidi jasno izrazi, što plijeni jednostavnošću i svježinom. Pisanje mu je smireno i jednostavno, pa i misaono.
Haris Sejdić
Glavna kompoziciona struktura ostvarena je kroz naraciju i promišljanje glavne ličnosti – hadži Osmana – odnosno kroz istoriju njegovog života i hronologiju događaja, prije svega na mikro-prostoru sela Čaglići, a onda i širem tešanjskom, bosanskom i evropskom.
Njega posebno zanimaju tragovi života, običaji i kultura ljudi u sredini u kojoj je ponikao, i sve drugo podređeno je tome. On ima savršen osjećaj mjere i nenametljivosti. Priča s ljubavlju, savješću i erudicijom, što zahtijeva pronicanje u suštinu svakodnevnog života. Štedljivog je izraza i zavidnog izražajnog umijeća da na malom prostoru prezentira mnogo toga, kao, recimo, kad daje sliku tešanjske čaršije:
“Tešanjska čaršija je utorkom i petkom bila življa, za razliku od ostalih dana. Svijet je silazio sa okolnih brda i sela, promicao, zastajao, razgledao robu, pitao, cjenkao se, kupovo, odlazio i vraćao se ponovo, pa se opet cjenkao. Onda bi pazarenu robu ostavljo i potlje, kad krene u selo, sve zajedno tovario na konja ili na konjska kola ili prtio na sebi.”
Haris Sejdić u svoje pripovijedanje vješto upliće anegdote i predanja te opise raznih ljudskih sudbina, kao onu o sultanu Sulejmanu koji, podigavši džamiju, sanja da je od tog hajrata njemu upisano samo pola sevapa. Ubrzo se saznalo da je druga polovica neke babe prosjakinje koja jeu toku gradnje džamije kupila i ubacila dvije-tri kile kreča u carsku krečanu. Sultan joj nudi tri kese zlatnika da bi otkupio njen dio sevapa i kaže: “…onda nemaš više potrebe da prosiš”. Prosjakinja to ponosno odbija, riječima: “Nema bogatstva na ovom svijetu za koje bi ja prodala svoj hajrat.”
Autor nije propustio da zabilježi i opiše iole važniji događaj ili promjenu koje su se desile na tom području i imale uticaja na život i razvoj te društvene sredine. Tako za dolazak socijalizma sasvim tačno kaže:
“Dolaskom nove vlasti očekivanje naroda je bilo veliko. Falilo je svega. I tako malo po malo naše selo, moji Čaglići, vremenom ostadoše na začelju svega. Putevi se nisu gradili, niti proširivali i nasipali od strane opštinske vlasti. I kako su putevi slabi, sa prvom većom kišom postaju blatni i neprohodni…”; “od opštine se nije ništa očekivalo osim da nam ne smeta. I nisu… Nova valst donijela je i nova pravila i običaje. Bile su neke stalne konferencije, stalno neki skupovi i zborovi.”
Vrlo lijepo i tačnoje portretisao lik gazda Drage Tanasića, pa i milicionera Rajka Spasojevića i to samo jednom polurečenicom: “I onaj Spasojević je bio čestit i pošten.”
Sa velikom preciznošću i tačnošću autor opisuje trasu starog, zaboravljenog turskog puta od Tešnja do Banja Luke preko Čečave, Šnjegotina i Jošavke, dajući objašnjenja pojedinih lokaliteta, pa navodeći čak i neka predanja kao o Kadinom hrastu, o kadiji koji je tu stradao, Šabanovoj kosi i druga, koja su već odavno zaboravljena.
Za ovaj roman karakteristični su bogati i sugestivni opisi prirode, koja je uvijek ravnodušna prema čovjeku i njegovim patnjama, a ponekad i izrazito neprijateljska:
“Nigdi zvijezde, nit pramena vedrine, vedrine na nebu. Mrkla noć je pritisla gradić Tešanj. Kiša, koja se još s večeri skanjivala da će počet padat, nikako da se otisne i udari. Još malo pa će ponoć. Gluho doba. Sve se već odavno smirilo i pospalo, pa niotkud nema glasa. Ni psi se ne čuju. Mlak vjetrić ponekad pirne, takne lišće koje zašumi, pa se još brže smiri… Noć je bila burna i vjetrovita. Tamni oblaci su pritiskivali nebo, vjetar je puhao i mahnitao lomeći grane voćki i drugog drveća, ne dopuštajući kiši da se otisne i udari.”
Ili ovaj, drugačiji: “Bilo je proljetno jutro. Sjedio sam u ćošku kraj prozora i napajao oči milinom krajolika. Blagim čaglićkim i okolnim brežuljcima obraslim grmljem i voćkama u beharu kroz koje su se pomaljali oštri drveni krovovi siromašnih kućica i tek dvije malo poveće kuće. I gledam još strminu koja će se ozelenjeti i po njima se razići stada ovaca i čobani sa šarplanincima i magarcima. I čini mi se da čujem dolje rijeku kako burno teče, studena i mutna od snijega koji je počeo kopniti na Crnom vrhu i okolnim brdima.”
