Nina Stevanović: Savjeti za predizborne kampanjce

Dragi kandidati, kandidatkinje, šefovi/ce izbornih štabova političkih partija/stranaka, dizajneri/ke i copywriteri/ke (autori/ce) slogana, parola i stranačkih povika, dajemo vam na znanje slijedeće:

• Slijedeći put kada pomislite na kandidovanje za neku funkciju na nekom od mnogobrojnih nivoa na kojim naša država ne funkcioniše, dobro, ali dobro „pogledajte svoj odraz u ogledalu“.Koliko puta ste pričuvali dijete nekog prijatelja, komšije, poznanika i kako je završio taj eksperiment? Kada vaš/a prijatelj/prijateljica pođu na odmor da li ste Vi osoba kojoj bi povjerili svog kućnog ljubimca, ili pak stan, na čuvanje? Da li Vaš šef (ne stranački)  ima povjerenja u Vas i Vaše sposobnosti? Sjetite se kada ste zadnji put ustali trudnici/starijoj osobi u tramvaju, otišli u kupovinu za iznemoglu susjedu/komšinicu sa sprata/kata, kupili i zamjenili taj polomljeni prekidač u haustoru, učestvovali u akciji prikupljanja pomoći, čišćenja naselja ili nekoj drugoj humanitarnoj aktivnosti u Vašoj okolini?

Onda se upitajte… više puta: Šta je to općina/opština? Kako funkcionira? Šta ne funkcionira unutar iste? Koji su to problemi u svakom od njenih djelova? Koje su mogućnosti za njihova rješenja? Šta ja želim napraviti? Šta želim promijeniti? Šta unaprijediti? I pitanje svih pitanja: Kako (ću) to uraditi? Da je makar dio od 30 000 kandidata/kinja kandidovanih na ovim, lokalnim izborima postavilo sebi makar neka od ovih pitanja, ili da se bilo ko drugi usudio postaviti im ih prije no što su se nagomilali i zapečatili na izbornim listama, bilo bi nam mnogo lakše pretrpjeti traumu zvanu „izborni cirkus“ (na koju smo osuđeni u dvogodišnjim intervalima), što bi opet možda i promjenilo naš odnos i očekivanja koja imamo od izbora.

Ovako… ostaje nam samo da se smijemo. Crkavamo od smijeha. Potpuno svjesni da ćemo na kraju, ponovo, oplakati samo tako.

• Ali dobro, eto, manjak ogledala („Ogledalce ogledalce, ko je najljepši na svijetu?“) doveo je do toga da ste ipak osvanuli kao jedan/na od 30 000 kandidat/kinja jednog od 383 politička subjekta registrovana za ove izbore.
I, eto vas… buljite u nas sa visina. Sa drveća. Bandera. Zidova. Plakata.

Pa dobro, ako vas već moramo gledati naredane k'o ćuftete po plakatima i posterima veličine ovećeg kino platna, molimo vas da, kao minimum minimuma, počešljate grive, iscjedite ćibe, skratite dlake u nosu („grose plan“ i tako to), makar samo ovaj put šminku u stilu Matije Paunovske zamjenite nekim malo umjerenijim i prirodnijim bojama, zaboravite na dekolte do pupka i sakoe i odjela posuđena od starog, dajže i/ili komšije, te kravate sa kojima vam lice poprima izraz Stevea Irwina pri slikanju sa pitonom oko vrata, itd. Jer, ako već moramo trpiti vaše iskrivljene izraze lica dok se zorom ranom guramo u prepunim trolejbusima, molimo vas da nam makar malo olakšate muke tim što će ta lica što nam namiguju sa plakata biti pristojna, dostojanstvena i tim izražavati minimum poštovanja prema nama, glasačima.

• Onda manite nas i parola i povika! „Idemo nazad!“. „Mi ne možemo!“. „Snaga  nepotizma!“. „Snaga kojoj ne vjerujem!“. „Stagnacija i nepravda: Dosta je bilo 17 godina (našeg) lopovluka!“. „Srpska grobnica do grobnice!“… ne znače nam ništa. Baš ništa.

Nikakave parole, uzvici i mahanje zastavama neće sakriti činjenicu vas zapravo ne zanima kako i od čega preživljavamo, kako sastavljamo kraj sa krajem, zašto strepimo dok djecu šaljemo u školu, zašto nas je strah u sopstvenim domovima i mahalama/naseljima, činjenicu da nemate ideje i ne znate kako riješiti nagomilane probleme u našim lokalnim zajednicama, naseljima i životima.

• Zato nas poštedite otvaranja čokolada i pašteta, koje se u normalnim, čokoladama i paštetama neopterećenim društvima otvaraju bez velike pompe, kilometarskih crvenih vrpci, izmoljenih bliceva fotoaparata ekipe iz kafane i ostalih džindžuva. Tim što nam iste „sasvim slučajno“ u ovo predizborno vrijeme poturate pod nos samo nas još više podsjećate na bijedu u kojoj živimo i u kojoj otvaranje restorana brze hrane predstavlja elitni događaj za odabrane, dok mi ostali grabimo po kontejnerima i narodnim kuhinjama ne bi li našli štogod za prezalogajiti. Zato imajte na umu da svaki semafor, igralište, hranilište, park, nadvožnjak, podvožnjak… koji otvorite su samo podsjećanje na sve neasfaltirane ulice, polomljene semafore, oronule domove kulture i centre za mlade pored kojih svakodnevno prolazimo i teškoće sa kojima se svakodnevno susrećemo i na čija rješenja čekamo godinama dok izbori i kandidati prolaze, a problemi ostaju.

• Poštedite nas i otkrića univerzuma zvanog „internet“ i bombardovanja vašom slikom i parolama makar u toj oazi našeg bivstvovanja. Naporni ste.

Deset dana pred izbore maltretirate nas zahtjevima za prijateljstvima, blogovima, tweetovima i youtube klipovima (još samo google doodle fali da priča bude kompletna). Nema nikakve razlike između vašeg maltretiranja i uporno dosadnog kucanja na vrata jehovinih svjedoka (ipak daleko manje napornih od vas samih) i prodavača ultramegagiga proizvoda za mršanje, ekstra povoljnih tuta i ćasa od pozlaćenog zlata i ostalih maglenih proizvoda. Stoga… popustite nas! Svakako ćete nestati iz našeg virtualnog svijeta čim izborna dama otpjeva svoje, tako da nas ne morate daviti ni tih sedam- deset dana, budući da svakako nećemo glasati za vas baš zbog toga što ste nas eto dodali za prijatelja na facebooku ovih dana.

• I na kraju, možda najbolji savjet koji vam možemo dati jeste… ne smarajte nas! Kad već ne znate zašto ste tu, kad ne znate zašto (ili za što) se kandidujete (tj. za koji nivo, funkciju, posao), kad ne znate šta hoćete (sem funkcije i pripadajuće plaće), kad ne znate kako promijeniti, poboljšati, napraviti nešto… ćutite! To je najmudrije.

Stoga je možda najpametnije da se što manje pojavljujete. Pokušajte biti navidljivi. I ne voditi predizbornu kampanju.

To bi bilo najbolje. Kako za vas, tako i za nas.

Nina Stevanović, građanka

(radiosarajevo.ba)