TESANJ.NET stranica grada
Postoji strah od prazne hartije, zapravo, strah od jednog nepoznatog svijeta u koji čovjek ulazi pišući…, ali postoji i odluka da se uđe u taj svijet. Doista je to težak rad jer neophodna je koncentracija i mislim da se to uopće ne može opisati ukoliko pisac nema dvije osobine: ili je izuzetno ambiciozan ili je doživio veoma tešku muku – i mora da se na neki način nekome osveti, ili ispovijedi, ili kriknuti u prostor.
Razgovarao: Danijel Senkić
Podaci o filozofiji života Grbić Safera kreiraju obrazac biografije mladog bosanskohercegovačkog književnika koji držeći se takve Selimovićeve opaske počinje stvarati, po književnoj kritici, recentna književno-umjetnička djela. Kaže da nije izuzetno ambiciozan, nego da piše zbog doživljene veoma teške muke. I čovjeka bi trebalo žaliti samim time što je živ, a kazniti ukoliko se prepusti životu –to nije ispravan, ali je jedini funkcionalan princip djelovanja u Ovakvom svijetu u kome živimo. Upravo, iz te muke, dakle egzistencionalne upitanosti, s nepunih sedamnaest godinaOn porađa prvu zbirku pjesama pod nazivom Noćnik čuvara Tešnja. Noćnik jeste mračan, noćnik jeste bijesan, možda i očajan, ali on je i dalje čuvar... poručuje Nikola Grgić, akademik Srpske akademije nauka i umjetnosti.
Dakle, riječ je o djelu iznimne vrijednosti u kontekstu savremene književnosti i ono što čini posebnim ovu knjigu jeste autorova samokritičnost – pišući kritiku vlastitome djelu ne želivši nikakva i niti bilo čija podilaženja zbog materijalnih čimbenika. Iako Noćnik čuvara Tešnja još uvijek živi među čitalačkom publikom što dokazuje činjenica da cjelokupni tiraž je rasprodan za samo dva tjedna, Grbić s nepunih osamnaest godina piše libreto za operu pod nazivom Prijestolonasljednikovićka kojeg publikuje u Beogradu. Možda Beograd nije bio pravedan prema Bosni i Hercegovini u određenim povijesnim kontekstima, ali neophodan je proces pomirenja i saradnje – tvrdi Grbić. Književnica iz Slovenije, Silva Langefus kazuje da je riječ o mladome književiku koji u svome književnom djelu ukazuje da ima dušu starca jer njegov pogled na svijet je samouvjeren i osobito zreo. Dalje, osim Silve o knjizi govore književni kritičari iz Srbije, Austrije, Slovenije, Amerike…, a Grbić u svoj rad uključuje i fondaciju Cure – feminističku grupu za ženska ljudska prava izSarajeva. Saradnja s fondacijom Cure bila je neophodna jer samo radikalnim feminizmom i Ženskom revolucijom položaj žene u društvu može biti doveden na onaj nivo koje žene zaslužuju u demokracijskome društvu, a to je upravo ono što želi prikazati Prijestolonasljednikovićka. Knjiga je publikovana u Beogradu gdje je naišla na veliku zainteresovanost publike, medija, ali i podršku književnika proglasivši Prijestolonasljednikovićku jednom od deset najboljih književnih dijela u kategorije omladinske književnosti Balkana na 50.Festivalu kulture mladih Republike Srbije. Promocija ove knjige u Njemačkoj ostavila je otvoren prostor za saradnju s zemljama Europe, pa Grbić piše zbirku zapisa pod nazivom Orient et Occident koja bi svakoga časa bi trebala biti publikovana u Zagrebu. 
