Osmi mart

Uvažene sugrađanke,
Lijep je osjećaj uživati u znakovima pažnje i komplimentima koje nam upućuju povodom 8. marta, sve do trenutka kad se prisjetimo šta tim danom obilježavamo i kakav mu je zvaničan naziv. Dan žena-prva misao je majka, nježnost, ljepota, brižnost…Da nas sve uljuljka i „odvuče“ od prvobitnog cilja-obilježavanja dostignuća i doprinosa žena i njihove ravnopravnosti u svim oblastima društva.

Gdje smo, mi žene, i koliko smo vidljive u našoj bosansko-hercegovačkoj svakodnevnici?
Hoćemo li i možemo li preuzimati brže svoj dio odgovornosti, kreativnosti i prava, koji nam je i priroda nametnula, ili ostavljamo bez podrške i one malobrojne među nama koje su spremne na taj korak?

Svaka od nas je mogla učiniti korak više u familiji, komšiluku, na ulici, da u Skupštini Zeničko-dobojskog kantona ne bude samo šest žena od trideset i pet zastupnika i zastupnica.

Svaka od nas je mogla učiniti više i da u općinskim vijećima u općinama Kantona, bude više žena.
Svaka od nas, u svom najbližem okruženju, osjeti i zna za socijalne probleme, nezaposlenost, korupciju, nemogućnost školovanja djece, nemogućnost zasnivanja porodice zbog ekonomske zavisnosti, nemogućnost rađanja, nemogućnost liječenja, izrabljujući rad na crno, “bijelu kugu“…

Koliko smo spremne glasno ukazati na diskriminaciju nad nama?

Koja generacija žena je danas najviše ugrožena:
djevojčice koje prekinu školovanje iz bilo kojeg razloga, nezaposlene djevojke, zaposlene mlade žene koje ne smiju misliti na podmladak jer će ostati bez posla, žene srednjih generacije bez trenutnog zaposlenja kojima nedostaju godine radnog staža za penziju, penzionerke, same starije osobe….

Ovo su samo neka od životnih pitanja čija bismo rješavanja trebale ubrzati zajedno sa svojim zastupnicama na svim nivoima vlasti. Koliko imamo i koliko tražimo kontakte i s njima? Možda smo ih zaokružile na izborima… i zaboravile kako se zovu. A one su na tim pozicijama zbog nas. Naš su glas i, uz uzajamno povjerenje, naše „oružje“. Do svih nas zajedno, je koliko ćemo glasne biti.
Istina je da se najviše „pronalazimo“ u nevladinih organizacijama u humanitarnom radu.Je li to svjesno bježanje i utjeha? Mi moramo biti u toku i aktivno se uključiti u donošenja, izmjene ili dopune zakona u svim oblastima, posebno zdravstvenoj, obrazovnoj, radno-pravnoj, ekološkoj-jer pola nas je.

Ne smijemo se kriti iza neznanja, neinformisanosti, pasivnosti i šutnje. Na aktivizam nas obavezuje naša brojnost, biološka predodređenost i domoljublje.

Mijenjajmo se nabolje.
Forum žena OOSDPBiH Tešanj