TESANJ.NET stranica grada
Godine 1992. – u maju, nisam sigurna kojeg datuma, ali znam da je sigurno bilo poslije strašnoga 2. maja, kada je Sarajevo spaljeno i razoreno u prvom udaru barbara sa brda – sarajevska podružnica nekadašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine (ili ono što je od nje ostalo) organizirala je Sarajevske dane poezije, ratu ili baš zbog rata (…) Pamtim da se pucalo na sve strane i da smo mahnito jurcali kroz grad u želji da od tačke A do tačke B stignemo u komadu, još u potpunoj nevjerici da su topovske cijevi na nas okrenuli naši bivši kolege, prijatelji, čak pjesnička sabraća… Spustili smo se u podrumski studio „staroga“ Radija Sarajevo, onoga čuvenog, u ulici Danijela Ozme, na broju 7. Bilo je nešto prigušenog svjetla i jedan kamerman. Sjećam se u tom polumraku (polumraku dana, života, svijeta) prvo izbezumljenog Anetinog lica, i sabranog, tužnog pogleda njenog životnog sapatnika , dragog Nikole Krstića. Sjećam se Goranovih pokušaja da nas nasmije, kao i uvijek, ali mu to baš nije polazilo za rukom. Je li tu bio Semezdin? Miljenko? Ivan jedan i drugi? Nedžad? Ćure? Ljubica? Iskreno: ne znam. Ne sjećam se. Mislim da jesu bili, svi. Čak i ako nisu. Književnost koja je nakon tog prvog ratnog susreta nastajala u opkoljenom Sarajevu rekla bi da jesu. Hadžem? On nije bio, to znam: već je na samom početku rata bio beznadno odbačen od nas tamo, na Dobrinji, u dijelu grada koji je rat otpatio na vlastiti strašan način. Marko? Bio je. I Finci!*
Da, tih prvih ratnih Sarajevski dana poezije, koji su bili održani u ratu ili možda baš zbog rata, saučesnik i sapatnik bio je bosanskohercegovački književnik i filozof Predrag Finci – rođen 1946. godine u Sarajevu, profesor Filozofskog fakulteta, urednik nekoliko časopisa, nagrađivani i prevođeni autor mnogobrojnih knjiga i tekstova. Naime, grad Sarajevo za Fincija je značio mnogo – i grad rođenja i grad odrastanja, i studiranja, i prijatelja, i ljubavi… ali i grad umjetnosti. Sarajevo, kao takav grad, za Fincija je značio grad za koji se mora boriti i on je to činio svojim učestvovanjem u mnogoznačnim aktivnostima za bosanskohercegovačko društvo. O nekim od tih aktivnosti i o životu nakon odlaska iz Sarajeva, razgovaramo s gospodinom Predragom Fincijem.
Gospodine Finci, koja su vaša sjećanja na podružnicu nekadašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine koja je organizirala Sarajevske dane poezije, usprkos ratu – ili baš zbog rata, u maju 1992. godine?
Udruženje je imalo veliku aktivnost i vrlo aktivno članstvo, a i znatnu materijalnu podršku. Pisci, paradoksalno, imaju mnogu veći utjecaj u totalitarnim režimima, nego u demokratskim, posebno u demokraciji „liberalnog kapitalizma“, u kojoj se jedva drži do kulture, a sve svodi na pitanje profita i otimačine. A gdje nema svijesti o kulturi, nema ni svijesti o budućnosti. Nema budućnosti. Jedino što je utješno za ljude od kulture, pisce pogotovo, jest činjenica da će i o takvoj nebrizi jedino relevantno svjedočanstvo biti njihovo… Ali, da se vratim na vaše pitanje: Udruženje je i na početku rata organiziralo, u nemogućim uvjetima, Dane poezije. Bio je to znak otpora uništenju, protiv koga se svako borio kako je znao i mogao. Pisci – riječju.
Iste godine bili ste i osnivač PEN centra Bosne i Hercegovine. Kako se dogodilo osnivanje Centra i kojim redoslijedom se dešavao tijek događaja pri osnivanju?
