Ovih dana se u medijima nakon dužeg vremena ponovo aktualizira tema Srebrenice. Oni koji se interesuju i prate dešavanja u i oko Srebrenice mogli su primjetiti da je duže vremena Srebrenica u društvu bila izopćena. Dok se istovremeno stvarao privid kao da je tamo sve posloženo i da vlada blagostanje. Nažalost, istina je potpuno drugačija i dijelom se dočarava kroz zadnje signale koji dopiru iz Srebrenice, a koji su vezani za održavanje općinskih izbora u BiH. Osnovno pitanje i dilema kada je riječ o Srebrenici glasi: Da li će budući načelnik općine biti Bošnjak ili Srbin? Zabrinutost i zebnja oko ove dileme posebno je izražena kod srebreničkih Bošnjaka, koji su ovih dana uspjeli u Potočarima sakupiti lidere vodećih bošnjačkih stranaka s namjerom da nešto urade. Dakle, pod pritiskom udruženja bošnjački političari su došli u Potočare da sagledaju mogućnosti kako bi i dalje prvi čovjek Srebrenice ostao Bošnjak. Okupljanje u Potočarima je znakovito zbog više razloga. Prvo, ohrabrujuće je da je inicijativa stigla od udruženja građana i sama po sebi svjedoči njihovu zrelost i odgovornost, a istovremno je žalosno što se bošnjački lideri nisu sami sjetili te ideje i mnogo ranije pokrenuli aktivnosti koje bi spriječile dilemu pred kojom se nalaze Srebreničani. Bošnjački političari su trebali odavno shvatiti da Srebrenica treba da bude u samom prioritetu njihovog zanimanja, najznačanije strateško pitanje koje nikako ne smije biti dovedeno u pitanje, ali i prioritet nad prioritetima?! Kao što bi trebali znati da moraju za ove izbore imati zajedničkog kandidata! Valjda je svima jasno zašto to treba tako da bude. Srebrenica je mjesto genocida i simbol stradanja Bošnjaka. Upravo zbog te činjenice taj simbol ne smije biti ni na koji način ugrožavan, niti se s tim smije bilo ko poigravati? Ako na narednim lokalnim izborima u Srebrenici za načelnika bude izabran kojim slučajem Srbin to bi bio veliki šamar i poniženje za sve Bošnjake, Srebreničane, ali i međunarodnu zajednicu! Osim toga što bi to predstavljalo čin sarkazma, nepoznanica je kako bi se odrazilo na život Bošnjaka u Srebrenici. Pitanje je da li bi time Bošnjaci počeli sa iseljavanjem i napuštanjem Srebrenice? Pitanje je da li bi se proces povratka nastavio? Kao što bi time bila otvorena i brojna druga pitanja?
Postoji i drugi razlog zašto je nedopustivo da za načelnika Srebrenice bude izabran Srbin! Prije svega treba imati na umu činjenicu da je u Srebrenici prije rata živjelo oko 64 % Bošnjaka i Srebrenica je po tom popisu bila dominantno bošnjačka općina. Dakle, činjenice da je u Srebrenici 1995. godine počinjen genocid, i da je Srebrenica na popisu 1991.god. bila općina sa dominacijom Bošnjaka, daje za pravo da Bošnjaci imaju mjesto načelnika i ubuduće.
Logično se nameće pitanje da li je bošnjačka politika mogla uraditi više za ovih petnaestak godina i izbjeći dilemu s početka? Naravno da je mogla i morala sve uraditi kako bi Srebreničani našli svoj smiraj na vjekovnim ognjištima. U raspodjeli odgovornosti bošnjački političari su najodgovorniji za dešavanja u Srebrenici, kako zbog onog što su činili tako i zbog onoga što nisu činili a mogli su. Nisu smjeli dozvoliti da uopće dođe do mogućnosti da Bošnjaci u Srebrenici ostanu bez načelnika! Razlog tome leži u činjenici da su Bošnjaci i dalje najbrojnije stanovništvo u Srebrenici. Međutim, problem je u tome što većina preživjelih žrtava srebreničkog genocida živi izvan Srebrenice, jer su vjerovatno zbog egzistencijalnih uvjeta mijenjali mjesto prebivališta. Dva glavna razloga su: zdravstveno osiguranje, penzija, ali i druge olakšica koje im omogućuju adrese prebivališta u Federaciji. Postavlja se pitanje zar je bilo nemoguće našim političarima da izmjene zakonske osnove i omoguće, žrtvama genocida tj. Srebreničanima ali i drugim povratnicima na rodna ognjišta specijalan status u Federaciji?! Mislim da je i samim Udruženjima Majkama Srebrenice definitivno jasno da naši političari nisu bili odgovorni, niti su dovoljno uradili za Srebrenicu. To svjedoči izjava Hatidže Mehmedović koja je nakon susreta lidera u Potočarima kazala: „Ukoliko naši lideri ništa ne poduzmu smatrat ćemo ih nepoželjnim u Srebrenici“? Riječi koje je izgovorila zabrinuta Hatidža Mehmedović nose u sebi snažne poruke. Prije svega političarima je „iscurilo“ vrijeme za tolerisanje, moraju nešto konkretno i efektno uraditi ili će biti „otpisani“! Drugo, primjetno je da je udruženjima majki iz Srebrenice ponestalo strpljenja i da njihova situacija na granici podnošljivosti.
