Rukovodstvo

Dok god možete vidjeti nekoga gdje čeka

u predsobljima ureda i sudova,

državna uprava ne vrijedi ništa.

(Louis Antoine de Saint-Just)

Bosanskohercegovačko društvo prolazi kroz krajnje složene okolnosti u kojima izrasta, ili, bolje reći, treba da izraste u istinski demokratsko društvo. Demokratski mehanizmi odlučivanja jesu samo prvi korak, ali oni sami po sebi apsolutno ne garantuju da će doneseni zakoni i propisi biti pravedni, da će biti fer i transparentno provođeni, da će spriječiti lopovluk i korupciju, da će ljude učiniti boljim nego što oni sami jesu. Niko nije lopov ili drzak stoga što je direktor, ministar, načelnik ili predsjednik – on je to, ako jeste, stoga što je loš čovjek, što nema minimum vrijednosti izgrađenih na temelju sistema vrijednosti u koje osobno vjeruje. Ne postoji velika razlika u pristupu između lopova koji ukrade čokoladu u trgovini i nekog izabranog funkcionera, ili bilo koga na čelu neke organizacije koji ukrade ko zna koliko! Radi se od dvojici lopova, a razlika je samo u okolnostima koje im pružaju priliku da tu svoju lošu osobinu realizuju.

Ali, postoji različite vrste kradljivaca. Na primjer, imamo različite nadležnosti unutar organa vlasti, organa upravljanja i rukovođenja različitih institucija i privrednih društava, i imamo demokratske mehanizme odlučivanja. Ti mehanizmi odlučivanja proizlaze iz nekih zakonskih propisa, iz nekih drugih osnova proisteklih kao nadležnost, a realiziraju se kroz različite pravilnike odlučivanja. Na kraju uvijek dolazite do onoga koji donosi odluku, ili sudjeluje u njenom donošenju, i do pitanja na temelju čega neko zauzima osobni stav kojim utiče na donošenje odluka. Mnogi od njih, nažalost, nisu profesionalci. Radi se o različitim ljudima, sa veoma različitim specifičnim znanjima, sa manje ili više dobre volje, ali bez poznavanja svih tih nadležnosti, ovlaštenja i odgovornosti.

U takvoj situaciji nečija pojedinačna volja, proistekla iz ko zna kojih i čijih interesa, može biti nametnuta kao volja većine. Tako se, u skladu sa demokratskim procedurama i demokratski izabranim strukturama, donose odluke štetne po zajednicu. Veoma često se ovo radi tako da se uzurpira nadležnost drugoga, a ne preuzima odgovornost, tako da se slabi odgovornost institucija. To je klasična krađa o kojoj niko i ne govori, jer ne postoji svijest o tome.

U demokratskom društvu takve pojave jednokratne su, jer se pod pritiskom javnosti brzo mijenjaju, a oni koji često prave takve propuste gube priliku da budu ponovo birani. Nema značaja činjenica da javnost nije svjesna da postoji problem. U našem društvu takve pojave postale su politička praksa, jer ne postoji građanin kao političko biće, ne postoji politički svjestan građanin koji će ovakve postupke i pojave sankcionirati kroz izborni proces. Dakle, ne postoji demokatsko društvo – iako postoji višestranački politički sistem.

U takvoj situaciji srećemo se sa onim na šta aludira Abraham Maslov¹ kad navodi da lideri sami sebe biraju. Ako neko ima ambiciju da postane direktor, ministar ili načelnik – istakne svoju kandidaturu i kaže: Hoću da budem direktor / ministar / načelnik. Potom počinje kampanju u kojoj se bori protiv svih ostalih koji žele to isto. Ovako se na izrazito loš način dolazi do lidera za neki važan javni posao. Ovaj je način opasan sam po sebi, jer prepušta izbor kandidata upravo sebičnjacima, ljudima koji se neurotično bore za moć, i to kao moć nad drugima, a zatvara prostor kandidatima koji su najpogodniji za određeni posao, koji su možda skromni i ne guraju se naprijed.