S početka rata je narasla svijest o hitnosti osnivanja bosanskohercegovačkih institucija. Do tada je postojao srpski i hrvatski PEN i neki od naših pisaca su bili njihovi članovi. Mi smo gotovo uglas tražili da se osnuje i PEN BiH, jer je i to bio dokaz državnosti BiH. Trebalo je prikupiti potpise pisaca koji su bili u Sarajevu i zakazati osnivačku skupštinu, donijeti osnivačka akta i osnovati PEN BiH.Admiral Mahić je išao od jednog do drugog, skupio potreban broj potpisa i ubrzo je zakazana skupština u Holliday Innu. Taj dan je bila strašna pucnjava, grad se tresao od eksplozija, ali je osnovan PEN BiH. Ja, nažalost, nisam bio prisutan, osim kao potpisnik.
Nedugo zatim otišli ste u London, a zatim pisali onima koji su ostali u Sarajevu, a koji su prvih ratnih Sarajevskih dana poezije bili s vama: Ne sjećam se dobro. Od bombardiranja, straha, krvi, od užasa sve u meni zagluši, ali ostade ovakav dojam: da sam vjerovao kako riječ može nadjačati ništavilo. Ostade dojam: da me je riječ otimala od uništenja. Dojam: da je pjesma iznad smrti. Mislite li i dalje tako, da je pjesma ostala iz svih stradalnika?
„Ljepotom protiv uništenja“ nije samo fraza. Dok držimo do svojih duhovnih vrijednosti, držimo do svog dostojanstva i naš identitet ne može biti uništen. Čak mislim da je iz rata iznikla jedna nova poetika. Stariji pisci su napisali svoje najbolje tekstove pritisnuti ratnim iskustvima, a javila se cijela plejada mladih stvaralaca. Nastale su sjajna djela mnogih autora, od Ilije Ladina i Stevana Tontića, do Semezdina Mehmedinovića i Faruka Šehića.
Kako je tih godina bilo biti priznati bosanskohercegovački književnik koji zbog ratnih strahota ne može biti uvažavan u vlastitoj domovini, koji ne može nastaviti karijeru univerzitetskoga profesora i prisustvovati intelektualnim skupovima?
To baš ne bi bio korektan opis situacije u kojoj sam se ja našao. Došao sam u London na poziv univerziteta i odmah sa tekstom učestvovao na Kongresu za estetiku u Londonu. Jedno vrijeme sam radio svašta, najčešće prevodio, onda sam dobio mjesto vanjskog, počasnog suradnika na UCL-u, a uz to je moja supruga imala odličan posao, pa mi je sve to omogućilo da se potpuno posvetim svojim istraživanjima i pisanju. Naravno, mnogo toga se u mom životu izmijenilo. Uvijek sam bio okrenut njemačkoj i francuskoj filozofijskoj tradiciji, pa mi je intenzivno bavljenje i svakodnevni susreti sa britanskim i američkim autorima bio novi izazov. A valjalo se priviknuti i na život u ogromnom gradu u kome nikada ranije nisam bio. U mladosti sam priželjkivao da nigdje ne odem, da se bavim svojim poslom, da izgradim kuću u mahali, da se oženim i dobijem djecu i da tu, po prirodnim zakonima, sa svojima do svog kraja budem. Nije bilo tako.
Kako vam je bilo iz Londona posmatrati sve ratne strahote koje su događale se u Sarajevu?
Kada sam 1993. iz rata došao u stabilnu, mirnu zemlju, odjednom osjetih da sam na sigurnom, da mi se ništa loše neće dogoditi, ali istodobno da sam otrgnut od onoga čemu najviše pripadam. Ponekad, kada bih navečer gledao vijesti, osjećao sam se potišten zbog nemoći da bilo što učinim, a u svojoj potištenosti usamljen, jer sam znao da moje susjede, ljude koje srećem, nove poznanike „naš rat“ ne pogađa, jedva da i zanima. A ja sam iskreno mislio, a i sada mislim, da je to najtragičniji događaj u suvremenoj europskoj povijesti. Zato sam rado učestvovao u svim skupovima i okruglim stolovima u Engleskoj, jer sam bar tako mogao reći što mislim i što osjećam.
Koja ste djela pisali kada ste otišli u London. Da li je rat promijenio vaš dotadašnji način pisanja ili u određenoj mjeri uticao na njega? Da li je pisanje u Londonu drugačije od onoga pisanja koje ste upražnjavali u Sarajevu?
