TESANJ.NET stranica grada
Pokušavajući napraviti privatnu biblioteku, koja bi po mome nahođenju trebala sačinjavati uglavnom pjesničke, naučne, te istraživačke radove, prinuđen sam naručivati pjesničke radove iz Beograda, a naučne i i istraživačke radove iz Zagreba, jer izdavačke kuće u Bosni i Hercegovini nisu kompletne, te su u djelomičnom “rasulu”. Jedina izdavačka kuća u Bosni i Hercegovini koja ukazuje na književno dostojanstvo Bosne i Hercegovine, te koja svojim izdavaštvom obuhvata skoro sve književne vrste, jeste izdavačka kuća Šahinpašić iz Sarajeva. Tačno je da se šire negativne glasine oko ove izdavačke kuće, ali trebamo biti svjesni da Šahinpašić jedini prezentira književnost kao granu umjetnosti na visokom nivou.
Knjiga “Vrijeme sretnih gradova” autora Amira Brke, za koju je dobio Godišnje nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine u 2006. godini, me potaknula na pravljenje privatne biblioteke. U kritici za ovu knjigu od strane Vojislava Vujanovića, stoji da kod autora ” … mi vidimo referente njegove inspiracije, i istovremeno smo svjedoci njegovog transponiranja u pjesnički kvalitet.” Možda ne bih niti obraćao pažnju na ovu knjigu, jer sam jedan od onih mnogobrojnih koji će knjigu pročitati samo u slučaju da je preporučena za čitanje ili ima primamljiv omot, ali ono što me potaklo na čitanje jest ime autora koji živi i djeluje u Tešnju. Danas je autor ove knjige predsjednik Društva pisaca Bosne i Hercegovine, koji je izjavio za štampu Bosne i Hercegovine da treba sačuvati sve ono što je dobro u radu Društva.
Nakon što sam nabavio većinu objavljenih knjiga ovoga autora, krenuo sam u potragu za drugim kvalitetnim radovima pisaca Bosne i Hercegovine, ali ubrzo sam se razočarao kada sam naišao na djelo Hazima Alagića iz Bihaća, koji u svome književnom opusu ima pjesme kao što su: “Društvo mrtvih pjesnika”, “Oda Nadininim nogama”, “Charles Bronson”…, a koje pozivaju na nacionalizam, terorizam, rasizam, apsolutizam, fašizam i druge štetne društvene pravce, ignorirajući demokratiju u Bosni i Hercegovini. Pjesništvo Hazima Alagića je ogledalo postratnog pjesništva i izdavaštva u Bosni i Hercegovini, a ono što je zabrinjavajuće u slučaju Alagić jeste prihvatanje poezije kao takve od strane čitalaca, ali i nekih drugih pjesnika, pa se pitam: “Da li uopće postoji demokratija u Bosni i Hercegovini?” Kad sam zatim naišao na mnogobrojne alagiće razočarao sam se u književnost Bosne i Hercegovine, no u svakome slučaju tu su pojedinci kao što je Amir Brka, Ibrahim Kajan, Marina Trumić, Nura Bazdulj Hubijar, Biljana Gajić i drugi koji će da nam poprave nacionalni prosjek u književnosti.
Umjesto završetka i zaključka, evo nekoliko stihova iz pjesme H. Alagića “Drugo pismo iz Bosne 2011”, inspirirana navodnim citatom glumca Charlesa Bronsona (danas “u sedmom rajskom nebu”, po H.A.) kako će poezija ujediniti svijet:
zoofili u džunglama marišu majmune sidaše
pederi boljke prenose -pederski- dalje a
pedofili se diče slikama sitne nage djece
na Internetu, uz kratke kurseve terorizma
ili kako na brzinu sklepati atomsku bombu
ili kako nabildati grudi i usne silikonima
dohakali još više neutronima i protonima
cjepaju ih bogme mučki, bez sjekire
a Bogu jako bliski ljudi blagosiljaju i
odobravaju brakove homića
i usvajanje im djece, budućih pederčića
žene se tu nešto slabo pitaju
zbog lezbijske demokratije pa
Internet mladoj generaciji je upitno
koliko je to moderno i ispravno
u dobroj staroj klasičnoj pozi
razmaknuti ženske krakove?
Jer, imaju šansu za biranje: pol,
natural-seks ili vještačku oplodnju
ili čak možda vlastito kloniranje!
A pušenje je poželjno uz filter:
kolor-kondomi sa okusom jagode il voća
ojačani kremom od viagre
Hazim Alagić svoju poemu završava sljedećom molitvom: “molim Boga i Papu / odavde iz Bosne i Bišća / da poezija i pjesnici uistinu / spase i ujedine Svijet!” Pjesnici poput ovog bosansko-hercegovačkog pjesnika zasigurno ne mogu spasiti i ujediniti svijet, za razliku od pjesnika poput Tina Ujevića, Alekse Šantića ili Maka Dizdara. U takve se velikane treba ugledati i uzdati, a hoće li oni omogućiti spas i ujedinjenje svijeta, ne ovisi o samim pjesnicima i njihovim pjesmama, već o onima koji ih čitaju i usvajaju nešto od značajnih poruka koje nam odašiljaju.
