Prijem novih članova u Društvo pisaca BiH

Piše: Safer Grbić

Na godišnjoj sjednici Skupštine Društva pisaca Bosne i Hercegovine, koja je održana u maju prethodne godine, odlučeno je da se prijem novih članova u Društvo pisaca vrši prema novoj statutarnoj odredbi, koja je prvi put primijenjena na sjednici Predsjedništva Društva, a koja je održana 24. decembra 2012. godine. Na toj sjednici Predsjedništvo je razmatralo 12 prijava kandidata za prijem u ovu asocijaciju književnika i donijelo odluku da primi 9 novih članova.

Među primljenim je Fahrudin Kučuk rođen u Sarajevu 1958. godine. Svoje spisateljsko opredjeljenje ograničio je na dječiju književnost. Objavio je sedam romana za djecu, zbirke pjesama, priče, slikovnice… Njegove priče uvrštene su u antologije dječije književnosti, a prema Kučukovim djelima nastalo je nekoliko dječijih pozorišnih predstava. Povodom prijema u Društvo pisaca za Balkansku omladinsku agenciju izjavio je:

“Prijem u Društvo pisaca je zvanična potvrda o stvaralačkom radu pisca i predstavlja svojevrsnu valorizaciju onoga što je urađeno. Za mene osobno kao dječijeg pisca izuzetno je važno postati članom ove institucije jer se o najmlađoj populaciji najmanje vodi računa, najmanje im se poklanja pažnja u domaćim sredstvima javnog informiranja, kao i u kreativnom djelovanju raznih udruga i pojedinaca. Naša djeca zaslužuju pisce kakve sam imao ja kada sam odrastao. Pisce koji se nisu dječijoj publici obraćali usput ili onako, nego koji su cijelo svoje stvaralaštvo i sav svoj radni vijek proveli u stalnom obraćanju onima na kojima, ma kako zvučalo izlizano, svijet ostaje. Ako želimo držati do našeg sutra onda moramo insistirati na kreacijama za one čije se vrijeme tek odbrojava. Mislim da ću sa svojim kolegama piscima koji u ovom sirotinjskom ambijentu pokašavaju konstruirati jedan bolji svijet, imati priliku da to i uradim. Društvo pisaca ima alate za promicanje bh. književnosti, a mi imamo dara, to je ovim prijemom i opečaćeno, pa ćemo kroz razne manifestacije domaće i inozemne, kroz prevođenje naših djela i na druge načine, krenuti na jedan težak put vraćanja digniteta domaćem piscu.“

Adnadin Jašarević, književnik iz Zenice rođen 1967. godine, također je primljen u Društvo pisaca. Iz njegove veoma obimne biografije važno je napomenuti dvanaest objavljenih knjiga od 1989. do 2012. godine u Zenici i Sarajevu, te uvrštavanje njegove književnosti u sve značajnije antologije fantastične književnosti u regionu.

U Društvo pisaca je primljena i Jagoda Iličić rođena 1972. godine u Tuzli. Autorica je pet knjiga, čitanke Liliput za prvi razred osnovne škole, koautorica čitanki za drugi i četvrti razred osnovne škole, te priručnika i radnog materijala za nastavnike. Svoje radove objavljuje u časopisima za književnost i kulturu u Bosni i Hercegovini.

 

Anto Stanić rođen je 1942. godine u Kreševu, autor je više od dvadeset knjiga – poezije, proze, psiholoških ogleda, savjeta za mlade, monografija, te priređenih knjiga. Inicijator je utemeljenja književne fondacije „Fra Grga Martić“, te je inicijator i pokrovitelj brojnih drugih kulturnih manifestacija u Kreševu, ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Član je Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne i drugih književnih udruga, a također je jedan od devet novoprimljenih članova u Društvu pisaca.