Često kažem, a i sada ću, da je moje iskustvo rata i tuđine sve promijenilo u mom životu, pa i u pisanju. Nikada nisam mislio da ću pisati i nikada ne bih pisao o holokaustu da nisam iskusio rat u Bosni, nikada, naravno, ne bih napisao knjigu Tekst o tuđini da ne postadoh jedan od emigranata, a ni Sentimentalni uvod u estetiku da se ne udaljih od meni dragih ljudi. Ne želim time reći da je bilo koja i bilo kakva nesreća dobrodošla, nego samo da na svakog od nas utječe drama situacije i da njene nevolje trebaju i moraju biti zabilježene, ali i nadvladane. A to svako radi na svoj način. Ja pisanjem. Kada sam došao u London, sve je najednom postalo drugačije. Postalo je drugačije jer sam život nanovo počinjao, a taj novi život je na koncu postao poput onog ranijeg, samo na drugom jeziku. Donosio sam ispočetka mnoge radikalne odluke. Jedna od njih je bila i da prestanem pisati. Nisam više vidio svrhe u pisanju na jednom relativno „malom“ jeziku i to pisanju rasprava za relativno mali broj probranih, dobro obrazovanih ljudi. Ali, onda se u meni mnogo toga „nakupilo“ i jednostavno sam morao ponovo početi pisati. Do 1992. godine sam objavio četiri knjige, a onda sam, poslije pauze od gotovo deset godina počeo objavljivati: od 2004. do danas mi je izašlo devet knjiga.
Da li danas posjećujete Sarajevo i šta je to što je u vašim očima načinjeno drugačijim u odnosu na ono Sarajevo kakvo je bilo kada ste ga napuštali – odlazili iz njega? Da li je zbiljski uništena ona multietničnost koja je bila prije rata?
Sve dok postoji želja i volja za zajedničkim životom, takav život je moguć. Protiv multietničke Bosne i Hercegovine su svi oni koji se zalažu za etničke granice i raspad Bosne i Hercegovine. Sudeći po meni dostupnim novinskim tekstovima, a naročito po „komentarima čitatelja“ na raznim blogovima, danas dominiraju (ili pokušavaju da dominiraju) frustrirani patološki tipovi, glasnici mržnje, koji u govoru o drugima legitimiraju sami sebe, svoj vlastiti jed i jad. (Uzgred, u svakoj normalnoj zemlji bi svako raspirivanje nacističkih, rasističkih, antisemitskih i drugih monstruoznih ideja bilo moralno sankcionirano i pravno kažnjivo.) Takvi ruše svaku nadu i za njih ne volim ni da znam. Ja u Sarajevu još uvijek imam mnogo prijatelja i poznanika, i s ponosom mogu reći da su oni ostali ono što su bili. Što je i kakav pak današnji u životu Sarajeva, ne mogu da sudim: poznajem i pamtim samo ono lijepo Sarajevo, Sarajevo koje je u meni.
Posljednjih nekoliko knjiga publicirate u Zagrebu, dok je prvotno vaš opus publikovan u Sarajevu? Zašto sada Zagreb prije Sarajeva?
Pokušao sam nekoliko puta uspostaviti suradnju sa bosanskim izdavačima, s dvojicom ili trojicom u Sarajevu i jednim u Zenici, ali oni jednostavno nisu pokazali nikakav interes za moje knjige. Ni ljubaznog kurtoaznog odgovora, ništa. Ne može se u kuću, pa ni izdavačku, kroz zatvorena vrata.
Pišete li neko novo djelo, u kojoj formi i koje tematike?
Nedavno mi je izašla knjiga Applause, and than Silence (Aplauz, zatim muk) u sjajnom prijevodu E. D. Goya i J. Levinger, i s predgovorom Morisa Farhija. To je zapravo izbor tekstova iz moje knjige O nekim sporednim stvarima. Predao sam jednom zagrebačkom izdavaču knjigu o Hegelovoj estetici, jednu neuobičajenu, nekonvencionalnu interpretaciju estetičkih nazora ovog velikog filozofa, a sada uveliko radim na novoj knjizi, koja bi trebala biti, barem kada je estetika u pitanju, moja „završna riječ“. Radni joj je naslov Estetička terminologija i nadam se da ću je završiti za godinu – dvije.
Da li biste neko životno iskustvo u kontekstu književnosti podijelili sa mladim i novim književnim generacijama, s mladim piscima?
Svaki pisac mora govoriti istinu i vjerovati u istinu, i u svoju osobnu istinu, i u istinu samog pisanja. Mora u pisanju biti kod sebe, mora biti ono što jest. Samo takav uistinu može postati pisac. Možda bih takvo nešto savjetovao. A možda i ne bih, jer na kraju, u pisanju svako sam za sebe zna najbolje.
__________________
*(Putnici kroz (ne)vrijeme/Vrijeme straha i nade – Ferida Duraković)
