TESANJ.NET stranica grada
O političkoj situaciji na Balkanu svakodnevno se raspravlja među visokim čelnicima Europske unije, ali o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini pišu se studije i nacrti jer po tradiciji mi smo oduvijek bili poseban slučaj. Iako je od zvaničnih rezultata Centralne izborne komisije prošlo pet mjeseci, vlast je još uvijek nestabilna i nesigurna u samu sebe i neformirana. Ovim tempom Kopenhaški kriterij bit će ispunjen za 500 godina u kome će naša djeca još uvijek otplaćivati zaduženja Bosne i Hercegovine Međunarodnom monetarnom fondu. Zabrinjavajuće?
Zabrinjavajuće je to, što u Bosni i Hercegovini nema ko da kaže:„Dosta“, iako demokratska vlast, vladavina prava i obećana sloboda institucija, društvenoj zajednici to uveliko dopuštaju. Možda bismo se trebali ugledati na društvenu zajednicu Republike Hrvatske, koja uspijeva u jednoj radnoj sedmici okupiti više hiljada građana koji će smjelo reći „Jaca kravica“ – aludirajući na političko ponašanje premijerke Jadranke Kosor. No, ono što me smiruje jeste činjenica da je bosanskohercegovački narod oduvijek bio takav, kao što kaže Ivo Andrić u „Travničkoj hronici“:
„Ukratko, danas dobra nema. Nego ovo hljeba i ovo dana, što je kome ostalo, da se pojede i da se poživi na miru, u ovom najgospodskijem gradu na zemlji, a Bog da nas sačuva od slave, od krupnih gostiju i velikih događaja…“
Naša „Jaca“ je Olga Bikar, inače državna službenica u Federalnom ministarstvu kulture i sporta, šef Odsjeka za davanje prijedloga mišljenja carine. Gospođa Bikar konstantno polaže treninge i obuke na račun državnog budžeta, ali ih konstantno ne implementira u državnoj službi. Ukoliko nazovete Federalno ministarstvo kulture i sporta u cilju da dobijete određenu informaciju, gospođa Bikar će vikati: „Zašto mene uvijek zovete…“, te će vas omalovažavati i naposlijetku poklopiti vam slušalicu. Sramotno je da se neko ko predstavlja kulturu tako ponaša, ali problem naše zajednice nije samo gospođa Bikar. Naš problem je Milorad Dodik koji privatizira Republiku Srpsku, Dragan Čović koji je optužen za mito i korupciju, Božo Ljubić koji stavlja stranku u privatno vlasništvo, Adem Ibrahimpašić koji je nezakonito postao većinski vlasnik mnogih, velikih firmi u Bosni i Hercegovini… i mnogi drugi za koje smo odlučili da predstavljaju našu volju.
Građani Bosne i Hercegovine nisu svjesni u kojem se položaju nalazimo, budući da su demokratski neuki, stoga ravnodušno reaguju na svaki politički potez naših predstavnika.
Svjesni pogodnosti, politička vlast je oformila mnoga ministarstva na čijim funkcijama su ljudi bliski političkoj opciji koja ih postavlja na to mjesto. Danas, imamo više ministarstava nego što je potrebno, više ministara nego što je potrebno, a zatim logičan slijed: sekretar ministarstva, šef kabineta ministarstva, federalna uprava, dirtektor federalne uprave, zamjenik direktora federalne uprave, šef kabineta, šef odsijeka, pomoćnici ministra, sekretarijati… niz je skoro pa beskonačan. Budući da je niz fukcija u ministarstvima približno beskonačan i brojka na platnoj listi je skoro pa beskonačna, što je otežavajuća činjenica u integraciji države. I gdje je taj put koji vodi u Europsku uniju?
Put ka Europskoj uniji je moguć samo s političkim predstavnicima koji će predano raditi svoj posao i koji će ukloniti sve prepreke u interesu društvene zajednice, a ne privatnih interesa.
Zamišljam Bosnu i Hercegovinu kao državu s ozbiljnim političarima, s ministarstvima koja funkcionišu i sa zadovoljnom društvenom zajednicom.
Tešanj, 27. februar 2011.
Safer Grbić
