TESANJ.NET stranica grada
Srijeda 14.05. 2014. u kasnim popodnevnim satima sam na poziv i intervenciju Sabahudina Sinanovića-Hude, da bi moglo doći do poplave pogona u Visokom, hitno iz Sarajevo “odjurio” za Visoko, lokalitet Čekrčije, a tamo je već bio “haos”, voda je bila ušla u prodavnicu, skladište i kuhinju, proizvodni pogon je još bio netaknut, ali bilo je samo pitanje vremena kad će voda ući i u pogon. Kako smo stigli tako je Hudo onako obučen u odijelu bez zastoja i razmišljanja uskočio u vodu koja je već dobro narasla na nekih pola metra i tekla između dvije zgrade i počeo pomagati radnicima koji su potpuno dezorijentisano pokušavali da sklanjaju i izmještaju i spašavaju šta se može spasiti. Kasnije ćemo obući ribarsko odijelo sa čizmama, koje smo uzeli iz poplavljene prodavnice, a to odijelo Hudo bukvalno nije skidao narednih šest dana.
Od 18h pa sve do 3 h narednog dana trajala je naša “borba” sa nadolazećom vodom. Nekih stotinjak vreća napunjenih zemljom nije ništa pomoglo i već oko 21.30 voda je ušla u pogon, prvo smo pokušali sa jednom pumpom, da bi na kraju tri pumpe izbacivale vodu, međutim sve uzalud. Oko ponoći došli su naši mehaničari iz Tešnja (preko Crnog vrha, jer se već od pola deset nije moglo preko Maglaja) sa dva kamiona i nekoliko manjih vozila i svi skupa smo počeli da razmontiramo pogon. Nekad oko pet sati ujutro sam stigao preko Crnog vrha kući u Mekiš, a Hudo je autom produžio do kuće u Mraviće.
Kada sam se negdje oko pola devet u četvrtak probudio, a probudio me telefon, zove me prijatelj i kaže: “Šta je to bilo, jel’ istina da je Hudu odnijela poplava???”. U rekordno kratkom vremenu našao sam u blizini njegove kuće, a dole je već bila uzbuna, kuća i okolne kuće su poplavljene, a njegov sin i još neki njegovi radnici (koji su isto bili sa nama prethodnu noć) komšije su ostale u jednoj kući zaglavljeni, i bilo im je nemoguće prići od silne vode, a dobijali smo stalno informacije da je još mnogo naroda ostalo u kućama popljavleno.
Kada sam ga pitao šta je bilo sa sinom i šta mogu pomoći, kaže da je ujutro čim je došao kući i vidio da mu je sin ostao u kući “odjsečen” zvao telefonom i probudio Izo Ahmetliju oko 5 pola 6 i pit’o ga za helikopter, nije znao da je Izo prodao, i rekao mi je onako kratko: “Ja sam zvao gore Sarajevo ove da pošalju helikopter, zovi sve policije i agencije koje znaš, da šalju helikopter”.
“Helikopter, pa kako helikopter, koga da zovem, šta ću im reći?” -pitam ga zbunjeno,
“Helikopter, pravi helikopter, ljudi su u pitanju, zovi ih sve “.
Počeo sam grozničavo telefonirati svima od Direkcije za koordinaciju policijskih tijela do Oružanih snaga BiH, Sudske policije BiH, FMUP-a i dr. Zovem i Izu Turkeša, javiše nam da je na terenu sa svojim čamcem, ne javlja se, nakon nekog vremena dolazi Izo, sa njim i načelnik Suad i još neki, tu je i komandir Alić, kaže zvali ga iz direkcije da su imali poziv iz Tešnja, “dobro je”, kontam u sebi, “reaguju”.
Čudo se dogodilo, u neka doba stiže i helikopter, slijeće pilot traži Sinanovića ili Sejdića, “BOŽE HVALA TI” kad smo im objasnili gdje treba, koja je kuća, piloti su rekli da ne može, da je veoma opasno to za njih, a Hudo onako na prvu bez razmišljanja iako mu je sin u opasnosti, kaže, “onda idite na odmah gumaru tamo ima ljudi”, i počinje spašavanje Mehe i njegovih radnika. Jednog po jednog je helikopter preuzimao i spuštao na magistralni put M17. Sa svoja dva auta smo blokirali saobraćajnicu i markirali prostor na magistrali gdje će helikopter sletati.
Nakon toga molimo pilote da spašavaju porodicu Čajić sa dvoje maloljetne djece, ponovo ih Hudo navodi, odlazi sa njima da pokaže kuću. Omerbašić iz Civilne zaštite Tešanj mi daje brojeve od nekih porodica iz Pridjela i Ševarlija, saznajemo i da je tamo situacija izuzetno teška, valja sad sa pilotima dogovarati i moliti da “vade” i ostale kojima je potrebna pomoć. Srećom piloti su jedno pozitivno iznenađenje, jer su do kraja bili za saradnju i maksimalno posvećeni spašavanju ljudskih života. Telefoni mi zvone stalno, Hudo je svoj već odavno od kiše i blata “zijanio”, zove načelnica D. Juga, da se vidi sa pilotima za neke ljude u Matuzićima, zovemo mi Sarajevo, zovu nas ponovo i CZ D. Jug, zovu neki još iz Pridjela, Ševarlija, ima neka kuća i u Mravićima imaju ljudi u njoj, ne znam više ni koliko je sati, ni koliko je poziva. Kiša pada stalno. Prvi helikopter odlazi po gorivo, nakon nekog vremena dolazi drugi helikopter, ponovo objašnjavamo koja je kuća, piloti pristaju da Hudo sa njima sjedne u helikopter da pokuša presjeći krampom ili makazama žice. Polijeću. Nakon nekoliko minuta se vraćaju. Helikopter prevozi jednog po jednog iz kuće ukupno njih sedam, četrvti među njima je i Hudin sin. Ostaje još jedan na krovu mašine tzv. gredera. Taj Osman je tek sutradan (petak) spašen čamcem oko 14 sati.
Sabahudin Sinanović Hudo je tih dana pomagao svima, energično, odlučno i hrabro, pomago i radio je sa svim svojim ljudima, rodbinom i prijateljima, nesebično, dobrovoljno i negledajući nimalo na sebe, iaoko su i njegova kuća i firma i mehanizacija bili popljavljeni. Išao je od kuće do kuće, govorio ljudima šta da rade dok ne dođu njegovi kamioni i bageri, pomagao na licu mjesta, vozio koga je trebalo, za Potkamen kod Doboja obezbjedio pumpe, na javni poziv Fahke i Antena radia u Doboju kroz vodu se probio do zgrade kod Kristal banke da se izvuče neka žena sa sedmomjesečnim djetetom, slao mehanizaciju da interveniše na nekoliko desetina i stotina mjesta.
U Doboj jugu ali i široj okolini tih nekoliko dana Hudo je jednostavno bio nezamjenljiv.
I tako je to, jednostavno kad zakaže sistem, vlast i strukture koje su zadužene i plaćene za to, pojave se neočekivani ljudi koji svojom snagom, voljom odlučnoću i energijom nadoknade sve to što je zatajilo. Tako to valjda Bog dragi odredi i hoće.
Svaka čast Hudo ! ! !
Naredni dani su posebne priče za sebe. O tome neki drugi put.
Piše: Haris Sejdić
Naredni dani su posebne priče za sebe. O tome neki drugi put.
Haris Sejdić
