Političar

“Da sam bh političar, ja bih se objesio“

imam u penziji

Nastojimo popravljati ono što je loše. Ova rečenica bi mogla biti aksiom ljudskog djelovanja. A prije djelovanja je potrebno razmišljanje i znanje. Kažu da od onog što čovjek uradi bez znanja može biti veća šteta nego korist. Iako ćemo se lahko i u većini složiti sa prethodnim, svakodnevno svjedočimo drugačije. U petak (petak je poseban dan jer je prvi čovjek, Adem a.s., stvoren u petak, uveden i izveden iz dženneta u petak, Sudnji dan će se desiti u petak, petkom je džuma namaz a petkom ima jedan trenutak u kome se dove ne odbijaju), u takav petak 02. augusta 2013. godine, jedan stariji ugledni imam je sa mimbera tokom hutbe kazao: DA SAM BH POLITIČAR, JA BIH SE JAVNO OBJESIO!

Prvo, nadam se iskreno da u momentu dok je imam sa mimbera ovo govorio da to nije bio trenutak kada se dove primaju. Nisam prisustvovao, ali kako je preneseno, ako mu se dova primi mogao bi postati političar i objesiti se.

Drugo, dugo sam razmišljao o ovoj rečenici. Svjestan sam plebiscitarne podrške velikog dijela javnosti ovoj izjavi. Radi se o čovjeku koji razmišlja i koji zna. Pitam se ima li smisla ova izjava? Ima li smisla i šta će ona promijeniti? Slušao sam posljednjih deset godina slične izjave od iste osobe. Čini mi se da što je više govorio kako političari ne valjaju, da je stanje izgledalo samo gore i gore. Kao da su dolazili sve gori i gori, i kao da će tako biti i dalje. Kada je nešto loše onda ljudi vide da je to loše. Ali ne vidim svrhu izaći u javnost i vikati ljudima da svi dođu i vide kako je to loše!? To bi značilo kao: pogledajte dobro ono što vidite da ne valja, i znajte da to ne valja. I to iz godine u godinu. To neće donijeti ništa dobro, niti će riješiti bilo šta.

Naravno, biti političar u BiH je odavno postalo nečasno. Tome su, bez sumnje, doprinijeli sami političari, prije svega oni. Ali ni drugi nisu ostali bezgriješni. Generalizirajući sve, stavljajući sve u isti koš, neselektivno kritizirajući došli smo do poziva na vješanje. Staviti se u poziciju: ja i narod vičemo, možda je opravdano i prilično lahko ali neće ništa riješiti. Stati na stranu onog što je ispravno, i protiv onog što je pogrešno, bez obzira o kome se radi i bez obzira kada i gdje, to bi bilo već nešto. Uzeti učešće, uvjeriti ljude da se može više i bolje, stati ispred njih i dobiti podršku na izborima, a onda nešto promijeniti je pravi put. Višestranačka demokratija ima makar tu, ključnu, prednost. Vlast ne bira sama sebe, izbori su prilika da se preuzme odgovornost. Ali to se ne dešava! Je li moguće da su svi koji su se nalazili  na kandidatskim listama svih proteklih izbora bili loši? Je li moguće da su građani birali najlošije koje su mogli? Ja ne vjerujem da se radi o tome.

Mogu prihvatiti svakodnevne viceve i šale na račun političara.

Presretne čovjek gospodina u odijelu, izvadi pištolj i zaprijeti:

 – Daj mi svoje pare!

 – Ali ja sam političar.

 – Dobro onda, daj mi moje pare!

To je pitanje duha, način da se ukaže na društveni problem u kome političari trebaju demonstrirati druge vrijednosti. Čitao sam jedan tekst o političarima u Hrvatskoj. U njemu stoji: Svi koji teže za što višim političkim rangom su, u suštini, narcisoidni i mazohisti. Prvo zato što vjeruju da su bogomdani za taj posao i da imaju toliko znanja da će moći promijeniti i stanje svijesti, i stanje duha, i način razmišljanja, i modele ponašanja, u području koje tobože organiziraju. Drugo, stoga što dobrovoljno i unaprijed pristaju da ih se kritizira sa svih strana, da riječima po njima pljuje tko god se sjeti, od slučajno anketiranih prolaznika na ulici, do znanjem potkrijepljenih stručnjaka i renomiranih specijalista za određene teme. Odabiru da nemaju privatni život, da ne mogu jedan dan u tjednu ili mjesecu biti opušteni i bezbrižni od radnih obaveza, da ne mogu sa djecom sjesti na tratinu i lizati sladoled, bez očekivanja tko zna kakvih vijesti. Ili se možda varam kad mislim da političari na tako savjestan način obavljaju svoju funkciju. Pa koji bi normalan čovjek to želio, ako ne postoji ono nešto, jače od svega.

Gospodar ljudi i svih svjetova nam poručuje da su ljudi izjednačeni i uzdižu se jedni nad drugima samo po bogobojaznosti. Kada bi ljudi danas bili takvi, to bi smanjilo međusobno takmičenje u ovosvjetskim blagodatima, smanjila se otimačina, grabljenje lažnog ovodunjalučkog sjaja, međusobna netrepeljivost i mržnja. Ali mi svjedočimo da jači čini nepravdu slabijem. Pravedna vlast ne pravi razlike među svojim podanicima, smatra ih sve jednakim, od snažnih uzima za slabe, čuva moral ljudi kao što čuva njihove kuće i imetak, štiti njihovu krv i ugled, najbolji članovi društva su njegovi vladari, najskromniji posjeduju najveću vlast. Ali mi svjedočimo sebičnost i borimo se za pripadnike svojih stranaka jer smo se u stranke podijelili a da nismo spoznali institucionalne granice pravednog odnosa prema ljudima, građanima, podanicima. Ali i sami podanici, građani, ljudi kao pripadnici stranaka traže za sebe prednost od onih koji su na vlasti, ne gledajući jesu li na redu i ne gledajući je li to u redu. To je na žalost primaran odnos, on je pogrešan ali je stvaran, on je temelj predizbornih obećanja i kao takav se legitimira od strane građana, podanika, ljudi. To je začaran krug pogrešnosti u kome vješanje onih koji su sada, znači dolazak drugih koji su slični, ili gori. Umjesto poziva na vješanje, potreban je poziv na ispravan put i izlazak na taj put svakog ponaosob. A ako svaki petak, poslije zajedničkog spuštanja čela na zemlju u svakoj džamiji, izađe samo jedan čovjek na taj put, to će biti veća korist od vješanja svih političara.

Fuad Šišić

Raduša bb

7460 Tešanj