Povjerenje u institucije

Među važnijim imparativima našeg društva treba da bude pitanje povjerenja u institucije, pa samim tim i sistem. Pogledom iskosa primjećuje se da je pitanje povjerenja u rad institucija na veoma niskom nivou. Praksa nam pokazuje da se institucije kao i njihov rad degradiraju.

Dešava se da je mnogo onih koji nemaju pozitivno mišljenje o institucijama; veoma često se rad naših institucija ironizira. Jednostavno mi nemamo povjerenja u naše institucije, niti imamo dovoljno svijesti o važnosti naših institucija. Takav pristup je neodrživ, jer mi time, ustvari, iskazujemo sav cinizam prema sebi, time demonstriramo ironiju, a sve skupa je ilustracija naše nezrelosti.

Također, primjetno je da predstavnici institucija i organizacija da i sami, svjesno ili ne, svojim ponašanjem podstiču sve gore spomenuto. Njihova svijest o važnosti posla i institucije u kojoj rade nije na zadovoljavajućem nivou. Upravo oni svojim (ne)znanjem doprinose nepovjerenju u rad institucija. Svojom bahatošću, arogancijom , neprofesionalnim obavljanjem posla šire skepticizam i pesimizam prema instituciji.

Institucije život znače
Bez obzira o kojoj instituciji je riječ i bez obzira na nivo vlasti, sve su one od krucijalnog značaja za društvo i nijedna nije minorna i nevažna, sve one su od esencijalne važnosti za rad i zdravost jednog društva. Tako recimo od životne važnosti je Mjesna zajednica, Mjesni odbor neke stranke, džematski odbor, ili pak Općina, javne ustanove, javna preduzeća,općinske organizacije političkih partija, Medžlis Islamske zajednice, dakle, da se zadržimo na nivou općinskih organizacija i ustanova. Sve institucije trebaju u našim očima biti veoma bitne, takoreć od “životne“ važnosti. Tako svaka insitucija- na svoj način doprinosi našem boljem životu i svaka insitucija, srazmjerno veličini, treba da se poštuje i cijeni. Nedopustivo je da mi, recimo Mjesnu zajednicu ne doživljavamo ozbiljno, da potcjenjujemo njenu važnost i značaj, ali i ljude koji tamo na volonterskim ili drugim osnovama daju svoj trud, svoje vrijeme kako bi poboljšali stanje u zajednici, a neko onda to sve skupa baca u blato, minorizuje i još širi nepovjerenje prema svemu tome. Protiv koga mi to onda radimo ako ne protiv sebe!? To je naša mjesna zajednica prema kojoj treba da razvijamo povjerenje; koja se brine o našim zajedničkim potrebama, koja je zaslužna za naš razvoj a ljudima koji tamo rade zahvaljujmo, jer oni rade za sve nas. Sjećam se slučaja jednog čovjeka iz Mjesne zajednice koji je bio galamdžija širio laži i neistine o Mjesnoj zajednici. Znao sam da on nije u stanju izdvojiti koji sahat da radi za zajednicu. Čekao sam prvu priliku da ga mogu u nešto predložiti. Kada smo imali Zbor građana za izgradnju asfalta, predložen je bio za člana građevinskog odbora, našto je odgovorio : „ Nemam ja vremana“. Nije me iznenadio svojim odgovorom, on dakle, nema vremana da radi a ima vremana da razgrađuje.

Ovaj primjer ukazuje na samo jednu grupu i način njihovog funkcioniranja koji svojim djelovanjem šire nepovjerenje prema instituciji, prema jednoj od organizacije i istovremeno ništa ne doprinose društvenom razvoju. Slična su ponašanja i kada je riječ o našem odnosu prema drugim institucijama. Pogledajmo se u ogledalo i vidimo koliko mi cijenimo naše institucije? Kada ste čuli da neko hvali rad neke institucije? Istovremeno, skoro svakodnevno, slušamo kako nam institucije ne valjaju! Tako, po nekima, nam ne valja ni školstvo, ni zdravstvo, ni kultura, a ono što valja ti isti ne ističu.