A osoba koja teži moći uglavnom je upravo osoba kojoj tu moć ne bi trebalo dati. Takvi ljudi skloni su koristiti ovlaštenja na veoma loš način, uglavnom neetično, i skloni su omalovažavanju i povređivanju drugih ljudi, a ovlaštenja koriste za vlastite koristi. Posao, zadatak, objektivni zahtjevi konkretne situacije ostavljaju se po strani. Takav rukovodilac u principu vodi računa isključivo o sebi, zadovoljava svoju neurotičnu želju da bude neko, a ne vodi računa o organizaciji i javnom interesu. Najsigurnije je dati ovlaštenja, moć, birati nekoga ko istinski ne uživa u tim ovlaštenjima, ali ko je spreman zbog toga što osjeća odgovornost preuzeti obavezu i ustrajno raditi. Takav lider može dati doprinos da se iskrivljene stvari ispravljaju, nedovršene stvari dovršavaju, da se uspostavi red tamo gdje reda nema i da radi na izgradnji boljeg društva.

Kako Maslov navodi, svijet je pun situacija koje zahtijevaju ispravljanje sve dok se ne poprave, a moć je ta koja treba da ispravi ovakve situacije, da učini svijet savršenijim, istinitijim, ljepšim, ispravnijim, pravednijim i pogodnijim. Ovo navodim stoga što sam uvjeren da je nužna ozbiljna korekcija liderstva i menadžmenta, korekcija sa trase koja nemilosrdno vodi ka sebičnom profitu i beskrupuloznom uspjehu na stazu koja će osigurati dugorčni razvoj, uz društveni mir.

Brojne organizacije utemljene su da bi pružale određene usluge, i stoga one moraju postojati u društvu. Svrha bolnica i domova zdravlja nije u tome da upošljavaju ljekare, bolničarke i drugo osoblje nego zbrinjavanje pacijenata, kao i preventivna njega zdravlja građana. Općina Tešanj, na primjer, nije osnovala komunalno preduzeće da bi ono ostvarivalo profit nego da bi se bavilo rješavanjem problema čistoće, vodosnabdijevanja i kanalizacije na općinskom području. U svakom slučaju, imamo dvije stvari: uticaj institucije na društvo i doprinos institucije društvu. Nema sumnje da je rukovodstvo odgovorno za društvene uticaje svoje organizacije. To je posao rukovodstva. I ovdje nije pitanje da li je ono što radimo ispravno nego je pitanje da li je to što radimo ono za šta nas kupac ili klijent (korisnik usluge) plaćaju.

Sa svojim rukovodnim i menadžerskim sposobnostima, znanjima i vještinama – rukovodilac je sluga. Njegov je vlasnik organizacija kojom rukovodi i, prema tome, on je njoj odgovoran – bez obzira na to radi li se o privatnoj kompaniji, javnoj ustanovi ili nevladinoj organizaciji. Prvi zadatak rukovodstva je upravljanje institucijom, bez obzira na to da li se radi o preduzeću, općini, kantonu, bolnici, školi ili univerzitetu, da obavlja funkciju i da daje doprinos zbog kojeg ona postoji.

Stoga Philip Kotler² ne tvrdi uzaludno slijedeće: Ispunjavanje vlastite funkcije najvažnija je društvena odgovornost institucije. Ukoliko ne izvršava odgovorno svoju dužnost, neće biti u stanju da izvršava ni bilo šta drugo. Dok Abraham Maslov, u pogledu značaja da svi uposleni spoznaju svrhu organizacije, odnosno ispunjavanje vlastite funkcije, tvrdi: Ljudi se ne dijele na lidere i sljedbenike. Svako vrlo dobro zna šta je cilj i daje vlastiti, najbolji doprinos da se stigne do tog cilja. On je, prema tome, jednako general koliko i svako drugi.

A Peter Drucker³ za rukovodstvo tvrdi: Ne postoji zamjena za vođstvo. Ali menadžment ne može da kreira vođe. On samo može da stvori uslove u kojima potencijalno vođstvo dobija ili gubi na kvalitetu. U svojim odlukama menadžeri ne treba da pokušavaju da nađu prave odgovore već prava pitanja. Jer nema mnogo opasnijih i beskorisnijih stvari u menadžmentu od pravih odgovora na pogrešna pitanja.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj