Šta se hoće zaboga. ..?

Rekao je prvak svijetova hazreti Pejgamber Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem:

“Najbolji džihad je reći istinu u lice nepravednom vladaru.”

(Hadis biljež Ebu Davud i Tirmizi)

 

Želim napisati nešto o “najboljem džihadu”, kako je to lijepo rekao Pejgamber Muhammed s.a.v.a. u citiranom hadisu. Naime, ovaj hadis je lahko i lijepo pročitati, tako je lahko i pričati o ovoj temi,  ali, Bogami malo ko je spremam da to i uradi u skladu sa ovim hadisom.

Znate, teško se danas insan odriče nekog svog komfora, svoje udobnosti. Isto tako kao po pravilu očekujemo od drugoga da kaže “istinu u lice nepravednom vladaru”, mi to čekamo da uradi neko drugi, kojeg smo spremni podržati tek kad se nešto i promijeni, pa mu odmah pritrčati  i reći da smo ga podržavali oduvijek.

Ako neko nešto i kaže  onda to u najboljem slučaju kaže “vladaru” iz suprotne stranke, jer s obzirom da imamo nekoliko nivou vlasti dogodi se često da su na različitim nivoima vladari iz različitih stranaka.

A naši vladari ko vladari, previše sujetni, previše lični, previše “zlopamtila” i previše mali ljudi da bi bili uopće vladari. Ali, su vladari. I valja im ustati na noge kad ih vidiš, jel’ tako ?

Kaže Muhammed s.a.v.a.: “Ko želi da mu ljudi ustaju na noge neka sebi pripremi mjesto u džehennemu.” (Tirmizi).

Ipak, historija je prepuna primjera ljudi koji su se odvažili ustati protiv nepravde i nepravedne vlasti.

Primer velikog učenjaka Ahmeda ibn Hanbela, koji je i osnivač jedne od četiri velike mezhebske škole, pravca, je dobar primjer. Naime, kada je imam Ahmed ibn Hanbel već bio u poodmaklim godinama, i vrlo slab, u Iraku u Bagdadu je neka heretička stranka uzurpirala vlast, i pokušali  su od njega izvući sudsku punomoć, preciznije, fetvu, da to što su uradili da je ispravno.

Imam Hanbel ih je odbio, pa su mu odredili hiljadu udaraca bičem i stavili ga na muke. Prije nego što je umro, a umro je brzo od takvog tretmana, pitali su ga šta misli o svojim mučiteljima.

Rekao je : ‘ Mogu reći samo to da su me tukli jer su mislili da su oni u pravu, a ja u krivu. Kako mogu dokazati istinu onima koji misle da su u pravu?”

Zaista, kako dokazati istinu vladaru koji misli da je u pravu da cijeli kraj, cijelu sredinu, poistovjeti sa sobom i pokušava da određene procese koji se odnose samo na jednu osobu veže za cijeli jedan grad, cijelu općinu, pa i državu i narod.

A stihove poznate kaside idu ovako:

Čudan zeman nastade, sve zlikovac postade,

din-dušmanin ustade; šta se hoće zaboga?

 

Pisano je to davne 1821 godine, pisao je to Abdulvehab Ilhamija Žepčak, tu je on naš komšija iz Žepča, ali,  kao da Ilhamija to piše upravo za nas, za naše vreme i prilike.

Pisao je to Ilhamija na zulum što ga je činio tadašanji vezir u Travniku Dželaluddin Ali-paša – Dželalija.

 

Već takata nestade, zlo nam svako postade,

dobrih ljudi nestade; šta se hoće zaboga?

 

I po ko zna koji put čitajući tekst ove kaside, na pamet mi pade tekst od rahmetli Alije Izetbegovića pod nazivom “Odgajamo li muslimane ili poltrone”.  Kako danas stvari stoje prije će biti da odgajamo poltrone, jer zaista veliki broj ljudi se boji ustati i reći vladarima istinu u lice.  Npr. da je i previše da žive na grbači ovog naroda od 1990. godine pa sve do danas, da je previše da cijelo vrijeme svog vladanja obilježe svađama i sukobima, kao i da je previše da svoje postupke poistovjećuju i sa narodom i sa državom.

 

Kaže rahmetli Alija Izetbegović:

“Prije svega, možemo im poručiti da ne ubijaju sile u mladom stvorenju. Neka ih radije oblikuju i usmjere. Njihov uškopljenik nije musliman, niti ima načina da se mrtav čovjek „prevede“ u islam. Da bi odgajali muslimana, neka odgajaju ljude, i to što kompletnije i potpunije. Neka im više govore o ponosu nego o skromnosti, više o hrabrosti nego pokornosti, više o pravednosti nego o milosrđu. Neka podižu dostojanstvenu generaciju koja će znati da ne treba tražiti ničije dopuštenje da živi i da bude ono što jeste.

Jer zapamtimo: progres islama – kao i svaki drugi progres uostalom – neće doći od mirnih i pokornih, nego od hrabrih i buntovnih”.

 

A naš habri Ilhamija davne 1821. godine dalje piše:

 

Ne ugledaju u ćitab, ne uzimaju hič-dževab,

niti misle na hesab; šta se hoće zaboga?

 

Današnji, ali i ondašnji  vlastrodršci (faraoni) da Bog sačuva, ne Bog nešto reći što nije po ćeifu, ili što misle da neće biti po ćeifu, ili tek tako ni sam ne znaš šta im nije po ćeifu, možda jer nisi iz grada nego sa sela, a možda i obrnuto, možda ti je samo školski drug ili najbolji prijatelj u drugoj političkoj opciji od vladajuće, a možda i nije, to nije ni važno, jadna ti majka, spremni su na sve. Ako imalo zavisiš od neke javne, opštinske potrebe ili budžeta jadna ti majka.

