BOŠNJACI IZ CRNAČKE ČETVRTI…..

Ostao sam nemalo iznenađen kad sam danas nakon dvadeset godina ponovo ugledao svog prijeratnog radnog kolegu koji je negdje 1993. godine, prije samog zatvorenja u ratu, sa svojom ženom Muslimankom i dvoje djece, a on je Hrvat i bio je u Armiji BiH, otišao za Ameriku.

Naravno da smo pričali o svemu i svačemu ali me jedna pričica posebno impresionirala, koja je posljednih dana, tamo u Klivlendu hit. Ista me je navela da je ne zadržim samo za sebe već da je s ponosom podijelim s vama.

Evo te pričice.

Mase izbjeglica iz Bosne i Hercegovine zahvaćene bezumljem rata, u to vrijeme nalazile su svoja utočišta i u Američkim gradovima. Jedna takva grupa izbjeglica od 100-injak porodica Bošnjaka zatekla se u Bostonu gdje su joj vlasti, šta se moglo drugo i očekivati, dodijelile smještaj, gdje drugo, nego u napuštenim straćarama crnačke četvrti.

I tako je započeo njihov izbjeglički život u Americi.

Crnci kao crnci, mnogoljudni narod i sa robovskom hipotekom koji većinom u Americi ne rade ništa, a žive od socijale, hladno su ih prihvatili kao komšije. Živjeli su na svoj uobičajeni način ispunjen muzikom, drogom i sexom dok su se Bošnjaci odmah prihvatili poslova.

Prolazile su godine.

Bošnjaci su marljivo radili i stvarali zajedničke vrijednosti dok su crnci i dalje nastavili živjeti na svoj „socijalni“ način.

Jadnu i napuštanu crnačku četvrt sastavljenu od mnoštva urušenih straćara i šupa, marljivim radom Bošnjaci su uspjeli pretvoriti u mjesto poželjno za život i bogatijih Amerikanaca. Izgrađene su veleljepne kuće tipskog američkog karaktera, ali sa obaveznim bosanskim detaljima. Polukružni prozori. Natkriveni ulazi (verande). Ružičnjaci optračeni kamenom oblutkom. Mini voćnjaci u kojima primat nose šljive ali ima i trešanja „carigradki“ i „mrčica“. Ima tu i ševtelija, jabuka, krušaka i svakog drugog voća kojeg ima i u Bosni. Pozadi kuća odmah su uređene parcele za povrtnjake u kojima se može naći od paradajza, paprika pa do bamije, repe i prase. Urađeni su svi putevi koji se spajaju sa glavnom cestom i na taj način čine sastavni dio glavne gradske avenije. Otvorene su čevabdžinice, aščinice, kafići, kafane, brijačnice, biblioteke, jaslice, obdaništa, mesdžidi….

Život je funkcionisao kao da su bili u Bosni.

Sve dok jednog dana crnci zbog zavisti nisu počeli dosađivati Bošnjacima.

Njihove „bande“ počele su reketirati gazde objekata i tražiti im pare za zaštitu od njih samih. Trajalo je to jedno određeno vrijeme. Žalili su se nadležnima ali osim obećanja ništa drugo nije urađeno. Sve je i dalje bilo po starom ali su se svakim danom povećavali iznosi i s njima brojevi „bandi“.

I tako je unutar bošnjačke zajednice zaključeno „ da stvar moraju preuzeti u svoje ruke“ ali pazeći da ne povrijede stroge američke zakone.

Naravno, ne bi Bosanci bili to što jesu da ni za tu (ne) priliku nisu znali iznaći rješenje.

I našli su ga!

Jednog dana, kad su zbog nekakvog praznika svi bili kod kuća, Bošnjaci su, većinom sa noževima u rukama masovno izašli na ulicu, i u nekoliko navrata se prošetali kroz četvrt ne izgovorivši ni jedne jedine riječi.

Od tog dana prestalo je reketiranje.

Crnci su prvo pojedinačno, a zatim i u grupama počeli napuštati četvrt da bi na koncu potpuno ispraznili četvrt.

Na kraju priče, kad je vijest o svemu šta se dešavalo sa Bošnjacima i crncima doprla do gradonačelnika Bostona ovaj ushićen zavapio:

„ Dajte, učinite sve da nam dopremite još koju stotinu tih Boysnjaca!“

Priča naravno ne bi trebala biti povod da Bošnjaci krenu prema Americi i Bostonu iako je situacija u Bosni i Hercegovini ekonomsko-politički bremenita neizvjesnošću.

Ništa bolje nije ni u Bostonu.

Treba se paziti samo da u vlastitoj zemlji Bosni i Hercegovini, Bošnjaci ne dožive sudbinu crnaca iz crnačke četvrti u Bostonu.

Priču saslušao i prenio:
Mustafa Mućo Bešlagić