Sejdićevo slikanje svoje zavičajne sredine nije isključivo idilično, kako bi se očekivalo kada je riječ o rodnom mjestu, već objektivno i nepristrasno. On jasno i otvoreno piše i o onome što je u njoj negativno, recimo kada govori o nekim osobama iz porodice Hasanbašića (koju lično poznajem i sa kojom sam svojevremno, moglo bi se kazati, bio u veoma prijateljskim odnosima): “…'oni odmah palijama i motkama udaraju, njima je važno da te istuhaju, a čime, to njima nije važno. Nejse, ti uradi kako sam ti kazo i nabavi sebi nož, neka se najde’, tako mi je govorio brat Šaban… Znali su ti oni svaku kafanu i han u široj okolici. Rspojasani i oznojeni, sjede tako u hanu i pred njima sir i rakija, gosti se stalno mijenjaju, dolaze i prolaze, a oni bez prestanka meze i piju, viču, galame, pjevaju, šenluče… Tako znaju po heftu dana sjedit i pit.”
Nerijetko Sejdićeva aforistična rečenica podstiče čitaoca na razmišljanja, pa i da potraži olovku i zapše je:
“A sa bogatstvom dojde da insan ima i moć i uticaj.”
“Bog često nagrađuje kada mislimo da smo kažnjeni, a kažnjava kada vjerujemo da smo nagrađeni.”
“…ljudi su takvi, nesvjesno postaju zavidni kad vide da se insanu povećala nafaka i bereket i da je uspio u nečemu.”
“Ne traži krivca kod drugog, krivac je u tebi… Najlakše je tražit krivca u drugom. Najteže je biti pravedan sam prema sebi.”
“Rijeka me je uvijek ispunjavala osjećajem ovozemaljske dunjalučke prolaznosti, ali stalnog rada i upornosti. Uvijek ista, a uvijek drugačija i obnavljana, nova, svježa, čista, kao ljudi, i drveće, i ptice. Kao sve što živi i mrije.”
“Obojica smo ušutili. Šutnja je ispunila cijelu sobu.”
“Insan kad je mlad sve mu se čini lahko, starost i bolest daleko, a grijesi mali.”
Treba kazati da knjiga obiluje izvanrednim etnografsim opisima: mlina, zlata, čardaklija, vilinskog kola, salivanja strave, a krase je i izvaredne i svrsishodne likovne ilustracije.
Roman se završava nostalgičnim riječima hadži Osmana, koje bi se mogle protumačiti i žalom za starim vremenima: “Danas je toga, pređašnjeg života, veoma malo ostalo i, nažalost, mnogo toga zaboravljeno. Život mahale i mahalskih sokaka, život sa meraje kraj puta gdje se sastajalo, sijelilo i prelilo, pravile igranke, ašikovalo i upoznavalo, skoro da je potpuno nestao iz ove sredine… Meni je to po mom shvatanju dobar stari način življenja, a mlađima morebit nije.”
Ova knjiga Harisa Sejdića je gusta, bogata različitim i zanimljivim ljudskim sudbinama, digresijama, izvanrednim dijalozima i razmišljanjima. Slike života su snažne, jasne i duboke, života koji nije zatvoren u jednu formu u kojoj je jedino sačuvana istina, a odbačena svaka dekorativnost i retoričnost. Napisana je čitko i jasno, pa se čita s lakoćom i zadovoljstvom. Odlikuje se bogatstvom i elegancijom izraza, a uz sve to svježinom i ljepotom jednostavnog stila. Međutim, može se reći da je najveći domet ovog romana u izvanrednom prirodnom slikovitom i tečnom dijalogu. Ona, kao i svaka druga, nije bez nedostatak uzrokovanih pritiskom širine građe i zahvata, ali pisac to nadoknađuje čarima jednostavnog toplog pričanja i bogatstvom izvornog i živog narodnog jezika.
Sejdićevo pisanje je u velikoj mjeri orginalno i zanimljivo, koloritno i živo. Ono u potpunosti zaokuplja pažnju čitalaca i drži je neoslabljenom do posljednje rečenice. Autor piše sa dubokim poznavanjem teme koju obrađuje i, reklo bi se, s velikom nadahnućem. Stoga njegova knjiga Hadži Osman uspijeva da dotakne dušu čitaoca, što je dovoljno da bude prihvaćena i čitana. Moglo bi se kazati da ovaj roman predstavlja svjež vjetrić u savremenoj bosanskohercegovačkoj proznoj književnosti.