 

Marije Fekete Sullivan iz Sarajeva rođena 1965. godine, primljena je u Društvo pisaca. Autorica je zbirke priča za djecu Sirenin san koja je prvo objavljena u Singapuru (1995), a zatim i u Sarajevu (2003), te slikovnice Kaput za hrabre (2008) i Džepni uštipak (2009). Također, autorica je zbirke kratkih priča Slike iz novčanika (2008) i romana Sarajevo Walls Of Fate (2010). Trenutno radi na  projektu Style Writers Now u kojem prevodi književnike iz regiona na engleski jezik, a za Balkansku omladinsku agenciju izjavila je da prijem u Društvo pisaca predstavlja pozitivni događaj u njezinome životu, te zadovoljstvo činjenicom da književnost za mlade je ipak primijećena.

 

U Društvo pisaca Bosne i Hercegovine primljena je i Sonja Jurić rođena 1973. godine u Zagrebu. Autorica je zbirke pjesama Nevidljivi prsten i koautorica zbirke pjesama u TROstihu. Živi u Mostaru, i objavljuje svoje književne radove u časopisima za književnost i kulturu u regionu.

Mirsad Sinanović je rođen 1955. godine u Foči. U njegov društveni angažman možemo ubrojiti rad u novinarstvu, te objavljivanje nekoliko knjiga – ratnih reportaža, ekonomskih i političkih eseja, priča za djecu, historijskih romana. Jedan je od devet novoprimljenih članova u Društvo pisaca. Trenutno živi i radi u Sarajevu.

 

 

Sead Korajlić je rođen 1948. godine u Tešnju. Iz hobija piše pjesme i članke, koje od 1964. godine do danas povremeno objavljuje u dnevnim i nedjeljnim listovima i časopisma. Objavio je tri knjige poezije pri izdavačkoj djelatnosti Centra za kulturu i obrazovanje Tešanj kojim rukovodi predsjednik Društva pisaca Amir Brka, te je jedan od novoprimljenih u Društvo pisaca.

Povodom prijema u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine razgovarali smo za Balkansku omladinsku agenciju sa novinarom i književnikom Hakijom Karićem.

Ko je Hakija Karić?

Hakija Karić je „obična pjesnička duša“ koja život konzumira na sebi svojstven način. Iako imam žive roditelje skoro sam cijeli život bez njih. Ostavili su me, sticajem čudnih, a po mene nesretnih, okolnosti još dok sam bio dječak da se snalazim kroz život. Otišli su u Njemačku, kao i mnogi tih zadnjih 60-tih i početnih 70-tih godina prošlog vijeka trbuhom za kruhom, kako bi sebi i svojima obezbijedili  život dostojan čovjeka. Živio sam sa starateljima, djedom i nenom, u rodnom mjestu i to odrastanje sa njima svakako je imalo uticaja na moju percepciju življenja i odnosa prema drugim, posebno prema starijima osobama, na koje sam i dan danas prilično slab.

Završnu osnovne i godinu upisa u srednju školu u Brčkom, gdje sam se preselio i živio za vrijeme školovanja, smatram godinom moga fizičkog i mentalnog osamostaljenja jer sam od tada skoro sve važnije životne odluke donosio sam. Jedna od tih odluka je i upis u srednju školu. Kao jedan od najboljih učenika generacije, ali bez stručnih i roditeljskih uputa bio sam prepušten da sam sebi biram buduće životno usmjerenje, odnosno srednjoškolsko obrazovanje, pa sam tako, vodeći se nekim svojim željama i fasciniranošću vodom, vjerovatno zbog toga što sam rođen u mjestu (Palanka) kroz koje protiče rijeka (Brka) na kojoj sam odrastao, odlučio da upišem tehničku školu, i to smjer mašinski tehničar-energetičar. Ovo energetičar je imalo veze sa vodom, odnosno vodenim turbinama kojima sam se oduševljavao od kada znam za sebe. Ovaj smjer spada u najteže smjerove tehničke škole i, kako se poslije ispostavilo, nije bio neki izbor, pa sam te četiri godine škole teškom mukom, ali ipak na vrijeme, završio.

