Bošnjaci i Bosanci

Pred posljednje lokalne izbore sam slušao jednu šalu koja kazuje kako je dijete pitalo oca je li grijeh glasati za SDP, pa mu otac odgovorio da nije grijeh, nego sramota. Nemam nikako namjeru da izazivam članove, simpatizere ili bilo koga ko je glasao za SDP, nego sam se ovoga sjetio pri ispisivanju naslova ovoga o čemu ću pisati. Rasprava koja ovih dana traje izmeĎu Bošnjaka i Bosanaca nije grijeh ali jeste pomalo sramota, i to ozbiljno. Nemam potrebu ovdje govoriti o historiji i bilo kome držati lekciju o narodu, naciji, državi ili etničkoj grupi koliko imam potrebu ukazati da nam je mnogo važnije saraĎivati i podupirati Bosnu i Hercegovinu, ljudska prava i slobode, uključujući slobodu mišljenja nego voditi rasprave kojim nema kraja. Ne može niko nikome nametnuti što će biti u njenom/njegovom srcu i njenim/njegovim mislima, šta će ko osjećati i kako će se ko izjasniti.

Znamo da je Bosna i Hercegovina starija od nas, nadamo se da će nas nadživjeti ali znamo da ljudi nisu uvijek uživali slobodu u BiH, nadamo se da u budućnosti hoće. Nećemo se vraćati predaleko unazad, 25. novembra 1943. godine (prije nepunih 70 godina) u Mrkotnjić Gradu sa početkom u 19,00 sati pa sve do 04,00 sata iste noći, sa konstituisanim Predsjedništvom od 31 člana na čelu sa Predsjednikom dr. Vojislav Kecmanovićem, odbornici su donijeli i proglas narodima kojim su rekli da:
BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih Srba, Muslimana i Hrvata.

Ne možemo danas kriviti Tita i KPJ zbog čega nisu tada kazali da BiH nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego bosanska jer su uradili u okviru društveno-historijskih okolnosti to što su znali i mogli. Nema svrhe kriviti Tita i KP što u prvom BH ustavu nakon 1945. godine nije bilo Bošnjaka, niti BOSANACA, niti muslimana kao naroda dok su Srbi i Hrvati bili. To traje do popisa 1981. godine kada se veliki broj Bošnjaka izjašnjavaju kao Muslimani, a poznata je izjava Hamdije Pozderca iz tog vremena: “Mi hoćemo bosanstvo, a oni daju muslimanstvo.“ Dakle stotinu godina su nam davali što su oni htjeli, a sada kada smo u prilici da sami sebi na popisu konačno potvrdimo kolektivno ime, mi se glođemo.

Isto tako, ne možemo kriviti Aliju Izetbegovića i SDA što su pozvali Muslimane da se na popisu 1991. godine izjasne kao Muslimani jer su uradili u okviru društveno-historijskih okolnosti to što su znali i mogli. Po istoj logici važi ocjena i za održavanje kongresa u toku rata, i preimenovanje imena naroda Muslimani u ime koje je prije toga bilo – Bošnjaci. Svi koji misle da je trebalo drugačije a bili su sudionici tih vremena, imali su priliku se boriti za svoju ideju koliko su znali i mogli.

Popis 1910. godine je izvršen po vjeroispovjesti, pa su stanovnici – pripadnici islama izjašnjavali kao muslimani.
Popisi 1921. i 1931. godine su nudili opciju: SRBI, HRVATI ili SLOVENCI.
Popis 1948. godine je nudio opciju: SRBIN-musliman, HRVAT-musliman, NEOPREDJELJEN-musliman.
Popis 1953. godine je muslimane koji se nisu opredjelili samo kao SRBIN ili HRVAT uveli u kategoriju JUGOSLOVENI neopredjeljeni. Popis 1961. godine omogućuje da se stanovnici izjasne kao Muslimani, do one koji su se izjasnili kao Bošnjaci ili Bosanci svrstavaju u kategoriju JUGOSLOVENI- nacionalno neopredjeljeni. Popis 1971. godine uvodi za stanovnike mogućnost da se izjasne kao Muslimani, što ih identificira sa vjerskom skupinom, ali još uvijek nisu prznati kao narod sve do Ustava iz 1974. godine. Popis 1981. i 1991. godine ostavlja naziv Muslimani kao nacionalnu pripadnost. Popis 2013. godine ostavlja mogućnosti: SRBIN, HRVAT, BOŠNJAK, OSTALI (BOSANAC, …) Ja ću se izjasniti kao BOŠNJAK, vjeroispovjest ISLAMSKA, maternji jezik BOSANSKI ali neko drugi će se izjasniti kao SRBIN, vjeroispovjest PRAVOSLAVNA, maternji jezik SRPSKI, neko treći će se izjasniti kao HRVAT, vjeroispovjest KATOLIČKA, maternji jezik je HRVATSKI, neko četvrti će se izjasniti da je BOSANAC, vjeroispovjest ATEISTA, maternji jezik BOSANSKI, neko peti će se izjasniti da je BOSANAC, vjeroispovjest AGNOSTIC, maternji jezik BOSANSKI, neko šesti će se izjasniti da je BOSANAC, vjeroispovjest PRAVOSLAVNA ili KATOLIČKA, maternji jezik BOSANSKI, neko će se izjasniti kao BOŠNJAK, vjeroipsovjest ATEISTA, jezik BOSANSKI,…

Pitam se šta je u tome zajedničko pored toga što su svi stanovnici države Bosne i Hercegovine. Uočavam maternji jezik: BOSANSKI! Naravno, ne isključujem mogućnost da se neko izjasni kao BOSANAC a navede maternji jezik kao SRPSKI ili HRVATSKI, ali vjerovatnoća je zaista mala. Zar ne bi bilo logično, i zar ne bi bilo korisno da svi oni koji govore isti jezik – BOSANSKI, da prije svega saraĎuju meĎusobno kako bi lakše saraĎivali sa drugima koji ne govore BOSANSKI. Kao što Matija Bećković u svojoj pjesmi OVO I ONO kazuje: Bilo ovo i ono Pa se prepirali:

Bolje je ovo,
Nije nego ono.
Da nije onoga,
Ne bi bilo ovoga.
Moglo je da bude ovo,
A da ne bude ono.
Ovo nikad nije bilo.
I hteli smo ono Što nikad nije bilo.
Ovo niko ne pamti.
Sad je sve što niko ne pamti.
Ovo se neće preživeti.
Niko vas ne tera da živite,
Svi sami hoćete.

Ako stanovnici Bosne i Hercegovine koji govore BOSANSKI jezik kao maternji jezik budu vodili beskonačne rasprave optužujući jedni druge, onda ma koliko etničko/nacionalno izjašnjavanje bilo važno za suverenitet naroda koji je ustavna kategorija, neće biti puno koristi od toga. Jer neprijatelji Bosne i Hercegovine će istom snagom nastaviti borbu za njeno uništenje, neovisno od toga da li se izjasnili svi kao BOŠNJACI, ili kao BOSANCI od onih koji se osjećaju kao jedno ili drugo. Ali naše razilaženje će povećati šanse za njihov uspjeh, a naš neuspjeh.

Fuad Šišić
Raduša bb
7460 Tešanj