Esmir Bašić: Kultura dijaloga

Jedna od tema koja je od esencijalnog značaja za svaku zajednicu je kultura dijaloga, reklo bi se na prvi pogled da smo mi te činjenice svjesni i da to ne predstavlja ništa novo, odnosno da sintagma kultura ponašanja u dijalogu je sastavni dio našeg habitusa i da se tu više nema šta reći! No, da li je to stvarno tako? Da li je dovoljno ima u našoj praksi? Je li zaživjela u svim segmentima društva? Znamo li zaista kolika je njena važnost i značaj? Da li je i koliko naše društvo napredovalo po tom pitanju? Nije li došao pravi moment da se ova tema otvori i kod nas!? Samo su neka od brojnih pitanja na koje trebamo dati odgovor!
Polazeći od toga da je praksa majka teorije, tako ćemo pronaći i ovaj put odgovore na pitanja koja nas zanimaju bilo da to ispitujemo u svakodnevnici ili općenito. Samo površna analiza ovog pitanja ne nudi nam odgovore? Ako percepiramo medije (printane, elektronske), ako se osvrnemo na ulicu, ako pogledamo porodicu, ako zavirimo u organizacije… bilo gdje da pogledamo shvatit ćemo da nam je kultura dijaloga na jako niskom stupnju, odnosno, ovisno od mjesta do mjesta ona oscilira od toga da je negdje ima manje, a negdje malo više. Kada analiziramo njenu zastupljenost u našoj lokalnoj zajednici (na spomenutim mjestima) primijetit ćemo da se uviđa njena deficitarnost, da većina ljudi ne zna, niti se ponaša u komunikaciji s drugima na kulturan način. No, kako je pitanje kulture dijaloga moguće promatrati iz nekoliko perspektiva, koje nas mogu odvesti daleko, osvrnut ću se samo na neka pitanja, napisati nešto o važnosti i značaju kulture dijaloga, zatim ću se osvrnuti na neke primjere iz prakse! Kultura dijaloga ide “rame uz rame“ s pluralizmom, multikulturalizmom i doprinosi napretku društva, s druge strane ona je brana društvenim anomalijama, ona je glas protiv jednoumlja, učahurenosti… Kultura dijaloga može se okarakterisati na način da se u konverzaciji s drugima ponašamo na kulturan i lijep način uz poštivanje određenih elemenata, pravila. Svrha tih pravila je očuvanje dostojanstva i integriteta pojedinca. Neki od elemenata kulture dijaloga su: lična kultura sagovornika, poštovanje sagovornika, drugačije mišljenje, kreativnost, tolerancija, kompetencije, argumentacija stavova, kritički pristup, traganje za istinom… U kulturi dijaloga nastojimo doći do istine, stvari nazvati pravim imenom uz iznošenje argumenata. Polazna tačka dijaloga je posjedovanje empatičnog odnosa prema sagovorniku, staviti se u njegovu poziciju i do kraja biti svjestan da ti nije cilj da povrijediš tog čovjeka, da ga omalovažavaš, naprotiv, svo vrijeme vođenja dijaloga mora biti poštovanje i razumijevanje za sagovornika.