 

Ovo trpit’ – teška muka, a još više turska bruka,

munafika stoji huka; šta se hoće zaboga?

 

Turčin nema amela, krivda pravdu zamela,

pa se pravda omela; šta se hoće zaboga?

 

Današnji turčin (stanovnik Turske) ima itekako amela  (rada, djela), rade “braća” turci svaka čast, nemaju amela (rada, djela) ovi naši “turčini” u Bosni.

Od početka ovog stoljeća Republika Turska, koja je relativno malo izložena evropskoj i svjetskoj finansijskoj krizi, zahvaljujući snažnom ekonomskom rastu i razvoju uspjela je da skoro utrostruči BDP i dohodak po glavi stanovnika koji je prešao 11.000 dolara. Indikativno je da se u toj maloazijskoj zemlji nalaze fabrike najvećih proizvođača automobila poput „Honde“, „Hundaija“, „Renoa“, „Tojote“, „Forda“.

Ali, ovi naši turci tj. mi prije svega Bošnjaci koji smo ovdje u Bosni najviše volimo pričati, pametovati, galamiti, kriviti sviju i sve, ništa ne poduzimati, najveći nam je napor komentar na FB ili još slađe na nekom portalu pa da se ne zna ko je to napisao.

 

Nasta čudna ulema, jer ne čine amela,

od njih jedna proloma; šta se hoće zaboga?

 

A današnja ulema, ko ulema (čast pojedincima) uvijek u hladovini aktuelne vlasti. Samo šuti, dobro je, ne talasaj, vidi kakva je situacija, to je to razmišljanje, nemoj da se ikome iskvari.

 

Ulemskoga sada hala, zalud njima gdjegod hvala,

vrat slomiše porad mala; šta se hoće zaboga?

 

Nije kader biti imam, a kaže se potamam,

jordam čini k’o šeh-islam; šta se hoće zaboga?

 

Svi veziri pravo sude, pa i paši dobro bude,

al’ murtati krivo gude; teška muka, zaboga.

 

Kaže hazreti Pejgamber a.s.: “Vođa naroda je njegov sluga.” (Taberani) 

 

I opet sebe, a i druge pitam. ..(fantastično je o tome govorio sad već pokojni Aleksandar Tijanić).

Pa, dobro, ko smo i šta smo mi to danas? Šta radi moja generacija (uglavnom šuti), šta je to uradila moja generacija, šta radi generacija poslije mene (uglavnom je ova nova generacija u kladionici ili na internetu)?

Kome vjerujemo ?

Čemu se nadamo i veselimo (jeli to FARMA I GRAND PARADA, ŠOU kako se već zove?)?.

Protiv čega smo? Za koga smo? Šta mijenjamo? ?

Koje su knjige naše (osim što se ubismo citirajući Mešu Selimovića, Ivu Andrića i sve te naše klasike, ali ništa više od tog pustog citiranja).

Koja su naša načela, principi? Pa, opet, čemu se radujemo (da dobijemo na kladionici)?

Koji je razlog našeg postojanja i boravka na ovomo svijetu, u ovoj državi u ovom gradu?

Koja je naša revolucija ? Imamo li mi svoje arapsko proljeće? (osim pobune zbog matičnog broja)

 

I kod paša ima ljudi, Ko je dobar vrlo hudi,

kad je više zlijeh ljudi; niko ne zna do Boga!

 

I za kraj. . .

Predaja-hikaja kaže da je Ihami-baba (Abdulvehab Ilhamija Žepčak), zajedno sa Sirri-babom krenuo u vezirski grad  Travnik posjetiti/zijaretiti turbe Ibrahim dede, koji je preselio na bolji svijet kao šehid.

Sirri-baba je pričekao Ilhamiju i odmorio se na jednom kamenu pored Lašve dok je on (Ilhamija) uz turbe učio dovu. Osjetivši što je Ilhamija proučio Sirri-baba se odjednom podigao te mu rekao: “Ilhamija, dova će ti biti uslišena! Hoćeš li da to napišem crnom ili crvenom tintom.”

”Crvenom “, odgovori Ilhamija. Predaja kaže da je Sirri-baba znao da je Ilhamija molio Allaha dž. š. da preseli na Ahiret šehidskom smrću Ibrahim-dedeta, a odabir crvene tinte je značilo da će mu biti odrubljena glava.

Da je Ilhamija, Božjom voljom, odabrao crnu tintu, bio bi udavljen.Nedugo nakon toga događaja Ilhamija dobiva poziv iz Travnika u koji je krenuo pješice hodajući tri dana da bi mu tamo bila odrubljena glava. Kažu da se glava ovog velikog Božjeg roba otkotrljala daleko od tijela. Krvnici su tijelo uspjeli podići ne bi li ga ukopali, ali glavu, uza sva nastojanja, nisu uspjeli ni pomaknuti. Bila im je preteška. Nastala je velika zbrka sve dok netko iz okupljene gomile nije povikao neka glavu spoje s tijelom. Tako učiniše i Ilhamijinoj glavi se vrati njezina prijašnja težina. Ilhami-baba je još rekao, prije ovog strašnog nedjela, da će njemu svijet dolaziti sa svih kontinenata, jer će biti nadaleko poznat, učit će mu Ja'sine i hatme mu poklanjati.

I tako od tada pa do danas kod Ilhami babinog turbeta uvijek svijet dolazi – klanjaju u turbetu dva rekjata, uče na tom mjestu razne dove tražeći od Allaha da im budu kabul.

 

Haris Sejdić