Kuda ide BiH?

Nikada branitelji Bosne i Hercegovine nisu bili tako razjedinjeni, nikada u miru njeni rušitelji nisu bili tako javno ujedinjeni, i nikada se predstavnici međunarodne zajednice nisu tako licemjerno odnosili prema jednoj članici UN-a kako se od njenog priznanja do danas odnose prema Bosni i Hercegovini.

Tokom raspada bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je nakon izjašnjavanja građana priznata kao nezavisna država, a kada je napadnuta onda su oni koji su je priznali (UN) izglasali rezoluciju o embargu na naoružavanje i spriječili Bosnu i Hercegovinu da se legalno naoruža i brani. Ipak, u krajnje složenim okolnostima, rukovodstvo države Bosne i Hercegovine na čelu sa Alijom Izetbegović organizuje odbranu gdje je to mogude, i ilegalno naoružava Armiju RBiH, vojsku međunarodno priznate države, koliko je to bilo mogude te uprkos velikim žrtvama, stradanjima i genocidu Bosna i
Hercegovina je odbranjena. Kao uslov mira, Bosni i Hercegovini je nametnut Dejtonski mirovni sporazum, uključujući ustavno rješenje. Učinili su to prijatelji Bosne i Hercegovine: SAD, Velika Britanija, Francuska, Njemačka,…

Doslovno kao u priči o prijatelju koji je branio svog druga jer ga je neko šamarao. Prijatelj ga je branio prijeteći onome ko je udarao riječima: hajde samo još jednom, pa ćeš vidjeti! I tako je to trajalo, dok čovjek iscrpljen od šamaranja nije zamolio prijatelja da ga više ne brani. Bosna i Hercegovina treba kazati svim svojim prijateljima: nemojte nas više braniti, DOSTA JE! A neprijateljima treba kazati da nismo budale, da nismo bez ponosa, i da smo spremni posljednji puta ili odbraniti državu Bosnu i Hercegovinu, ili biti konačno poraženi. Jasno je da se postavlja pitanje a ko bi mogao takav ili sličan stav iznijeti u ime države Bosne i Hercegovine? Predsjedništvo BiH to ne može, jer ne samo da je osporen legitimitet Željku Komšiću od strane političih stranaka sa najvedom podrškom Hrvata u BiH, nego se i Nebojša Radmanović odnosi prema svojoj državi kao neko ko bi radije da je nema nego što je ima. Parlament BiH, pa u tom Parlamentu sjedi približan broj onih koji ruše BiH kao i onih koji bi da je jačaju. Akademska zajednica je samozadovoljna što postoji, što misli da sve zna, i što misli da drugi ništa ne znaju pa unosi samo dodatnu konfuziju kroz razne javne tribine i pojedinačne istupe uglednih akademika.

Ipak, politika jeste mehanizam modi uticaja na društvene promjene, i kako je ovih dana napisao Mustafa Spahić – Mujke: Dugoročno i strateški gledano Bošnjacima je važnija politika nego trenutna vlast i pozicije. I ne samo Bošnjacima nego svim braniteljima Bosne i Hercegovine, ali Bošnjacima prije svih jer su Bošnjaci po definiciji branitelji Bosne i Hercegovine, sada je irelevantno da li iz nužde ili opredjeljenja. A to bi značilo da postoji saradnja među braniteljima, saradnja koja će uključiti zajedničke stavove i granične kriterije sudjelovanja u vlasti, pregovorima i javnim istupima svih
branitelja bez obzira jesu li trenutno u vlasti ili nisu, jesu li u akademskoj zajednici, medijima, NVO, vjerskim zajednicama i bez obzira da li pregovorali sa unutrašnjim neprijateljima Bosne i Hercegovine ili njenim vanjskim prijateljima. Možemo li sada otvoriti taj proces jeste strateško pitanje za opstanak Bosne i Hercegovine, ali ne Bosne i Hercegovine koja će postojati kao zastava na platou u Njujorku ispred zgrade UN-a a bez mehanizama, instrumenata i kapaciteta države koja može funkcionisati.

Saradnja branitelja Bosne i Hercegovine mora početi odavdje, i moraju svi branitelji BiH, na bilo kojoj funkciji da se nalaze kazivati svaki dan prijateljima Bosne i Hercegovine u svijetu, takvim prijateljima kakvi jesu jer boljih nema (koji nas i dalje tjeraju da pregovaramo sa rušiteljima Bosne i Hercegovine u njoj samoj), da pregovori sa onima koji negiraju BiH ne mogu donijeti ništa dobro Bosni i Hercegovini.

Umjesto pregovora, treba zahtjevati, kako reče Dr Esad Zgodić povodom Dana državnosti BiH najavnoj tribini u Tešnju, da se ispune sve potencije Dejtonskog mirovnog sporazuma i Ustava takvog kakav jeste u korist Bosne i Hercegovine, a ne u korist njenih rušitelja. A te potencije zaista su velike, i neiskorištene, ali samo OHR ima taj ključ (sa ovlastima koje ima) koji može ponovo pokrenuti Bosnu i Hercegovinu i njenu unutrašnju integraciju. Samo tako se može zaustaviti unutrašnja dezintegracija i dalje nacionaliziranje teritorija države Bosne i Hercegovine, a nikako pregovorima branitelja i rušitelja
BiH. Znam, prigovoriće nam da je BiH nesposobna da sama rješava probleme, naravno da je nesposobna ali ne zbog same sebe nego zbog onih koji su je napali, i zbog onih koji su joj onemogućili da se brani, i zbog onih koji su joj nametnuli mir sa ustavom koji nema državne mehanizme, instrumente i kapacitet nego te mehanizme daje rušiteljima i retrogradnim političkim stavovima. Jer ne možemo svi biti isti bez obzira na to koliko estremisti koriste protjerivanje, teror i ubistvo da bi nametnuli svoju volju. Razlike su trajne.

Fuad Šišić
Raduša bb
74260 Tešanj