Za stanje u Srebrenici od odgovornosti ne može se amnestirati ni međunarodna zajednice. Očito je da je njihova politička moć svih ovih godina toliko jaka da su snažno uticali na tokove u Srebrenice. Sada odjednom su indiferentni za izbore, kao da im je svejedno ko će biti načelnik u Srebrenici? Njihova šutnja i ravnodušnost su veoma indikativni! Velika je enigma zašto su pasivni i to u slučaju kada se radi o dešavanjima ne u bilo kojem mjestu već upravo u mjestu gdje se dogodio genocid? Bošnjacima, političkim predstavnicima i ostalim faktorima jasna je poruka da se moraju ubuduće mnogo više, pa skoro isključivo, oslanjati na vlastite snage, i ne čekati da će neko drugi rješavati njihove probleme, nego valja nam zasukati rukave i nositi svoje breme.
Tako da se ne bi desilo da u naredne četiri godine izgube mjesto načelnika u općini, moraju svi Srebreničani bez obzira na mjesto boravka, bez obzira na poziciju, bez obzira na stranačku pripadnost dati svoj doprinos da se izbore za poziciju načelnika općine. Teorijske mogućnosti da se to desi su ogromne. Pitanje je samo ko će i koliko dati doprinos da se to i ostvari.
Ključna odgovornost pored političkih dužnosnika je na onima koji su se odjavili u Srebrenici i prijavili u Federaciji. Upravo oni nebi trebali i nebi smjeli izdati onih osam hiljada imena u Potočarima, kao ni svoje komšije i sugrađane, koji su ostali tamo da žive, oni moraju otići u Srebrenicu i prijaviti se u svom mjestu boravka. Pa zar je to teško?!? Ne nije nego je potrebno samo malo volje i truda! Ovaj puta ne smije izostati ni podrška bilo koje vrste svih Bošnjaka koji na bilo koji način mogu pomoći. Proglasimo ova četiri mjeseca do izbora mjesecima žrtve za Srebrenicu. Značajan doprinos na podršci Srebreničanima može svakako dati Islamska zajednica u BiH ali i u dijaspori, i za očekivati je da njihova podrška neće izostati. Zatim intelektualci, mediji, asocijacije, udruženja… i neka se svaki Bošnjak diljem svijeta zapita šta on može uraditi za Srebrenicu. Odnosno, svaki Bošnjak neka zna da ako ništa ne uradi izdao je i Srebrenicu i sve nevine žrtve genocida.
“Bosna i Hercegovina ne živi u mogućem napretku, ne živi u izvjesnom obilju, ne živi u spokoju kojeg sa sobom nose stabilan suživot i iskorišteni potencijali.
Bosna i Hercegovina živi u vječitom jaukanju, naricanju i kukanju nad tragičnom historijom.
Bahati državnici izlaze da tobože plaču nad mrtvim Bošnjacima koji su „dali živote za Bosnu i Hercegovinu“, da tobože plaču nad Sarajevom, Srebrenicom, da tobože plaču nad mrtvim Srbima koji su „dali svoj život za ideju Republike Srpske“, da tobože plaču nad Hrvatima koji su „samo htjeli svoju pokrajinu, entitet ili neko čisto hrvatski uređeno mjesto pod suncem“. Korumpirani vjerski poglavari izlaze pred svoje džematlije i pred svoju pastvu punih usta priče o genocidu, o egzodusu, o ugroženosti, o majorizaciji, o vrijeđanju, napadima, ponižavanju. Umjesto da u svojim vjernicima stvaraju mir, oni im usađuju mržnju i uznemirenost. Vi ste patili, kažu oni, vi ste umirali, i vaše je pravo da pateći –jaučete, vaše je pravo da umirući – sahranite sve one koji nisu umrli s vama.
Biti žrtva – to je najveći stepen počasti u Bosni i Hercegovini koji jedan narod može dosegnuti.”