Orient et Occident je zbirka zapisa poetsko-esejske forme, a Andrijana Nikolić iz Crnogorske akademije nauka i umjetnosti poručuje da ova knjiga leži na diskursu razumnog i nerazumnog, te kao takva, ona daje suštinsku poruku naporu ljudskoga uma pojedinaca da se opru zaparloženosti i servilnosti opšteg društvenog sistema. Politička pitanja društvene prirode su filozofija jednog od segmenata književno – umjetničkog opusa, no postoje i mnoge druge filozofske diskusije u djelu poručuje Grbić. Naime, riječ je o višeznačnoj knjizi koja prvenstveno govori o odnosu konstitutivnih i onih drugih naroda u Bosni i Hercegovoni, a kritiče prikaze piše Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Hrvatsko književno društvo i Srpsko književno društvo. Kako i koliko će ova knjiga nakon publikacije u Zagrebu biti tretirana pokazati će vrijeme, ali Grbić ostavlja prostora za tajanstvenost i ne otkrivanje sve osobne namjere što je i povodilo ovaj intervju.
Fatmir Alispahić želi biti bošnjački Dobrica Ćosić
Dosije.ba: Kako je biti mladi književnik uopće i kako je biti književnik u Bosni i Hercegovini?
Grbić: Književnik je ličnost koja kada se budi razmišlja što bi mogla danas napisati, dok piše razmišlja kako bi mogla to bolje napisati, kada liježe u postelju razmišlja o tome što je napisala i kada spava – sanja ono što je u bliskoj povezanosti s onim (ne)napisanim. Shodno tomu, mladi književnik je osoba koja se privikava na takav način bitisanja i blisko je povezana s takvim – gotovo ritualnim načinom života. Naravno, mladi književnik nije dorastao onomu statusu koji ima književnik s nekoliko godina karijere, no, to ne znači da mladi pisac ne može pisati bolje od već gore pomenutog. Biti mlad u Bosni i Hercegovini znači biti izmanipulisan, obmanut, prevaren …, a pri tomu biti još i književnik znači živjeti s frustracijama ili na Državu ili na samoga sebe. Nije lahko biti književnik nigdje, a posebno u Bosni i Hercegovini.
Dosije.ba: Da li nestabilno političko stanje u Bosni i Hercegovini može uticati na književnost?
Grbić: Ne bih političku situaciju u Bosni i Hercegovini okarakterisao kao nestabilnu, nego više kao degradirajuću s namjerom. Uistinu je mnogo političkih lidera koji samo načelno prihvataju demokracijska načela i principe upravljanja, a opis njihovoga djelovanja je pljuvanje na Europu i na sve što ima veze s demokracijom. Zašto se onda čudimo degradaciji? Upravo književnost u degradacijskom društvu bi trebala degradirati, no prema Miljenku Jergoviću u Bosni i Hercegovini je takav slučaj da ova generacija književnika je najbolja generacija koju je Bosna ikada imala. Trebali bismo se ponositi na tomu jer književnik je živi zbog sebe, nego zbog društva.
Dosije.ba: Da li književnik, dakle umjetnik može biti i političar?
Grbić: Mejeutički bi trebali postaviti pitanje više zbiljske prirode: može li mesar, stočar, električar, ginekolog …, biti političar – ne podcjenjujući niti jedno zanimanje? Nepismeni ljudi za nas participiraju u vlasti i rade samo za osobne interese dok građanstvo kao hipnotizirano šuti. Zbiljska slika Bosne i Hercegovine upravo tako izgleda, kao zrcalni prikaz Božanstvene komedije Aligijerija – najvećeg italijanskog književnika i političara suprotstavljenog Papinskome apsolutizmu. Postoji cijela jedna porodica Europskih književnika koja je osim kulturnoga imala i političko djelovanje iz razloga što su to okolnosti to zahtijevale. Okolnosti u Bosni i Hercegovini ne zahtijevaju samo klasično političko djelovanje nego revoluciju i povratak u demokracijsku tradiciju kako bismo izgradili ono mjesto koje zaslužujemo.
Dosije.ba: Odabrali ste politiku pomirenja, integracija i demokracije, zašto?
Grbić: Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je poručio da nema osvete, a ima pravde. Neka niko ne traži osveti i neka traži pravdu. Potraži li se osveta, to će pokrenuti jedan lanac zla kojem nema kraja. Upravo Njegove riječi jesu politika Europe i trebale bi biti politika nas samih – težnja ka pravdi. Pomirenje je neophodno za suživot u multietničkoj Bosni Hercegovini, za integracije i demokratizaciju društva. Dvadeset godina borimo se protiv onoga što je bilo iza nas i želimo ići naprijed, no, uvijek se tu nađu neki bivši šverceri, mafijaši, tajkuni, bivši robijaši …, koji sasvim svjesno narušavaju naš put. Dakle, neophodna je snažna politička ličnost koja će znati kako izaći na kraj sa ne državotvornim devijacijama.