Kultura dijaloga za svako pa tako i naše društvo je od krucijalnog značaja. Ona treba da doprinese prosperitetu društva, treba da bude korektivni poligon, ima zadatak da svaku zajednicu transformira u zdravo društvo. Kulturom dijaloga mi se želimo baviti sobom, svim pitanjima i potrebama koja nas muče, jer kako kaže bosanskohercegovački konceptualni umjetnik Damir Nikšić: “Što više volimo sebe, bavimo se sobom, o sebi, pri sebi, gradimo svoj svijet, svoje društvo, zajedništvo, harmoniju, u ljubavi i miru – to nas drugi primijete kao vrijedne, sretne, spokojne, zadovoljne domaćine ljudske duše.“
Naša zajednica nije u dovoljnoj mjeri pripremljena na kulturu dijaloga! Kod nas još uvijek ima ljudi koji osuđuju onoga ko ima drugačije mišljenje od njegovog. Oni zaboravljaju da je ta različitost djelo Božijeg davanja, da je to naša prednost, a ne nedostatak, da je pluralizam mišljenja prijeko potreban svakoj zajednici! Mi se ne znamo ponašati u dijalogu, a osnovna zamjerka je ta što nemamo kulture kada vodimo dijalog. Mi sagovornika: vrijeđamo, ne slušamo pažljivo, ne poštujemo, ponižavamo, vičemo… U dijalogu osnovna stvar su argumenti! Dakle, ko ima jače argumente on se smatra da je u pravu! Bez obzira s kim mi vodili dijalog to treba da nam bude moto! Međutim, kod nas to nije tako, mi se često u ovakvim situacijama ponašamo po obrascu starih Rimljana, koji su koristili dva metoda u dijalogu (ad red i ad hominem), prvi: na argumente, argumentima; drugi kada nema argumenata, onda se napada na ličnost! Tako se i kod nas dešava, (često puta ljudi kada nemaju argumenata onda napadaju na ličnost, i to je znak njihovog poraza) međutim, to nas neće nikuda dovesti! Deklarativno zalaganje za kulturu u dijalogu moramo zamijeniti s iskrenim prihvatanjem i to na način enkulturacije. Moramo se odgajati i obrazovati na prihvatanje kritike, jer je značajan broj onih koji imaju problema s tim da prihvataju kritku, što je nedopustivo! To se kod nas shvata kao imaš ti nešto lično protiv i(ili) doživljava se kao vrsta napada! To je u demokratskim, naprednim društvima nedopustivo! Tamo postoji javno mnijenje koje prati sve i svakog, ono što je dobro vidi i hvali, a ono što ne valja, također, vidi i ukazuje na to kako bi se izmijenila situacija pa i praksa. Kod nas je već dugo prisutna praksa da ne smiješ ništa kazati, ne smiješ govoriti o anomalijama, osuđuje se i ukazivanje na greške i propuste, jer se sve kritike i prijedlozi dočekuju na “nož“, tako da onaj ko ima svijest ima “ozbiljnih problema“, jer želi da nešto mijenja, a drugi to ne prihvataju! Definitivno to nas nikuda ne vodi, takav način razmišljanja je nazadan i ne doprinosi promjeni stanja, a naše društvo vapi za pozitivnim promjenama. Pratio sam brojne polemike, neke su imale obilježja kulture dijaloga, a neke i ne baš (Duraković & Ljevaković, Filipović & Haverića, Latić & Lovrenovića…) skoro sam i sam vodio jednu polemiku sa sekretarom SDP-a u Tešnju u kojoj sam vidio svu nezrelost našega društva. Pokušao sam s dobrim namjerama da ukažem na neke nedostatke u radu SDP-a, koje su veoma važne i životne, rekli bismo, namjera mi je bila da ukažem na nužnost njihovog rješavanja problema. Logično je bilo od druge strane da ospore argumente ili da prihvate kritiku i potrude se da ukazane probleme riješe! Međutim, oni nisu osporili argumente (ne znam da li će se baviti pitanjima, a volio bih da se pozabave, jer bi time pomogli svima nama, pa i samoj svojoj stranci) umjesto toga oni su skretali s teme, pokušali da napadaju na moju ličnost i to s veoma niskim i prljavim udarcima! To nije praksa naprednih demokratskih društava kojima i mi težimo, a ni akademski; ni građanski nivo. Ostavimo konačno iza leđa takve navike, počnimo da se mijenjamo i to za dobrobit svih nas. Već sam napisao da se na Zapadu koriste devizom:“Uvijek može bolje“, pa prihvatimo i svi mi tu devizu, neka svako od nas razmišlja na način da svoj posao radi na najbolje što može, da se trudi da svaki puta bude bolje, da svi budemo spremni prihvatiti kritiku, da kritika nije nešto loše, da je to pravac ili put kojim se trebamo kretati u budućnosti! Sredimo prvo svoju avliju, a onda pomozimo komšiji!
30.1.2011.god.
Esmir Bašić,prof.