Studentska poslušnost

Tajni život bh. studenta

 

Studentska poslušnost

 

Kako prođe jedna mladost za vrijeme studija? Samo prođe. Neaktivna, prazna i flegmatična. No, da li studenti žele nešto drugo?

 

 

Budiš se poslije podne, a ,ako se baš mora, možeš i u podne. Jedna kafa – u stanu, druga – u gradu. Ako već nije prespavano, poneko predavanje se da posjetiti, odsutno posmatrati paučinu u učionicama, bezazleno razmišljati u smislu života, popustu u nekom butiku, nogometnoj utakmici, tepihu, crvu, neopranoj čaši u stanu. O bilo čemu, samo da se umanji efekat usvajanja onoga o čemu stari, senilni profesor „nabada“. Poslije toga – kafa, najbolje u gradu, da budeš viđen, a onda poslijepodnevni počinak. Kada sljedeći put otvoriš oči, već je mračno i gotovo. Preostaje još samo da se kupi litar vina, ako je datum dobar ili „dvolitra“ bilo kojeg piva., ako se već zagazilo u drugu polovinu mjeseca. Na kraju, nekada poslije ponoći, ispržiš sebi jaja i punoga stomaka, veseo možeš zaspati.

 

Ovo nije jedan idealan dan u El Doradu, ovo je tipičan dan mnogih bh. studenata.

 

U jednom životnom periodu, u kojem bi trebalo sve da se progresivno razvija: ličnost, um, duh, volja, snaga – dolazi do kolektivnoga umno – fizičkog kržljanja cijelih generacija akademskoga građanstva. Ti bi mogao / trebao da budeš protiv svih normi i pravila ovoga svijeta. Ako ni zbog čega, onda da bi opravdao svoju mladost. Ako ni zbog čega, onda samo zbog toga da bi se bilo protiv onoga što je društveno i većinski. Da budeš protiv onoga stežućeg faktora, kobnog za mladu dušu koja bi trebala da teži razlijevanju izvan bilo kakvog kalupa. Ako nemaš problem, mogao bi da ga napraviš, da bi svome prirodnom, vani težećem mladalačkom buntu, dao prostora da izađe.

Da živiš u jednoj idealnoj zemlji, morao bi uložiti te dodatne napore tražeći probleme koje ćeš da rješavaš.

A ti ne živiš u jednoj idealnoj zemlji, ti ne živiš čak ni u jednoj normalnoj zemlji, ti živiš u Bosni i Hercegovini. Napor izmišljanja problema ti nije potreban, pa i pored toga, tebi je dosadno. Ti si dosadan, nezainteresovan i sam nezanimljiv!

 

Možda u studentima i postoji određeni strah zbog sankcija koje bi mogle uslijediti nakon zajednički uzdignute, čvrsto stegnute pesnice na ulicama, ali neki drugi razlozi su sigurno ispred straha. Lijenost! Nije iskren odgovor jednoga studenta: „ Strah me.“, „Čemu sve to kada ne mogu promijeniti ništa“ ili najgluplji: „Ne bavim se politikom!“. Iskren odgovor bi bio: „MRSKO MI!“ Naravno, ovo niko neće priznati.

 

Otkuda onda to kolektivno sažaljenje prema studentima? Otkuda uopće ideja da je njima loše? Iako često besmisleno iscrpljujuće, situacija u kojoj bi studenti čekali nešto bolje, ne radeći ništa, bila bi bolja od ove u kojoj više i ne čekaju na nešto drugačije. Jer drugačije im i ne treba. Zašto bolje? Masi prosječno inteligentnih naslađivača lagodnim životom sa nekom suludom idejom da im je jedina obaveza i funkcija u životu zadovoljiti fiziološke potrebe i položiti neki ispit, takvoj masi bolje bi uvelo samo pometnju.

 

Našim mamama i tatama je možda bilo lakše biti mlad, aktivan, živ… Ići na famozne radne akcije, pola mladosti biti izviđač, ostatak mladi komunista i roker. Uslove nisu stvarali oni sami sebi, puno toga ih je dočekalo. Bili su dio jedne dobro organizovane institucije i biti mlad je možda značilo pogledati u priručnik i vidjeti šta se podrazumijeva pod tim. Danas mladima, prije svega, nije omogućeno da budu mladi. Živimo u svemu, samo ne u sistemu , i ako sistem postoji, onda je to gotovo raspadnuti sistem koji visi na nevidljivo tankim nitima. PA ŠTA?! Tako je – kako je! Vidim samo nekoliko opcija u ovom našem bh. slučaju. Jedna je biti tipičan, nezainteresovan, prosječan bh. student. Druga učiniti nešto i stvarati sistem po svojoj mjeri ili ,naravno, „zapaliti“ negdje u neki bolji svijet, što je jedna sasvim solidna alternativa ovim dvjema. I, naravno, pored tako privlačne prve opcije, sve druge se često i ne razmatraju.

 

Daleko od toga da smo mi, studenti, kritična masa. Masa jesmo, ali jedna debela, lijena, bezoblična i bezlična masa. Jedan beznačajan faktor i veliko ništa bh. društva. Ko zna, možda se drugovi penzioneri izbore za naša prava ili, ako ne to, neka nas bar spomenu, zajednički uzdignutih ,čvrsto stegnutih štaka u svojim rukama na ulicama gradova i sela širom naše divne zemlje. Neka se kroz penzionere čuje i naš glas!

 

 

Hilma Unkić