Ne mogu reći da sam bio nesretan, imao sam prilično bezbrižno djetinjstvo i odrastao sam u najprirodnijem mogućem ambijentu koji se može poželjeti. Taj nedostatak roditeljske ljubavi i pažnje nije mi se činio posebno bitan jer sam bio ubijeđen da je to sudbinsko određenje, ali kako je vrijeme prolazilo shvatao sam da mi je ta „roditeljska nepažnja“ ipak bila bitna, te je iz mene iznjedrila potrebu za poetičnošću, odnosno izražavanjem putem pisane riječi, čime sam prikrivao svoju potrebu da jasno opisujem stanja svoga unutrašnjeg bića koje je ipak, sa ove tačke gledišta, teško podnosilo taj nedostatak klasične roditeljske pažnje i ljubavi. Tada, te godine kada sam se upisao u školu, objavljena je moja prva kratka priča koja se zvala „Moja tuga“ u našem lokalnom brčanskom listu „Graditelj“, i to je bilo začuđujuće jer sam mahom pisao poeziju, prije toga i poslije toga, ali sam ipak „startovao“ s prozom na koju ću se vratiti tek nakon pet pjesničkih zbirki, i tri desetljeća života.

Šta za vas znači prijem u Društvo pisaca Bosne i Hercegovine?

Prvenstveno je to, pored časti koja mi je ukazana, velika odgovornost. Ja nisam od onih osoba, bar ja smatram da nisam, da iz svega vidi neku materijalnu dobit i mogućnost da sve što mu se dešava unovči u klasičnom smislu riječi. Izabrao sam, nakon mnogo godina provedenih vani, da živim u rodnom mjestu. Ostavio sam komotnost, te sigurnost sistemskog življenja koga nudi Zapad zbog vjere u dobro u ljudima. Počesto razmišljam da li je moja odluka bila ispravna, čak se povremeno nađem u situaciji da mislim da nisam ispravno odlučio, ali ubijeđen sam da je ovaj dunjalučki život nebitan u onoj mjeri da ga treba samo uživati jer svakako smo ovdje „prolazna roba“, ali sa jasnim zadatkom i potrebom, ja bih čak rekao sa obavezom, i sve što činimo odvija se po konkretnim obrascima, kojih su neki svjesni, a neki ne. Zbog toga, moje članstvo u ovoj književničkoj asocijaciji je kvalitativni pomak u mome poimanju svijeta i okruženja, ali i potreba da se prema nekim klasičnim književnim dešavanjima, i tokovima odnosim na drugačiji način jer sam u mogućnosti da iznesem svoj stav, mišljenje, te da svojim viđenjima, pa i iskustvom, kreiram neka dešavanja koja bi doprinijela boljem i efikasnijem djelovanju kako književnih stvaralaca tako i samog Društva.

Kakav je bio vaš društevni angažman prije članstva u Društvu pisaca, a što je doprinijelo članstvu?

Nakon šest objavljenih knjiga, a po meni su objavljena djela elementarni uslov da se bude član ove te drugih književnih udruženja, neki moji poznanici, sve članovi Društva pisaca BiH u nekim neformalnim razgovorima izrazili su svoju začuđenost time što ja nisam u članstvu. Nakon toga vođeni su neki razgovori, desile su se određene preporuke bez kojih je nemoguće postati član Društva pisaca BiH, sastančilo se i evo, od 24. decembra prošle godine postao sam punopravni član.

Pored toga učestvujem u raznim kulturnim dešavanjima dugo vremena, zapravo od 1993. godine kada sam objavio moju prvu zbirku poezije. Sudionik sam na bezbroj kulturnih, mahom književnih, manifestacija, kako u BiH tako i u inostranstvu(Sarajevski dani poezije, Šopovi dani na Plivi, Mostarsko proljeće – BiH; Dani Naima Frašerija/Tetovo, Karamanovi poetski susreti/Radoviš – Makedonija; Garavi sokak/Inđija – Srbija; Frankfurtski sajam knjiga – Njemačka, itd). Pored toga učestvovao sam i nadam se, ako Bog da, da ću i dalje učestvovati u organiziranju i kreiranju kulturnih dešavanja u Brčkom, kao što su promocije knjiga te razna kulturno-književna okupljanja manifestacionog oblika. U našem gradu tokom godine imamo nekoliko manifestacija ovoga tipa kao što su: U susret proljeću, Savski cvijet, Susreti pozorišta/kazališta BiH, te od skora Regionalni pjesnički susreti u Brčkom, te još neki drugi sadržaji i u svima njima mahom učestvujem na direktan način kao sudionik a ponekad i na indirektan način kao novinar koji piše o tim dešavanjima. Ovdje posebno ističem ove Regionalne pjesničke susrete koji traju tri dana, za koje se nadam da će već od ove godine biti internacionalni za čije sam pokretanje i održavanje, uz Žarka Milenića, svakako najzaslužniji, uz naravno Vladu Brčko distrikta BiH koja nas finansijski podržava u ovom zahtjevnom projektu.