Dosije.ba: Postoji li socijaldemokratija u BiH?
Grbić: Postoji u Bosni i Hercegovini nešto pod imenom socijaldemokratske partije što je obećavalo Državu za čovjeka na prethodnim izborima, no profesori, magistri, doktori…, u rukovodstvu te stranke bi trebali znati da država je osmišljena kako bi bila protiv čovjeka. Nikada u povijest čovječanstva država nije bila za čovjeka, uvijek je to bila organizacija sile za pokoravanje naroda u korist vladajuće klase.
Socijaldemokratija u Bosni i Hercegovini nije kao socijaldemokratija u susjednoj nam Hrvatskoj koja je na pragu ulaska u Europsku uniju, nego je više socijalistička – komunistička, nego demokratska. U uredima općinskih organizacija ove strane drže se biste Maršala …, kao da poručuju svoju namjeru vraćanja Bosne i Hercegovine u prošlost što dalje od integracija i europeizacije. Dakle, oficijelno ne postoji socijaldemokratija po svojemu političkome opredjeljenju, nego samo politička organizacija koja nosi to ime.
Dosije.ba: Dosta je pažnje zadnjih godina posvećeno tzv. „tabu temama“ u BiH. Evropa i svijet u cilju naše integracije u normalne tokove pokušavaju naše „tabu teme“ pretvoriti u nešto sasvim normalno i prihvatljivo. Ovdje konkretno mislim na prava LGTB populacije. Pojedine Vaše kolege uključile su se svim silama „za“ i „protiv“ pomenutih prava. Jedan od radikalnijih protivnika je Vaš kolega Fatmir Alispahić. Da li ste po ovom pitanju bliže njemu ili kolegama koji se sa njim ne slažu?
Grbić: Mislim da se pitanje o LGBT populaciji ne tiče nikoga osim upravo pripadnika ove ugrožene populacije u Bosni i Hercegovini, apriori, pitanje o romskoj populaciji godinama ne tiče se nikoga osim ove, također ugrožene populacije. O Fatmiru Alispahiću sam već govorio, dakle to je iznimno inteligentna osoba koja govori samo o temama preko kojih će imati stalno prisustvo u medijima – zašto nikada nije govorio o ravnopravnosti spolova, položaju mladih, kroatizaciji kulturnoga blaga (?) Uvijek je tu priča u bliskoj povezanosti sa omalovažavanjem, provociranjem, ismijavanjem (…) i mislim da njegov je krajnji cilj postati bošnjački Dobrica Ćosić – u čemu neće uspjeti, nadam se. Mišljenja sam da bi bilo bolje kada bi se gospodin Alispahić pobrinuo za probleme u Islamkoj zajednici kako Reis više ne bi morao Fetvama opominjati muslimane o zabrani konzumacije alkohola u vremenu Ramazana, i uopće. LGBT osobe su punopravni pripadnici zajednice i samo je stvar trenutka kada će njihovo pravo na suživot biti realizirano, a nadam se da će to biti uskoro.
Dosije.ba: Za kraj, poruka našim čitateljima.
Grbić: Poruke su svuda oko nas, mole nas da ih uočimo, spoznamo. Kada bi nešto morao poručivati to bi bilo da prestanemo slijediti trend mazohističkog naroda koji je u zavadi sa samim sobom. Dobri Bošnjanin na stećku uvijek stoji uspravan s podignutom rukom i nikada nije prikazan niti na jednom stećku kako kleči ili moli. Dakle, vratimo se našim korijenima, demokratskoj tradiciji i vratimo se našoj Bosni. Glede književnosti znam da je uzaludno govoriti – čitajmo što više, no u knjigama su skrive tajne, daleko od slučajnoga čitaoca.
