Tvoja, moja, naša? Sada smo svi skupa u ovome!

Danas, 5. februara 2014., grad Tuzla u Bosni i Hercegovini svjedočio je protestu, koji je završio nasiljem. Protesti su započeli kao mirno okupljanje ljudi, mahom radnika iz privatiziranih i bankrotiranih kompanija, potom studenata i aktivista, te ostalih. Uslijedili su kao reakcija na privatizaciju velikog dijela tuzlanske industrije (tj. Konjuha, Polihema, Dite, Resod-Guminga), koji su predstavljali najveći izvor prihoda za grad i njegovu populaciju. Ovo je radnike ostavilo na ulici, da se bore za vlastiti opstanak. Radi se o prvom protestu ove vrste u Tuzli, jer je oko 3000 ljudi izašlo na ulice i okupiralo dvije glave gradske saobraćajnice, te na taj način blokiralo saobraćaj nekoliko sati. Protesti su eskalirali u nasilje pošto je specijalna policija za nerede došla da restjera demonstrante ispred zgrade Vlade TK i zgrade Kantonalnog suda. Radnici zahtijevaju da im se uveže radni staž i da im se isplate dugovanja u smislu doprinosa za zdravstveno i penziono osiguranje. Također zahtijevaju stvaranje uvijeta za dostojanstven život, te zapošljavanje mladih ljudi čije brojke kao nezaposlenih rastu iz minute u minutu.

Informacije o protestima i dio organiziranja učinjen je preko Facebook grupa „50.000 Za bolje sutra“ i „Udar“, ali glavninu organizatora ipak sačinjavaju sindikalna radnička udruženja gore pomenutih kompanija. Ovi protesti čine se uspješnijim od niza manjih protesta radnika iz svih ovih kompanija u posljednjih deset godina, pošto su osjetno vidljiviji i više eksponirani, pa čak predstavljaju i prvi pokušaj jedinstvenog protesta radnika u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Pokušat ću da predstavim tok privatizacijskog procesa „Dite“, koja je najevidentniji primjer, i ukratko opisati šta se događalo od tada do sada.

U 2002. godini, 59% kapitala „Dite“ navodno su kupili radnici i Državna agencija za privatizaciju potvrdila je da je kompanija potpuno u privatnom vlasištvu. To stanje se odužilo do 2005., kada je „Ditu“ otkupila hemijska kompanija pod imenom „Lora“, a koja je u vlasništvu „Beohemije“, hemijskog konglomerata sa sjedištem u Beogradu, u Srbiji. Kompaniju su potom sistematizovano uništavali.

Već prema financijskim izvještajima iz 2010. „Diti“ je krenulo nizbrdo, a čemu je prethodilo nekoliko godina uspješne proizvodnje kao i sigurna radna mjesta. Šta se zapravo dogodilo između 2007. kada se privatizacija desila i 2010./11. (godine kada su se desili štrajk i protesti) ostaje misterija. Prema nekim radnicima, između 2009. i 2010., naređeno im je da stave sol u hemijske smjese koje je kompanija koristila da pravi deterdžent, što je oštetilo mašine koje su koristili, uništavajući na taj način polako proizvodne kapacitete kompanije. Nakon postpuka o bankrotu, u decembru, grupa od četrdeset radnika okupila se ispred „Dite“ i započela protest u pokušaju da spase kompaniju. Ono što je bilo interesantno u vezi ovog protesta je da ga oni nisu formulisali kao štrajk da se prekine proizvodnja, nego protest koji bi im omogućio da se vrate na posao. Do sada, radnicima se duguje preko pedeset plata, dok ih većina ne može u penziju jer im nedostaje nekoliko godina radnog staža zbog privatizacijskog procesa koji se otezao od 2002. Radnički je sindikat kompanije u više navrata pokretao pravne tužbe protiv „Lore“ i njenog vlasnika, inače generalnog direktora „Dite“, koje su bile ili bezuspješne ili su još u sudskom procesu. Ovo je samo jedan primjer, koji nosi najviše simptoma iz cjelokupne situacije koju u Bosni i Hercegovini ne doživaljavaju samo radnici .

Kao što je ranije rečeno, ovaj protest je prvi ove vrste u Bosni i Hercegovini, gdje su radnici po prvi puta nakon snažne ustajalosti nakon rata došli da se bore za svoja prava. Počelo je kao miran protest, gdje se pred zgradom Kantonalnog suda okupilo nekoliko stotina radnika. Protesti su potom uskoro eskalirali u nasilje kako je na zgradu bacano kamenje, nakon čega je vlast odgovorila na jedini njoj poznati način, dobrom dozom državnog nasilja, šaljući specijalnu policiju na demonstrante. Kako je situacija sve više i više postajala nasilna, rastao je broj mobiliziranih policajaca, a koji su pokušali kontrolirati masu sa suzavcem i psima napadačima. Nekoliko demonstranata uspjelo je ući u zgradu, od kojih je deset stavljeno u pritvor. Do sada je uhapšeno trideset osoba a povrijeđeno 18. Policija je snažno pretukla i uhapsila jednog od glavnih organizatora Facebook grupe; priveli su ga na ispitivanje bez da je primio medicinsku njegu. Kamerman lokalne tuzlanske televizije, RTV Slon, zadobio je udarac u lice od strane policijskog službenika.

Ovaj protest ima potencijal da nadraste prethodne pokušaje ljudi u izražavanju njihovog bijesa i nezadovoljstva, kako je ovo prvi puta da je nad ljudima primjenjeno fizičko nasilje. U proteklih nekoliko mjeseci bili smo svjedoci raznih protesta i događaja društvene decentralizacije – JMBG protesti za matične brojeve i radnički štrajkovi koji su bili potpuno isprekidani. Tokom tih događaja nije se uspostavila nikakva veza da pokaže kako prekarnost u Bosni i Hercegovini ne poznaje granice, samo je izgledalo kao da su interesi jedne grupe izričito njeni i da ne dijele logiku sa drugim. Ovaj problem upućuje na nešto više traumatično u društvu, a što proizilazi ne samo iz rata koji je završio 1995., nego iz onoga što je u toku, što političke elite stvaraju u posljednjih dvadeset godina i jaza koji prave, na taj način demistificirajući druge probleme ekonomske prirode. Ovaj protest mogao bi pak biti dugo očekivana prilika da se u bosanskohercegovačko društvo povrati svijest o klasnoj borbi, otklanjajući se pri tom od nacionalističkih imaginarija političkih elita.

U slučaju ovog protesta evidentno je da potrebe kolektiva mogu biti glasno izražene i da isti nema potrebu uočavati razlike niti u etničkom niti u konfesionalnom smislu. Doista se čini da radnici nisu više sami u njihovoj borbi, te da ovaj protest treba shvatiti kao poziv za buđenje svima nama koji patimo od nepravde koju čine elite dan za danom. Ova borba, stoga, ne može se nazvati mojom, niti tvojom, niti njihovom, to je borba svih nas, jer smo u ovome svi skupa.

Emin Eminagić, februar 2014.

(Emin Eminagic – Tuzla protests Preveo sa engleskog: Velid Beganović)