Postavlja se niz pitanja: Zaslužuju li naše organizacije i institucije povjerenje? Je li problem u institucijama ili u ljudima? Kako da se vrati povjerenje u institucije i organizacije? Da li je do institucija ili pak do naše svijesti? Koliko nam vremena treba da vratimo povjerenje u institucije? Tko može uticati na promjenu stanja? Zašto moramo raditi na povjerenju u institucije?

Rad na jačanju povjerenju započeti iznutra

Prije svega treba početi od samih institucija i organizacija i od njihovog osoblja. Oni moraju svoj posao raditi savjesno i misliti o kredibilitetu . Svi, bez obzira gdje da rade, da li u institucijama ili u organizacijama moraju raditi na očuvanju i jačanju povjerenja kod građana. Da bi se to desilo oni moraju biti stručnjaci, moraju biti moralni, odgovorni, poslovni i potrebno je da se povećaju radni standardi, kojima se treba da od svih uposlanih zahtjeva više. Kada imamo profesionalce, kada imamo osoblje spomenutih karakteristika, onda imamo i pretpostavke za ostvarenje zadovoljstva kod građana. Praksa nam govori da u mnogim našim organizacijama tako i institucijama stvari nisu najbolje posložene. Dešava se da osoblje nije na visini zadatka. Povjerene poslove ne obavljaju kako treba, i ono što rade, rade na pogrešan način, na način pun diletantizma, bahatosti, nemara, traljavosti.Ovakva poslovna politika treba da bude stvar prošlosti, jer upravo ona produkuje frustracije i nepovjerenje kod ljudi. Rađeno je istraživanje koliko administrativni radnici na Arapskom poluotoku provedu dnevno efektivnog rada! Rezultati su bili više nego poražavajući! Istraživanje je pokazalo da dnevno efektivno rade samo 27 minuta!? Ostali dio vremena čitaju se novine, pije kahva i „ubija“ vrijeme. Posao čeka. Ljudi se onda zapitaju zašto je tamo takvo stanje? Onog trenutka kad uposlenici u institucijama i organizacijama budu bili na visini zadatka, tada ćemo imati i prosperitet. Dešava se da imamo loše poslovne politike i to treba priznati, jer ne može se desiti da je tamo neko dobio predmet, ili neki zadatak da riješi, a on to ne čini na vrijeme, ili odugovlači do unedogled, ili ga gura pod tepih, jednostavno imamo uposlenika koji su na radnom mjestu ne efikasni! Takva bahatost proizvodi nepovjerenje.

Bez evaluacije nema harmonizacije
Problem veći od toga što neko ne radi kvalitetno svoj posao je u tome da nadređeni ne poduzimaju nikakve mjere da se stanje unaprijedi. Za neradnike nema sankcija, kao što i za radnike nema nagrade. Radnik i neradnik imaju isti tretman. To ne činjenje nadređenih i izostanak kontrolisanja je veći problem od onog što neko griješi. Dakle, nadređeni moraju raditi svoj posao, vršiti kontrolu i evaluaciju, poduzimati mjere za nastale probleme. Opomena, ukor, nagrada i kazna trebaju postati sastavni dijelovi poslovne politike. Pospremanja stanja u organizacijama kroz podizanje discipline doprinosi vraćanju povjerenja u rad institucija. Međutim, to nije jedini način da se povrati povjerenje. Potrebno je paralelno s tim mijenjati i svijest građana, naš mentalitet obiluje devijantnostima, a treba da sadrži poštivanje institucija; treba da i sam podstiče generiranje povjereja u institucije; treba da se-onda kada treba- pomogne radu organizacija. Značajnu ulogu u jačanje povjerenja moraju i trebaju da daju sve organizacije i institucije kao i svaki pojedinac, jer ako je problem sistemski, onda je u njegovo rješavanje potrebno da se uključe svi faktori. Da li se možemo promijeniti? Naravno da možemo. Stvar je samo našeg opredjeljenja, naše odvažnosti i nije pitanje hoćemo li mi taj korak uraditi, nego je pitanje kada ćemo početi drugačije se odnositi prema institucjama? Onaj ko misli da ne trebamo i ne možemo se izmjeniti, neka pogleda svijet u kojem živi i vidjet će da su svi u nekim promjenama, da svi idu naprijed, a kako stvari stoje dolaze nam i Evropski standardi u sistem, pa nam je bolje da se sami mjenjamo, nego da nas drugi na to tjeraju.

Esmir Bašić, prof.