Za one koji ne znaju još samo podatak da u Brčkom već 7 godina djeluje Književni klub, kao NVO i vjerovatno jedino istinsko multietničko udruženje čiji sam član Upravnog odbora i Izdavačkog savjeta. U sklopu Kluba izdajemo časopis za književnost i kulturu „Riječ“, koji izlazi četiri puta godišnje i čije izlaženje, uprkos ovim turobnim vremenima za kulturu u BiH nikada nije za ovih 7 godina prestajalo, gdje također djelujem kao član redakcije i autor skoro svih naslovnih strana časopisa, uz naravno autorske priloge bilo da se radi o poeziji, prozi, dramskim tekstovima, književnim kritikama ili prevodima sa njemačkog te makedonskog jezika.

Da li je književniku za razvoj karijere neophodno članstvo u Društvu pisaca?

Koja su obilježja književne karijere jednog književnika? Je li to broj prodanih knjiga, ili je to ostvareni status u knjižvnom ili općenito status u društvu, ili je u pitanju nešto sasvim treće, četvrto? Ne znam, teško je odgovoriti na ovo kompleksno pitanje sa naše tačke gledišta jer mi pričamo o današnjem vremenu i uslovima pod kojima treba biti ili se dokazati kao književnik. U vremenu poremećnih vrijednosti svjedoci smo da neke osobe sebi priskrbljuju mnoga prava, pa čak i ona koja realno ne zaslužuju, dok neke druge osobe kojima ista ta prava pripadaju ostaju uskraćena za njih. Ovo je teško pitanje iz razloga što bih ja mogao postaviti jednu jednostavnu tezu te pitati: koga smatramo ili ko sebe sam smatra književnikom? Ako pođemo od činjenice da književnik koji vrijedi treba da se predstavi široj javnosti, pogotovu čitalačkoj publici koja o svima nama donosi najrelevantniji sud, onda ne vidim razlog da taj, uslovno rečeno, dobar književnik, ne bude član i Društva pisaca u zemlji koju smatra svojom i u kojoj je prijavljen da živi. Sa druge strane nikakva članstva, u bilo kojoj asocijaciji ne mogu pomoći nekom književniku da on bude bolji ili ako hoćemo lošiji pisac. Za karijeru su svakako bitne i neke možda nekome naizgled sporedne stvari kao što su, što sam već napomenuo, predstavljanja i razni oblici eksponiranja, pa i članstvo u Društvu, ali mislim da to nije od presudnog značaja. Karijera sama po sebi je nešto što ne govori o piscu samo u vremenu kada je on živio, nego je to, po meni, drugotrajniji proces koji nadilazi ovozemaljsko bivstvovanje.

Koje su vaše slijedeće društvene aktivnosti i da li će se one mijenjati shodnom samome  vašem prijemu u Društvo pisaca BiH?

Mislim da se moje redovne životne aktivnosti neće promijeniti zbog članstva u Društvu pisaca BiH i ja nastavljam tamo gdje sam bio prije 24. decembra kada sam primljen u Društvo, ali da će to imati neke konotacije, toga sam svjestan. Drago mi je što će me morati ozbiljnije shvatati i nadam se uvažavati neke osobe iz moje sredine gdje živim koje indirektno utječu na kulturološke tokove i da im ta spoznaja da sam jedan od 172 člana Društva pisaca BiH neće biti neki poseban „teret“. Članstvom postajem, htjeli to neki ili ne, nezaobilazan faktor mnogih dešavanja na polju kulture, prvenstveno književnosti, Distrikta, a vjerovatno i šire.

(novinar.me)